Prava je istina da su kritike uglavnom ideološki obojene i da dolaze od onih koji se najviše vole baviti identitarnim temama, posebno obrazovanjem, kao poljem “putem kojeg se može utjecati na svjetonazore”.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Nacrt Kodeksa ponašanja i odijevanja na Univerzitetu u Sarajevu, koji je u javnu raspravu uputio Senat Univerziteta, izazvao je oštre kritike s već dobro poznatih adresa.

Ne manjka malicioznih tumačenja samog povoda zbog kojeg je Kodeks napravljen, kao ni onoga što se njime želi postići, a negativnih komentara nisu pošteđene ni osobe koje podržavaju donošenje Kodeksa. Sve se pokušava staviti u kontekst navodnog udara na nečija “prava”.

No, prava je istina da su kritike uglavnom ideološki obojene i da dolaze od onih koji se najviše vole baviti identitarnim temama, posebno obrazovanjem, kao poljem “putem kojeg se može utjecati na svjetonazore”.

Upravo su takvi najviše kriknuli, a ovdje izdvajamo reakciju Nenada Veličkovića, profesora srpske književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koja ponajbolje otkriva prave pobude neosnovanih kritika.

Služeći se već izlizanim postmodernim moralnim relativizmom, Veličković problematizira kodeks tvrdeći da su ga donijele osobe koje bi da nameću “vlastite vjerske, konzervativne i patrijarhalne aršine”, a sve radi toga da “skroje prihvatljivo ponašanje i odijevanje”. Veličković tvrdi da je riječ o nametanju partikularnog morala i etike, tačnije da se oni pokušavaju promovirati u općeprihvaćene civilizacijske norme, što je po njegovom mišljenju floskula, jer takav moral, etika i norme ne postoje. No, da Veličković zapravo tako ne misli, otkriva nam žaleći što Univerzitet u Sarajevu nije “prva linija odbrane naučnih principa i univerzalnih humanističkih vrijednosti pred klerikalnom restauracijom sekularnog društva”.

Kako je moguće da za Veličkovića istovremeno ne postoje bilo kakve općeprihvaćene civilizacijske norme, moral ili etika, a da postoje izvjesne univerzalne (tj. zajedničke svima, bez izuzetka) humanističke vrijednosti, pogotovo kada imamo stotine tumačenja termina humanizam (npr. marksistički humanizam)? Naravno, riječ je o tome što Veličković ne plače zbog narušavanja bilo čijih i bilo kakvih prava, jer ih nacrt spomenutog Kodeksa i ne ugrožava, nego žali što on, njegovi sponzori i ideologija koju zastupaju nisu u situaciji da donose pravila pa da nam nameću vlastite “univerzalne humanističke vrijednosti”.