Mustafa Širbić rođen je u Banjoj Luci 1962. godine. Djetinjstvo i mladost provodi u Prnjavoru, a ostatak života u Stuttgartu. Trenutno živi na relaciji Stuttgart – Sarajevo, piše i objavljuje knjige i pionir je u audiziranju knjiga. Do sada je uradio audiomaterijale na kasetama: Osnovna pouka o klanjanju pet vakat namaza, Potomci bosanskog nemira, Izvor, Sure Časnog Kur'ana, Vraćanje iskonu, Kur'anski tekstovi na bosanskom, njemačkom i arapskom jeziku, Vjerovanje u nevidljivi svijet, Kur'anske opomene, Ružina stabljika, Ljepota kur'anskog govora, zatim audiomaterijale na CD-u: Ljubav moje majke, Ljepota kur'anskog govora, te knjige: Ljubav moje majke, Spominjem te dahom, Čovjek je tajna i Knjiga o momentu. Trenutno radi na snimanju audiomaterijala Bog, riječ i tišina

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Odrastanje u “maloj Evropi”: U Banjoj Luci sam rođen. Majka rahmetli je imala težak porođaj sa mnom, tako da je nisu mogli poroditi u Prnjavoru, već su je, tada makadamom, vozili za Banju Luku. Bio sam težak 4,6 kilograma, pričala mi je da je jedva živa ostala. Djetinjstvo i mladost proveo sam u Prnjavoru, koji su komunisti zvali “mala Evropa”. Zanimljiva je to čaršija, u njoj je živjelo 47 nacija: Rusina, Italijana, Ukrajinaca, Poljaka, Čeha… Nisam nikada saznao otkud baš tu takav kolorit nacija. Tako da sam taj neki svijet razumijevanja i akceptiranja drugog imao već s majčinim mlijekom i niko me nije trebao učiti šta su druge vjere i religije, šta su drugi običaji i tradicije. Kasnije, kada sam otišao u Evropu, ona mi nimalo nije bila strana jer sam već imao taj međureligijski i međunacionalni kod u sebi ugrađen.

Novi Sad i Društvo mrtvih pjesnika: Osnovnu i srednju školu završavam u Prnjavoru, a životni put me odvede u Novi Sad na studij. Bavio sam se muzikom, bio sam kantautor nekih uradaka koji su se puštali na lokalnom radiju. To je neki tip koji je studirao u Novom Sadu čuo, vidio i prepoznao. Nermin se zvao. Tada je u Novom Sadu bila jedna popularna grupa, “Laboratorija zvuka”, bili su mu tu u komšiluku. On njima odnese taj materijal, njima se svide moji tekstovi, predlože mi da dođem kod njih pa da možda nešto i zajedno uradimo. Tako da sam pola godine živio na relaciji Prnjavor – Novi Sad. To mi je dodijalo, pa sam odlučio unajmiti neku sobicu u Novom Sadu, da ondje živim i upišem i studij. Preko studentskog servisa se i radilo, zarađivalo, bio sam neovisan, pa sam probao ostvariti mladalački san. Usput sam došao na studijsku grupu za južnoslavenske jezike i književnost, pa sam vodio paralelni život. Ovamo sam imao kantautorski rad, a na drugoj strani bio je studij. Igrao sam košarku, bio sam dogurao do druge lige. To je bio vrlo dinamičan period. Imali smo krug ljudi, zaljubljenika u poeziju, baš kao u filmu Društvo mrtvih pjesnika. Bilo je tu fascinantnih osoba koje su znale govoriti poeziju, pune sale, uglavnom djevojke.

Četnici i bijeg iz Novog Sada: Kada je nastupila 1991. godina, doslovno sam spakovao stvari u kofer i pobjegao iz Novog Sada jer je tada već bilo počelo javno formiranje četničkih odreda. A do tada sam vrlo naivno živio, u međuvremenu sam izašao iz svijeta kantautorstva, pa sam formirao grupu “Habitus”. Devedesetu godinu proveli smo snimajući album koji je izišao 1991. godine. Svirali smo nešto između džeza, popa i roka, s jakim tekstovima. Prodali smo 17 ploča, a i danas me ljudi zovu hvaleći nas da smo bili jako dobri. Kretao sam se u finim pismenim krugovima i sve do 1991. godine nisam mogao osjetiti nacionalizam koji je sve više u Srbiji uzimao maha. Sjećam se da je nekad prije bila organizirana tzv. jogurt-revolucija, kroz koju je Miloševićev režim za noć smijenio 3.000 direktora Novosađana, Vojvođana, a doveli su ljude iz Šumadije, iz Crne Gore. Tada se mijenja lična karta Novog Sada, koji je do tada bio jako zdrava čaršija.

Dug – težak drug, pa u Stuttgart: Dolazim kući u Prnjavor. Otvaram s bratom piceriju, nije bilo posla, sve je bilo stalo. Studij nisam bio završio, ostala su mi bila tri ispita i diplomski rad. A brat je bio završio Ekonomski fakultet, pa smo onda u sklopu kuće otvorili piceriju, posudili pare od rođaka iz Njemačke. Jako lijepo je posao krenuo, ma ubijali smo pare u toj piceriji, da bi to sve skupa polahko prestalo i zatajilo. Niti je bilo protoka robe, nit ičega, ašćare se čekalo nešto, u havi je stajalo. Mati zabrinuta, pa mi jednog dana kaže: “Sine, meni se čini da će ostati dug. Ja bih rođaka nazvala, da ti odeš gore raditi kod njega da mu vratiš taj dug.” A rođak je radio u hotelu u Stuttgartu. Jednim od posljednjih aviona odletio sam do Beča, pa s rođakom do Stuttgarta. Stuttgart je grad u kome živi 176 nacija. Opet me taj “multi-kulti” pratio i u Njemačku.

Čim sam došao u Njemačku, počeo sam raditi u hotelu u kojem je i rođak radio. Skoro cijelu plaću sam vraćao u dug, ostavljao sam sebi samo novca da mogu preživjeti i nazvati svoje u Bosni. Kada sam vratio taj dug, slao sam novac svojima. Oni su živjeli u Prnjavoru sve do, mislim, 1993. ili početka 1994. godine. Tom misijom vraćanja duga nekako sam sam zalutao u Stuttgart, a svi ostali iz Prnjavora protjerani su u Malmö u Švedskoj. Buraz je bio jedan od rijetkih koji je nakon toga napustio Malmö, vratio se u Bosnu i postao borac u 7. muslimanskoj brigadi. Tu je sreo generala Halila Brzinu, pa je učestvovao u tim posljednjim bitkama i akcijama. Po završetku rata vratio se u Malmö, gdje mu je bila porodica. Takvog kao što je on još nisam upoznao, a nisam ni čuo za sličan slučaj.

Muka i gastarbajterski život: Nakon vraćanja duga, u tom hotelu bila je prilično depresivna atmosfera. Radio sam teške poslove, nisam znao njemački jezik, a nisam ga ni htio učiti. Ako bih naučio jezik, to bi značilo da planiram tu i ostati, što nikako nisam želio. Čim prestane rat, odmah sam se htio vratiti u Bosnu. Gastarbajterski život, to je prilično otužna stvar, teška, mučna, odvojen od svog topraka i kulture, a imao sam priliku vidjeti u šta su se ti stari gastarbajteri pretvorili, ta mi se slika nije nimalo dopala. Pidžama i radno odijelo. Meni je bavljenje kulturom i duhovnošću bilo duši hrana, a toga uopće nije bilo u Njemačkoj.

Pošto moj studij nije bio priznat u Njemačkoj, nakon hotela sam počeo raditi na bazenima kao spasilac. Kasnije sam završio školu i dobio zvanje stručnog lica za rad na bazenima. Od toga su Nijemci napravili čitavu nauku: održavanje kvaliteta vode, animacije, terapije. Škola traje tri godine, ali sam intenzivnim kursom od 40 dana polagao s ovima koji su išli tri godine u školu. Hvala Bogu, uspijem to sve položiti, što je svim onim Nijemcima bio veliki ibret. Pametan smo mi narod, svi jako brzo stajemo na noge.

Zbrinut u šehidskoj porodici: U međuvremenu sam upoznao Hatidžu, ženu koja je izgubila muža na početku agresije. Jasmin Omerović bio je komandant prvih jedinica u Hadžićima. Ona je ostala s dvoje djece, Denisu je bilo tri mjeseca, a Selmi tri godine kada im je babo preselio. Mi smo se upoznali tri-četiri godine nakon njegove pogibije u Stuttgartu na nekom programu. SDA je pravila program, mene su zvali da učestvujem jer sam radio neke audio i vizuelne programe i performanse. Nisam olahko ušao u vezu s njom. Nisam se mogao pohvaliti da sam bio borac, a ona je ostala s dvoje djece. Preispitivao sam se kako ću djeci objasniti kada budu imali 18 ili 19 godina gdje je njihov otac, a gdje sam ja bio za vrijeme rata, ali dragi Bog je olakšao sve to i otvorio puteve. Nikad nisam volio kazati da sam ja zbrinuo šehidsku porodicu. Ne. Oni su mene zbrinuli kao pjesnika koji živi neki čudan život. Hatidža je borac, odmah je nakon gubitka muža uspjela stati na noge, brinuti se o svojoj porodici. Školovala se tri godine za birokratske poslove.

Da se malo vratim i pojasnim kako sam oženio Hatidžu. To je bio period života kada sam stalno imao potpunu svijest da je Allah sveprisutan i da sve vidi šta radim. Ulazio sam u period života kada sam tražio drugu s kojom ću putovati. Tada sam imao kontakte s nekim djevojkama koje su govorile da su spremne ući sa mnom u bračnu zajednicu. Jedna osoba koju sam upoznao bila je jedina koja je živjela izvan Stuttgarta, udaljena 60 kilometara. Dunjalučki gledano, ona je bila najteža opcija jer je ostala udovica s dvoje djece. To je bila golema odgovornost, a s druge strane su bile djevojke koje su bile slobodne. Sa svima sam imao korektne odnose, već sam tada bio duboko zagazio u vjeru. Nisam znao ko je ta prava osoba s kojom ću početi zajednički život. Jednu noć, iza ponoći, klanjao sam istiharu i zamolio Gospodara: “Allahu dragi, ja ne znam, a Ti znaš bolje od mene. Sada ću zanoćiti i ovo neka bude Tvoja odluka. Idućih dana ću čekati poziv i koja me prva od ove tri ženske osobe nazove, neka to bude moja druga, moj saputnik i potpuno to prepuštam Tvojoj volji.” Sutradan nisam radio. Odmah ujutro zazvoni telefon, Hatidža. A s njom se nisam bio čuo tri mjeseca. Ramazan je bio, četvrtak, postilo se. Rekao sam joj: “Molim te, povedi svjedoka u nedjelju na podne-namaz, obavit ćemo šerijatsko vjenčanje, volio bih da mi budeš supruga jer je tako Allah odredio.” Tišina. Naravno, kasnije sam joj objasnio kako je do toga svega došlo. Danas jedno drugo pazimo. Kada bih se opustio u vjeri, Hatidža bi me dobro naružila. I obratno. Brak je tvrđavica koju valja pripaziti. Dobili smo Imrana, kojem je sada 13 godina. Sada nam Selma i Denis pomažu da ga poguramo i odgajamo. Njoj je 30, a njemu 27 godina.

Arogancija profesora iz Sarajeva: Mene bijeg iz Novog Sada zatječe na četvrtoj godini fakulteta. Hatidža mi reče da mi je to šteta da mi ostane tako, da prebacim papire u Sarajevo, položim razliku predmeta i eto ga. Skupim sve što treba, predam u Sarajevo i čekam šta će komisija kazati. Oni to sve fino pregledaju, pa mi ovako kažu: “Fino, kod nas ćete na prvoj godini položiti još sedam ispita, na drugoj šest, na trećoj pet i još četvrtu čitavu.” Pokušao sam tadašnjem šefu katedre Senahidu Haliloviću objasniti da sam ja sve tri godine i skoro četvrtu bio očistio. “Vi me sad s četrdeset i kusur godina vraćate na prvu godinu da polažem, recimo, fizičko.” On mi reče da me oni kao razumiju, ali, eto, komisija je odlučila, a da ja, ako hoću, moram ići svakom pojedinačno profesoru da ga pitam što mi nisu htjeli priznati. Onda me pitaju jesam li položio pismeni za te ispite, te mi kažu da moram donijeti papire iz Novog Sada i program po kojem se polagalo. Ja sam se zarekao nakon ovoga rata da preko Drine, bez goleme potrebe, neću preći. Oni me hladno odbiju. Tada me moja prijateljica Arduana, novinarka, doslovno molila da ih razvalimo, da napravimo reportažu o zulumu koji oni na tom odsjeku provode. To je onaj arogantni, komunistički odnos prema ljudima.

Nedodirljivi druge gaze: Onda me hausmajstor na fakultetu nagovorio, dok sam tu, da makar fizičko položim. Meni to bilo nebulozno, ja na jeziku i književnosti, 40 i kusur godina, i sad moram fizičko polagati. I on me uvjeri da izađem polagati fizičko, a da će mi on srediti kod profesora termin. Nije ruku imao, bio dobar čovjek. Odem ja kod tog profesora. Izvučem pitanje Utjecaj sporta na kardiovaskularni sistem, medicina živa. Mislio sam da je taj ispit formalnost. “Niste, kolega, ovo spremali?”, pita me. Dignem glavu, mislim da li bih mu rekao šta su mi sve ovi na Odsjeku za bosanski jezik priredili, ne htjedoh. “Ništa, dođite drugi put.” Tada izađem, poderem indeks i bacim ga u smeće. Godinu kasnije, opet me prijatelji nagovore i onda sjednem, sve ispolažem i završim taj fakultet. Jedino što mi je ostalo u sjećanju jeste ta arogancija univerzitetskog profesora koji je nedodirljiv. Kompletan sistem je dehumaniziran, treba to preispitati. Ti ljudi, naravno, nose veliku odgovornost, ali nemojte ljude gaziti i rušiti im čast. 47 položenih ispita sam donio iz Novog Sada. I onda ti neko kaže da to nije ništa, hajde sad ponovo polaži.

Za čitanje se nema vremena, a za slušanje?: Da pređemo na vedrije teme. Osnovni razlog zašto u mom radu dominiraju audiomaterijali čisto je praktične prirode. Prije dvadesetak godina sam u razgovoru s prijateljima to vidio. Kada bih ih upitao šta čitaju, uglavnom bi mi odgovarali izvlakušom kako se nema vremena čitati, kako je tempo života prebrz. I u Sarajevu sam dobijao iste izgovore. A od Nijemaca sam vidio da oni za svaku kvalitetniju knjigu, tri mjeseca nakon njenog objavljivanja, urade audioverziju. To je tzv. ispričana knjiga, odnosno “hörbuch”. Onda se vrši paralelna distribucija ovih CD-ova s knjigom. Neko provede po dva-tri sata u automobilu do posla, od posla… Naravno da ne možete za sve to vrijeme čitati knjigu, ali možete slušati.

Antologija bošnjačke poezije na CD-u: Meni je dato ili mi je sudbina nanijela da sam pod stare dane morao završavati fakultet. Spremajući Bošnjačku književnost I i Bošnjačku književnost II, koje prije rata kada sam studirao nisu postojale, odnosno, postojale su, ali su bile u prašini, uvidio sam koliko ima vrijednosti u toj našoj književnosti. Uradio sam i diplomski rad na temu Antologija bošnjačke poezije 20. vijeka kod profesora Enesa Durakovića. Tu sam sabrao bisere koje mi imamo, neki autori su već odavno bili preselili, a neki su još živi. Prva verzija diplomskog rada bila je urađena na CD-u, ali je on zahtijevao da to bude i u pisanoj formi. Dobih visoku ocjenu.

Nerazumijevanje izdavača: To je bio moj već trinaesti ili četrnaesti uradak, sve skupa ih je 18, a baš ovih dana radim devetnaesti. Uglavnom je tu riječ o tekstovima koji su meni u životu značili, tekstovi duhovne prirode, islamske tematike, koji nose dubinu, težinu i univerzalnu poruku ljudima. To je uvijek bila vodilja da sabirem takve stvari i da ih malo modificiram i dam im ovovremenski izražaj, da ta poruka bude direktna, olakšana, prijemčiva današnjem čovjeku. Baš onako kako sam to jednom i pročitao na ulazu u Gazi Husrev-begovu medresu: “Neka se na ovom mjestu uči ono što mjesto i vrijeme nalažu”. Nakon toga mi je profesor rekao da bi trebalo ovako uraditi i alhamijado književnost, pa onda pripovijetke, pa romane. Postoji tu more posla koji čeka. Idealno bi bilo kada bi iza toga stajala institucija. Ja sabirem svoja privatna sredstva, uglavnom odvajam od kućnog budžeta, kako bih izdao ove audiouratke. Onda izvršim lokalnu distribuciju, uglavnom po Sarajevu. Za desetak godina obišao sam skoro sve poznate izdavače, da radimo ovaj projekt, da otvorimo ladicu izdavaštva audiomaterijala. Meni je zamorno i snimiti i odštampati, pa onda hodate od knjižare do knjižare i uvjeravate ljude kako bi ovo trebali imati. Baš niko nije imao sluha za ovo. Bilo je i ružnih scena, govorili su mi da im se pojavljujem kao konkurent, da ubijam knjigu, da je estradiziram. Uvidio sam da su ovi moji pionirski koraci i uvjeren sam da će to jednog dana zaživjeti i među našom publikom. Ja planiram nastaviti.

Unutarnja renesansa: Mnogo prije ovoga svega desio se moj ulazak u vjeru, renesansa se u meni pokrenula. Gospodar mi je davao znakove koje čovjek, ako ima imalo razuma, ne može ignorirati. To su bile direktne poruke: “Robe, ne možeš više tako živjeti, moraš nešto u sebi mijenjati.” To je bio kontinuitet koji sam bio ponio iz Novog Sada u Prnjavor, a onda i u Stuttgart. To je rokenrol od kojeg ne odustajem, a istovremeno nemam nikoga svog s kim bih mogao popričati. Sva moja čaršija je nestala. Živio sam od danas do sutra, bez bilo kakve suštine života. Onda su mi počele opomene dolaziti. Kada god bih krenuo prema haramu i nečemu što nije primjereno u islamu, čudne bi mi se stvari dešavale. To su bili haberi, šamari života koji se nisu mogli ignorirati. Shvatao sam da se moram od tog svijeta odmaći. U to vrijeme sam čitao Ljiljan. Tada sam mogao čitati promišljanja Dževada Karahasana, Hadžema Hajdarevića, Ferida Muhića i svih drugih koji su pisali tu i davali nevjerovatno jake i fine poruke nudeći ti mogućnost da preispitaš svoju putanju i da potražiš svoj identitet. Vidio sam da i s te strane čovjek mora nešto da mijenja, samo nisam znao tačno ni šta ni kako.

Dobih Kur'an, ništa tu ne razumijem: Čuo sam da tu negdje ima neka džamija. Nikada prije nisam bio u džamiji, a imao sam već 30 godina. Pronađem taj sobičak organiziran u industrijskog zoni, kakva džamija, kakvi bakrači. Tu je bilo par djedova koji su klanjali s efendijom. Rekoše mi da dijele Mushafe s prijevodom na bosanski. Hajd’, mislim, kad je džaba da i ja uzmem jedan. Dođem kući, počnem čitati Kur'an kao knjigu, ne znam da se ide s desne na lijevu stranu. Kakva je ovo knjiga, ništa nisam kontao. I ostavim je odmah. A nemam nikoga s kim bih popričao, pa da mi kaže kako ću. Ne znam ja ni šta je abdest, ama ne znam ništa. I dalje sam u rokenrolu, ali stalno mi dolaze haberi da to nije za mene, a odlazim i u džamiju. Tada sam govorio efendiji da me ništa ne pita jer ne znam ništa. Svidio mi se bosanski jezik naših starih djedova. To me vratilo u djetinjstvo, sijela i stari ljudi koji su do nekih doba noći sijelili i pričali. Eto, taj jezik me privukao u džamiju. Volio sam sjediti pored njih kada kahvenišu i samo ih slušati. Kada bi klanjali, ja sam sjedio i listao Preporod i Ljiljan.

“Ne baca te efendija u vatru, već te iz nje vadi ”: Jednom se desilo tako da su svi ustali na akšam, ja sam sjedio i listao Preporod. Već mjesec sam bio tu u džamiji, dolazio sam kad god sam mogao. Nakon ikameta, efendija se okrenuo prema meni i rekao: “Hajde, bolan Mustafa, i ti s nama stani da klanjaš. Samo radi šta i svi drugi i bit će to dobro.” Rekoh: “Nemoj me, efendija, u vatru bacati, ne znam ja to.” A tu je u safu bio i jedan mladić, Muhidin se zvao, pa mi reče: “Ne baca tebe efendija u vatru, on tebe vadi iz vatre.” Uh, kao da me kandžija ošinu. Ma ni abdesta ni ničega, uđem ja tu u saf, hajde, rekoh, da vidim šta to ovi ljudi rade. Trajalo je to jedno vrijeme. Još sam bio zadržao te neke svoje ublehe, bio je to pravi proces čišćenja. Vidim da je došlo vrijeme da i ja naučim kako se klanja. Ilmihal je tu, čitam ja, ali pojma nemam ni šta je abdest, ni šta su sure…

Audioprimjerak Ilmihala: Pošto sam već s “Habitusom” bio snimio album, imao sam iskustva u studiju, znao sam kako se snima. Dao sam prijedlog efendiji da snimimo kasetu koju ćemo nazvati Osnovna pouka o klanjanju pet vakata namaza. To je bio doslovno Ilmihal prepričan, šta je abdest, kako se nijeti, kako se klanja, šta se izgovara u namazu, osnovne sure. To je bio prvi audiomaterijal koji sam snimio i to je bio materijal koji sam snimao za sebe. Ilmihal je bio prepričan, s tim što smo ga pojednostavili da svima bude razumljiv i jednostavan. Taj audiomaterijal je pukao k'o halva, što kažu, pravili smo poslije još nekoliko izdanja. Tada sam osjetio da nisam sam, da mnogo još ljudi ulazi u vjeru, a oko toga ne znaju ništa. Sam si u autu, slušaš kasetu i usvajaš te prve korake islama. Sljedeći materijal koji smo snimili bile su kratke sure, posljednjih 16 u Kur'anu. To smo snimali trojezično, na arapskom, bosanskom i na njemačkom. I taj materijal je veoma dobro primljen. Što rekla moja punica: “Sine, cijeli sam život klanjala, ali nikada nisam znala šta znače sure koje učim.” To su bili praktični materijali koji su koristili svima.

Najbolje iz nacionalnog blaga Bošnjaka: Kasnije se taj rad prenio na književne materijale. Onda sam iz nacionalnog blaga Bošnjaka izvlačio ono najbolje, pa sam od toga radio audiomaterijale. To su biseri iz svih ćoškova. Ima tu, recimo, i govor Lava Tolstoja, kako on opisuje tu putanju vjernika. Posla ima da ne spavaš. Zatim imate kineske mudrosti koje svaki musliman može primijeniti na sebi. Smatram da je to sve naše blago koje moramo iskoristiti i početi primjenjivati. Materijal koji trenutno radim upravo je jedna sublimacija tih mudrih tekstova, poruka, a trebala bi ići pod naslovom Bog, riječ i tišina. Dugo pripremam ovaj materijal, trenutno to snimam u studiju Eldina Huseinbegovića.

Šta god spomenem, uz to spomenem i Gospodara: Knjige koje sam uradio bile su baze za rad na audiomaterijalima, a radeći ove audiomaterijale, uvidio sam da nije svaki tekst za izgovoriti. Ne može se sve ozvučiti. Postoji unutarnje čitanje teksta koji, kada ga pročitate, izgubi ono nešto, onu svoju intimu. Tek kada snimite materijal, vidite jeste li uspjeli prenijeti emociju. Svi tekstovi su direktno ili indirektno o Gospodaru. Gospodar je Bog, riječ, a znamo ko je vlasnik riječi i tišine iz koje sve nastaje. Svi ti pojmovi se prepliću, pokušavam ostaviti u tom materijalu prostora kako bi čovjek o tome promišljao. Mi dolazimo iz tišine i vratit ćemo se u tišinu. Kada spominjem tišinu, ja spomenem Onoga Ko je stvorio tu tišinu. Šta god da spomenem, uz to spomenem i Gospodara, i čovjeka, i pticu, i rijeku, i kišu. Dugo godina nosim ovaj materijal, htio sam ga uraditi bez muzike, samo glas i žubor rijeke, ali bojim se da ne budem zamoran. Muziku u pozadini koristim kao tepih po kojem se hoda, koji te drži da priča ne padne. A tišinu je teško obojiti, ozvučiti, izreći.

Publika koju sam u sebi pronašao: Dugo sam razmišljao ko će biti publika koja će slušati ovo što radim. Uvidio sam da je to ista ona publika koju sam u sebi davno pronašao kada sam slušao Adema Ćejvana, glumca, kada govori Šantića, a meni bilo deset godina. Sam sam u kući, gledam televiziju, kad se samo pojavi Ćejvan i poče recitirati poeziju: “Nemoj, draga, noćas da te san ophrva i da sklopiš oči na dušeku mekom.” Sjedim, gledam i ne mogu da vjerujem. Kod nas u kući se nije njegovala poezija i nisam o tome imao pojma, ali sam gledao čovjeka kako recitira Šantićevu poeziju i tu me nešto dohvatilo. Ne znam ni kakve su ovo riječi, šta je to sad. Onda u trećem razredu srednje škole donosi profesorica jezika knjigu Branislava Petrovića Moć govora, a mi tinejdžeri, kakva poezija, košarka mi je tad bila sav svijet. Ali znam kada je profesorica donijela tu knjigu, to je bio prelomni trenutak u mom životu, isto kao kad mi je onaj mladić rekao da me efendija vadi iz vatre. Samo sam ustao, izvadio posljednji novac koji sam imao i kupio tu knjigu. Ta knjiga je bila kasnije odrednica moje životne putanje, pa sam proučavao šta je to riječ, koliko može biti ljekovita, a koliko zna biti ubojita.

Rad na sebi: Sada kada pogledam, taj proces koji je davno započet u toj džamiji, mesdžidu, nikada nije ni prestao. I danas traje proces u kojem stalno ima posla na sebi. Ima predaja u kojoj se kaže: “Ko spozna sebe, spoznat će svog Gospodara.” Kakvi su to nutarnji nemiri koji te odvraćaju od čistog spominjanja, od namaza, to su napadi koji stalno traju. Mora čovjek to stalno preispitivati šta mu se to dešava u glavi i u prsima. Eto, o tome pokušavam i pisati i objašnjavam sebi tu putanju, pa se u tome i drugi nekako prepoznaju.