Pored važne uloge u pripremi i provođenju referenduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, Suvad Alibegić dao je značajan doprinos u pripremi odbrane od nadolazeće agresije. Poginuo je 13. marta 1992. godine kod Crnog jezera u Bosanskoj Krupi pod nerazjašnjenim okolnostima. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći za koju nikad nije provedena službena istraga

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Višestranački izbori 1990. godine u Bosanskoj Krupi donijeli su uvjerljivu pobjedu Stranke demokratske akcije, što je svoj politički epilog imalo u najvećem broju osvojenih odborničkih mandata te dodjeli vodećih pozicija u Skupštini općine Bosanska Krupa. Takvom rezultatu značajno su doprinijeli glasovi s teritorija sjeverozapadno od Une, gdje je u najvećem dijelu živjelo bošnjačko-muslimansko stanovništvo.

Kako su u ukupnom broju glasova u znatnom broju participirali i glasovi s teritorija tadašnje mjesne zajednice, a danas općine Bužim, za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine općine Bosanska Krupa izabran je Suvad Alibegić iz Bužima, koji je uz to izabran i za poslanika u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Na ovim je pozicijama Alibegić proveo 15-ak mjeseci, sve do pogibije u saobraćanoj nesreći u kanjonu Une. Pored važne uloge u pripremi i provođenju referenduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, Suvad Alibegić dao je značajan doprinos u pripremi odbrane od nadolazeće agresije.

Vijest o njegovoj pogibiji brzo je odjeknula širom Krajine i države, a telegrami saučešća stigli su od predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića i mnogih drugih visokih zvaničnika u Bosni i Hercegovini. Ove se godine navršava 27 godina od njegove pogibije i čini se nevjerovatnim da po Suvadu Alibegiću još nije nazvana niti jedna ulica ili objekt u Krajini.

Suvad Alibegić rođen je 1963. godine u Bužimu, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju u Velikoj Kladuši završio je 1982. godine. Na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci diplomirao je 1989. godine na temu Ekonomsko-sociološki aspekti razvoja kombinata “Agrokomerc”. Nakon diplomiranja, sve do novembra 1990. godine radio je kao direktor “Agroprometa”, preduzeća za marketing, komercijalno poslovanje i promet roba na veliko u “Agrokomercu”. Od novembra 1990. do 13. marta 1992. godine u ime SDA Bužim obnašao je funkciju predsjednika Izvršnog odbora Skupštine općine Bosanska Krupa, te poslanika u Skupštini SRBiH, čime je postao prvi Bužimljanin koji je bio član ovog najvišeg zakonodavnog tijela u Bosni i Hercegovini.

Bio je član Stranke demokratske akcije od njenog osnivanja. Kao delegat Bužima, sudjelovao je u radu Prvog kongresa SDA u Sarajevu. Kao jedan od osnivača Patriotske lige u Bosanskoj Krupi 1991. godine, bio je uključen u pripremu odbrane te izdvajanja TO iz općine Bosanska Krupa i formiranje Štaba teritorijalne odbrane Bužim. Pored inicijative za osnivanje srednje škole u Bužimu, zaslužan je i za proširenje nove zgrade osnovne škole kao preduvjeta za organizaciju srednjoškolske nastave u objektu stare osnovne škole. Poginuo je 13. marta 1992. godine kod Crnog jezera u Bosanskoj Krupi pod nerazjašnjenim okolnostima. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći za koju nikad nije provedena službena istraga. Ukopan je u mezarju kod Nanića stanice u Bužimu.

PLANOVI “PROBLEMATIČNIH LIKOVA”

Na osnovu policijskog uviđaja, Suvad Alibegić je poginuo u kanjonu Une, 6 kilometara uzvodno od Bosanske Krupe, nakon što je autom Jugo 45 udario u stijenu te se survao u rijeku i utopio. Tijelo je pronađeno tek naredni dan uz pomoć ronilaca bihaćkog Ronilačkog kluba “Una”. S obzirom na niz kontradiktornosti koje su navedene u izvještaju, te špekulacija o planski osmišljenom ubistvu, roditelji su tražili istragu koja nikad nije provedena, kako zbog nedovoljno iskazane volje za istragom, tako i zbog skorog početka rata u Bosanskoj Krupi.

U danima nakon pogibije oko Suvadove smrti su se plele razne priče. Suvadova smrt desila se u atmosferi kada se u Bosanskoj Krupi već debelo osjetila napetost srpskih nacionalista, a koja je ozbiljno nagovještavala nacionalni rascjep i ratni sukob. Različite afere i drumske pljačke kulminirale su i miniranjem pojedinih ugostiteljskih objekata. Tih je dana miniran ugostiteljski objekt “Han” te privatna kuća Zijada Kadića, načelnika SJB za regiju Bihać. I među Bošnjacima su postojale određene grupacije koje su se bavile švercom naoružanja i koje su, po pričanju aktera, bile u konfrontaciji s Alibegićem. A sâm Alibegić bio je jedan od onih koji je do zadnjeg vjerovao u multietničku, multikonfesionalnu i multikulturalnu Bosnu, te mir i suživot među svim Krupljanima.

Ostao je zapamćen po korektnom odnosu prema građanima srpske nacionalnosti koji su radili u Općini i javnom sektoru i koji su profesionalno obavljali svoj posao. U više se navrata usprotivio pokušaju bilo kakvog oblika diskriminacije prema pojedincima iz srpskog naroda. Ono što ga je posebno obilježilo jeste da se, poput predsjednika Izetbegovića, nije dao lahko isprovocirati i uvući u konflikt, uprkos vrlo napetoj atmosferi kreiranoj od bosanskokrupskih Srba koji su već duže vrijeme izazivali međunacionalne tenzije i koji su počeli s ilegalnim organiziranjem i naoružavanjem, te uprkos pojedinim bošnjačkim grupama koje su u atmosferi međunacionalnih tenzija organizirale šverc naoružanja.

I na jedne i na druge Alibegić nije gledao blagonaklono, što ga je, po nekim pričama, možda i koštalo života. Suvadov otac Kasim Alibegić danas ima 84 godine i živi u Velikoj Kladuši. Sa sjetom govori o svom jedinom sinu. Svoje kazivanje Kasim započinje prisjećanjem na nemilu situaciju u noći dok su iščekivali rezultate referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine: “Dok smo mi sjedili u Domu kulture u Bužimu i s nestrpljenjem iščekivali rezultate referenduma, jedna grupa problematičnih likova je tu noć otišla i zametnula kavgu u srpskom naselju Ivanjska kod Bosanske Otoke. Jedan od njih je upao u salu i kazao: ‘Šta vi čekate!? Eno Srbi iz Ivanjske napali naše. Sad smo bili dolje. Treba ići braniti se!’ Nama to nije nikako išlo u prilog i remetilo je naše planove i aktivnosti. Mi smo željeli na miran i dostojanstven način proslaviti referendumsku pobjedu jer smo mi na bužimskom području imali skoro stopostotni rezultat na referendumu. A toj grupi problematičnih likova, koji su kasnije i u toku rata pravili probleme komandi bužimske brigade i Petog korpusa, odgovarala je napetost i atmosfera straha kako bi bogatim ljudima i stranim penzionerima prodavali naoružanje. Moj je Suvad rezolutno bio protiv takvog ponašanja i otvoreno se protivio ponašanju takve grupe, kao što je bio i veliki protivnik svega onoga što su radili srpski nacionalisti u Bosanskoj Krupi. Bojim se da ga je to možda i koštalo glave.”

CRNE SLUTNJE OCA KASIMA

Po Kasimovim tvrdnjama, istraga o smrti njegovog sina Suvada nije nikad provedena i cijela istina se nikad neće službeno utvrditi. Ali, kako kaže, ono što je sam vidio na licu mjesta neposredno nakon nesreće, ono što je saznao iz brojnih razgovora koje je obavio, te mišljenja koje je čuo od osobe koja je izvršila obdukciju tijela, Suvadova smrt mu liči 99% na ubistvo, a tek 1% na saobraćajnu nesreću. “Suvadovo tijelo pronađeno je tek u subotu ujutro, što baca mrlju na radnike SJB ‘Bosanska Krupa’, kojima je trebalo više od 10 sati da dođu na mjesto nesreće i utvrde sve neophodne činjenice. Očevici su mi govorili da se u petak navečer automobil vidio u Uni, da su gorjela svjetla i da su sve prijavili policiji. Sljedeća nelogičnost bila je i to što je tijelo pronađeno stotinjak metara od automobila iako su vrata na automobilu bila zaključana, a ni jedan od prozora nije bio potpuno otvoren. U tom slučaju, ako je prilikom prevrtanja automobila, kako su tvrdili policajci koji su vršili uviđaj, moj sin ispao iz automobila, kako to da su prozori bili tek napola otvoreni, vrata zaključana, a komisija koja je vršila obdukciju na tijelu nije pronašla ni jednu ogrebotinu, što bi moralo biti da je tijelo ispalo iz auta.”

Iako svjestan da se nikad neće saznati zvanična istina, Kasim kaže da život ide dalje i jedino se nada, kakav god da je bio uzrok smrti, da će Suvad, ako Bog da, biti šehid, kako ga je i Alija Izetbegović nazvao na sjednici Glavnog odbora SDA 1996. godine.

Suvad Alibegić je na političku scenu stupio u najnezgodnije vrijeme, kada se nacionalizam u Bosanskoj Krupi dobro mogao osjetiti. Bio je prepoznatljiv kao dosljedna osoba i neustrašiv borac za istinu, te energičan političar pun entuzijazma za društveni rad i djelovanje. Po preuzimanju mandata intenzivno je radio na pripremi nekoliko bitnih projekata od značaja za stanovništvo bosansko-krupske općine. Mostovi na Uni, renoviranje vodenica na Uni, izgradnja srednjoškolskog centra u Bužimu samo su neki od projekata koje je planirao raditi. Veliku ulogu odigrao je i u spašavanju vojne opreme koja je bila uskladištena širom općine Bosanska Krupa. Suvadov otac Kasim sjeća se momenta kada su početkom 1992. godine dobili naredbu da predaju vojnu opremu, koja je trebala biti izuzeta i odvezena u skladište na području općine Bosanski Novi: “Meni je došlo naređenje da se oduzme i vrati u magazin sva vojna oprema koja je bila zadužena kod stanovništva i u skladištu Teritorijalne odbrane na području općine Bosanska Krupa. I meni je Suvad javio, kada oni dođu u Bužim, da iziđem pred njih, da se predstavim ko sam i da spriječim izuzimanje te opreme.

Rekao mi je da se predstavim da sam predsjednik Kluba odbornika SDA u Skupštini općine Bosanska Krupa i da povedem sa sobom predsjednika MZ Bužim Huseina Husku Cinca. I uspjeli smo mi to sve zadržati u Bužimu. Oni došli s onom ‘kompanjolom’ ispred centralne osnovne škole u Bužimu. A narod k'o narod. Došao i donio sve što je imao. A ja stanem pred narod i kažem: ‘Nemojte ništa predavati dok se ne dogovorimo!’ A ovima što su došli kažem: ‘Mi ne dozvoljavamo da se to nosi. Neka to stoji gdje jeste. Ima vremena za izuzimanje ako se ukaže potreba.’ A jedan fini naivni Bošnjak što je radio u Vojnom odsjeku u Bosanskoj Krupi bio je najuporniji da se izvrši ta naredba i molio nas je da ne pravimo probleme. Kasnije, u toku rata mi se zahvaljivao što sam bio ‘promućurniji’ od njega i što sam spriječio da se uradi ta stvar. On je tad bio u izbjeglištvu u Bužimu. I sjećam se da mi je jedne prilike prišao i pružio mi ruku. Kaže: ‘Bio si u pravu 200%.’ I sve smo to sinhronizirano izveli Suvad Alibegić, Huska Cinac i ja. Nakon što je izuzeto nekoliko cisterni goriva koje su služile kao rezerva Teritorijalne odbrane Bosanska Krupa, Suvad je išao u bazu u Svodnu kod Bosanskog Novog provjeravati zašto se to izuzima s teritorija općine Bosanska Krupa i prebacuje na područje druge općine. On je bio vrlo uporan da sazna zbog čega se to radi. Bio je još mlad i vatren i do kraja je naivno vjerovao u mir i zajednički život.”

Na dženazi Suvada Alibegića, koja je klanjana 16. marta 1992. godine, bilo je oko 10.000 ljudi, među kojima i znatan broj pripadnika drugih konfesija. Pored Alije Izetbegovića, telegrame sućuti uputili su predsjednik Kluba poslanika SDA Naim Kadić, predsjednik Skupštine BiH Momčilo Krajišnik, generalni sekretar Skupštine Avdo Čampara, predsjednik Vijeća opština Skupštine BiH Petko Čančar i mnogi drugi. “Bosna i Hercegovina je izgubila još jednog mladog, sposobnog i dostojanstvenog čovjeka koji je davao rezultate i mnogo toga obećavao, čovjeka koji je volio zemlju u kojoj je rođen”, pisalo je, između ostalog, u telegramu Alije Izetbegovića.