Sjećamo li se kada nas je posljednji put iz cipela izbacio neki novi roman mladog autora, zanima li više ikoga poezija, imamo li vremena čitati, i čitamo li uopće? Postoje li uopće kvalitetni mlađi autori ili doslovce izumiremo barem što se književnosti tiče? I zaista, kome uopće povjerovati kada vam neumjereno hvali nekog pisca, a sve to izgleda kao brižljivo upakirana reklama za novi parfem. Lijepo upakirano, miriši, ali je najčešće dupljak, ili čak šupljak. Lažu nas, to je sigurno

PIŠE: Mirza Abaz

Gdje je nestala tzv. pripovjedačka Bosna? Sudeći prema zastupljenosti u medijima, književnost je izgnana iz javnosti. No, tako nije bilo nakon rata 90-ih jer se na sceni pojavilo mnoštvo pisaca koji su naprosto željeli progovoriti ili propjevati. Danas je dio tih autora nestao, ili zanijemio, a drugi preživljavaju kroz publicističko-komentatorski rad koji uvijek privlači pažnju isključivo dnevnopolitičkim ekscesima. Morate nekoga ocinkati, prokazati ili ocrniti da bi vam publika ekstatično pljeskala i tapšala vas po leđima.

U takvoj atmosferi samozadovoljnih narcisa čini se da nikome više nije stalo do afirmacije književnih vrijednosti. Da biste danas bili prepoznati kao vrijednost, morate biti ili pajac, ili pustolov, ili glasnogovornik nekog kafanskog kružoka. No, tada ionako istrajete jednu sezonu, a potom vas prekrije ruzmarin, snjegovi i šaš. Sjećamo li se kada nas je posljednji put iz cipela izbacio neki novi roman mladog autora, zanima li više ikoga poezija, imamo li vremena čitati, i čitamo li uopće? Postoje li uopće kvalitetni mlađi autori ili doslovce izumiremo barem što se književnosti tiče?

IMAMO LI MLADE PISCE VRIJEDNE PAŽNJE

Razgovarali smo s historičarkom književnosti i književnom kritičarkom dr. sci. Dijanom Hadžizukić s Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, koja, osim što se u stručnom radu bavi umrlim autorima, prati i živuće savremene književne klasike kao što su Dževad Karahasan, Irfan Horozović i drugi, te je navela da je vremenski ograničena baviti se novim književnim ostvarenjima. Hadžizukić naglašava da je jedini kontakt s mladim autorima ostvarila gostovanjem u žiriju manifestacije “Slovo Gorčina”, kroz koju se upoznala s nekoliko kvalitetnih radova.

Doc. dr. Nehrudin Rebihić, profesor bošnjačke književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, dijeli mišljenje s dr. sci. Dijanom Hadžizukić kada je u pitanju davanje prednosti kanoniziranim nad recentnim piscima, jer kao fakultetski predavač smatra da je studente najvažnije na startu upoznati s književnim matricama i velikim piscima i navodi da s već usvojenim teorijskim i historijskim znanjem treba pristupiti kvalitetnoj analizi savremenih tekstova. “Kao i svaka nauka, tako i nauka o književnosti ima svoju terminologiju, definicije, metodologiju i predmet izučavanja. Da bi se valjano suočio s književnim tekstom, historičar književnosti ili književni teoretičar mora mu pristupiti iz pozicije nauke, i to s onim alatima koje mu ona nudi, a ne iz nekih pozicija koje nisu naučne već su zasnovane na dojmu, utisku i sl.

Stoga, svaki student, kao budući profesor književnosti, mora znati na ispravan način pristupiti analizi, interpretaciji književnog teksta te njegovoj književno-historijskoj kontekstualizaciji u okviru pojedinačne ili opće historije književnosti. Naravno, na fakultetima studenti ne izučavaju recentnu književnu praksu. Tu se pretežno izučavaju kanonski pisci, dalja književna prošlost s nekim obrisima savremenih književnih kretanja. Međutim, piscima koji ispisuju prve tekstove nije lahko pronaći svoj put, naročito u bh. kontekstu, budući da od 90-ih godina sve do danas, nažalost, nije izvršena institucionalna aksiologija pisaca i književnih tekstova, kao ni studiozan opis razvoja književno-historijske slike nijedne nacionalne književne tradicije na koju bi se oslonio neki mladi pisac. Taj posao trebali su uraditi književni kritičari, profesori na fakultetima, te smatram da oni nose jedan dio odgovornosti za ovakav nesređen izgled književne scene u BiH”, objašnjava Rebihić i naglašava da svaki pisac, pa tako i onaj u povoju, dobro mora poznavati pojave i teme o kojima piše.

“Mora imati široko obrazovanje, ne smije bezrezervno robovati određenim ideološkim, političkim praksama, a to, naravno, ne znači da je bez ikakvog razloga, neutemeljeno, apriorno i protiv svega – što je kod nas česta pojava. On je taj koji donosi jedan drugačiji pogled na neke ustaljene društvene predstave. Naravno da bi mladi pisci trebali biti dovoljno upućeni u književnu tradiciju kako opće (svjetske), tako i pojedinačne (nacionalne) književnosti, kao i u kretanja u kulturi/kulturama, jer tek na klasicima i opće i pojedinačne književnosti on može valjano izgraditi neki svoj autentični put. Valjan razlog zašto bi se možda mladi pisci trebali okrenuti nekim književnim klasicima i već kanoniziranim savremenim piscima jeste i sveprisutni, kako ga zove Milivoj Solar, ‘teror izbora’, koji je, zbog tržišta, svaku vrijednost, pa tako i književnu, sveo na odnos ponude i potražnje. Zbog toga danas imate sve veći broj prozaista, a sve manje pjesnika na tržištu, jer izdavači na prozaistima mogu puno više zaraditi. S druge strane, sve je manje na našem jeziku prijevoda značajnih pisaca iz svjetske književnosti, a sve više onih pisaca koji nemaju baš nikakvu književno-estetsku vrijednost. Sve su to problemi s kojima se suočavaju mladi pisci pri oblikovanju svog književnog identiteta. Svoje pojedinačne pjesme, priče i knjige objavilo je i nekoliko dobrih mladih pisaca: Jasmin Agić, Safer Grbić, Merima Handanović, Emina Selimović, Armin Bolić, Adem Garić, Amela Mustafić…”, naglašava Rebihić.

Dr. Mirzana Pašić-Kodrić, profesorica književnosti, pjesnikinja i dramatičarka, vjeruje da “tranzicijske” zemlje u razvoju te siromašne zemlje općenito, u inat takvoj zbilji, stvaraju bogatu umjetnost.

“Čini mi se da u BiH postoji izuzetno plodna neafirmirana spisateljska scena, ali da, nažalost, interes za čitanje ne postoji, kao ni interes izdavačkih kuća za afirmacijom upravo tih mladih stvaralaca koji su prinuđeni sami plaćati izdavanje vlastitih prvijenaca. Književna kritika često je u službi neke ideologije, ali i već ‘utemeljenih grupa’ koje decenijama u svojim rukama drže književne nagrade, časopise, portale itd. U svemu tome mladi talentirani pisci, nažalost, često gube motivaciju za pisanjem i objavljivanjem, što se ne bi smjelo dešavati. Upravo sve izdavačke kuće morale bi više pažnje posvetiti njima.”

I zaista, kome uopće povjerovati kada vam neumjereno hvali nekog pisca, a sve to izgleda kao brižljivo upakirana reklama za novi parfem. Lijepo upakirano, miriši, ali je najčešće dupljak, ili čak šupljak. Lažu nas, to je sigurno! Zar zaista misle da ćemo povjerovati recenzentima koje danas možete, a to nije tajna, kupiti za 100 ili najviše 200 KM. Neizostavna je i uloga izdavačkih kuća koje su sa slabom potporom državnih institucija prisiljene raditi ustupke komercijalnim projektima koji su najčešće književno bezvrijedni. Tako je naš književni ukus posve bez orijentira i više nismo u stanju prepoznati književne vrijednosti. Štaviše, uvjereni smo da one postoje, ali mi smo sve manje osposobljeni da ih prepoznamo.

Dr. Naida Mujkić, osim što je univerzitetska profesorica književnosti, autorica je zapaženih zbirki poezije koje su prevedene na engleski, njemački i korejski jezik, a već duže vrijeme radi na Filozofskom fakultetu u Zenici.

“Ja nisam sigurna da danas u BiH uopće i postoje pisci, ili spisateljice, ako uzmemo u obzir da riječi kao što su pisac ili spisateljica, u nekom širem smislu, označavaju osobe koje se profesionalno bave književnošću, odnosno žive od svojih neznanstvenih tekstova. U jednoj Čehovljevoj priči lik kojem se kao zanimanje navodi advokatura, na pitanje čime se bavi, odgovara: ‘Bavim se književnošću.’ Dakle, u BiH, čini se, žive novinari i novinarke, univerzitetski profesori i profesorice, ljekari, prodavačice ili zanatlije koji se bave književnošću. S druge strane, kada kažemo mladi pisci i spisateljice (s naglaskom na prvi član sintagme), i tu je situacija specifična budući da se često unutar bh. interliterarne zajednice pisci i spisateljice koji su zašli u četvrtu deceniju života percipiraju kao ‘najmlađa književna scena’. Za mene su mladi pisci i spisateljice moje studentice u srednjim 20-im godinama, kao što je Safija Vehabović, koja je nagrađena na manifestaciji ‘Slovo Gorčina’ u Stocu, a kasnije i na ‘Ratkovićevim večerima’ u Bijelom Polju, i u čijoj je poeziji, a koju ja rado označavam kao ‘narativnu’, moguće prepoznati eksperiment i inovaciju, ali istovremeno pratiti i dijalog s prošlošću, i njenim istinama koje su u Safijinoj poeziji u stalnom preispitivanju i preispisivanju”, navodi Naida Mujkić.

Safer Grbić višestruko je nagrađivani mlađi bh. pjesnik i student filozofije. Također piše scenarije i kritike, a bavi se i slikarstvom. Safer Grbić dijeli mišljenje s Naidom Mujkić kada je u pitanju poroznost odavno prihvaćene definicije pisca, ali smatra da mladi pisac sam sebi mora krčiti stazu do uspjeha te smatra da ga ništa ne smije pokolebati. “Književnost u BiH trenutačno je produktivnija negoli ikada ranije kroz historiju. Ipak, ostaje otvorenim pitanje: Šta je to pisac? Da li je pisac onaj koji napiše bilo kakvo djelo, ili je pisac onaj koji napiše djelo koje zadovoljava osnovne standarde postavljene od strane nauke o književnosti? U tom kontekstu možemo govoriti o preprekama na koje nailazi mladi pisac u BiH: prepreke su, naime, sistemske prirode. Tako, možda ne bi trebalo gledati krajnje negativno na stravičan proces nastajanja književnog djela: od pisanja do dolaska istog u ruke čitaoca – budući da možda upravo takve akrobacije kroz koje pisac treba proći pročišćavaju književnu scenu, te se na kraju probiju samo najuporniji i, što je najvažnije, samo najbolji”, kaže dvadesetčetverogodišnji Tešnjak.

SPECIJALIZIRANI KNJIŽEVNI ČASOPISI I PORTALI TEMELJ AFIRMIRANJA MLADIH AUTORA

Svi sagovornici slažu se s tim da postojanje književnih časopisa ili specijaliziranih portala mladim autorima omogućavaju prostor za objavu tekstova, ali i kontakt s urednicima koji ih mogu usmjeravati u književnom radu te im davati prve informacije o vrijednosti onoga što su napisali. Međutim, časopisa je i portala malo, ili ih nema, a tehnološkim napredovanjem i sveopćom upotrebom društvenih mreža danas svako umišlja da može biti pisac. Počelo je s blogovima, a nastavilo se na društvenim mrežama. U današnje vrijeme primjećujemo veliki broj tzv. Facebook-pisaca koji imaju lažni osjećaj vlastite važnosti, a broj lajkova, barem za sada, ne znači književnu verifikaciju. Iako su društvene mreže postale neizostavni medij koji može polučiti i pozitivne efekte samoprepoznavanja i prvih ovjeravanja na putu da se postane pisac, ipak je vidljiv i štetan izostanak literarnih časopisa kroz koje bi mladi autori stekli afirmaciju i utrli put do objavljivanja prve knjige. U tom je smislu bitno postojanje književnog časopisa Život, kojeg izdaje Društvo pisaca BiH, a kojem je danas glavni urednik književnik Almir Bašović.

Prof. dr. Ibrahim Kajan, bivši glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i kulturu Behar i Život, kaže: “Književni listovi uvijek su smatrani ‘radionicama novih knjiga, novih vrijednosti, nove književne senzibilnosti’. Oni su izuzetno bitni za razvoj svake književnosti, a važni su i zbog toga što su svojevrsni ‘kritički filter’. Književni časopisi i portali snažno sudjeluju u profiliranju, a ne samo selekciji književne proizvodnje. Nedostatak časopisa i nedostatak kritike, vidi se, unosi anarhiju, sve se nudi i sve prolazi, a kriteriji skoro više i da ne postoje.”

OBJEKTIVNA KNJIŽEVNA KRITIKA ODAVNO JE MRTVA

O ovom problemu književna kritičarka Erna Murić kaže: “Objektivna književna kritika je teorijski apstrakt i pripada iluzijama koje su završene s epohom modernizma. Jednostavno, nemoguće je pristupiti čitanju i/ili recenziji književnog teksta bez (ne)svjesnih očekivanja, subjektivnih preferencija i sl. Kada se tome doda praktično neograničeno tržište koje jeste internet te niz drugih filtera koje tekst prelazi na svom putu do tzv. profesionalnog književnog kritičara, postavlja se pitanje autoriteta književne kritike. Ona je danas eventualno u mogućnosti da selektira određena djela i usmjeri čitaoce na ono što je zaista vrijedno u određenoj oblasti, ali krajnji sud, po mom mišljenju, pripada običnom čitaocu ‘iz mase’.

Nije nikakva novina da postoji tzv. književno mecenstvo, kao i svojevrsni dobrosusjedski odnosi među piscima koji su duže vrijeme u igri. Lični interesi nikada nisu isključeni i pisci se pomažu međusobno, međutim, na koncu se može uvidjeti da svaki kulturni proizvod nađe sebi podobnog konzumenta ili publiku. Nevidljivi zakoni ponude i potražnje između raznih profila čitalaca kao i pisaca i ovdje na kraju određuju konačni ishod, krajnji domet nekog djela. Imamo kvalitetnu mlađu književnu generaciju i u oblasti proze i u oblasti poezije, ali njihovo književno umijeće prepoznato je mahom od strane stručnih žirija u raznim književnim natječajima, poput nagrade za najbolju neobjavljenu knjigu poezije ili ‘Slovo Gorčina’, te nagrade za najbolju pripovijetku na manifestaciji “Susreti Zija Dizdarević”. Mislim da su odabrani radovi na ovakvim i sličnim književno-kulturnim manifestacijama pouzdan pokazatelj da se u BiH i piše i čita i stvara”, kaže Erna Murić, koja je viša asistentica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli te član redakcije magazina za bosanski jezik i književnost Lingvazin, koji izdaje Institut za bosanski jezik i književnost u Tuzli.

SAMOIZDAVAŠTVO SVE POPULARNIJE MEĐU MLAĐOM GENERACIJOM PISACA

Ako mladi pisac kontaktira izdavačku kuću i ponudi svoj rukopis u želji da će se on ukoričiti, pitanje je uopće hoće li njegov rukopis biti pročitan, a otežavajuća okolnost za neafirmirane autore jeste i činjenica da izdavačke kuće koje većinom preživljavaju nisu sigurne hoće li im se uloženi novac na kraju vratiti. Zato nije rijedak slučaj da pisci sami finansiraju štampanje vlastite knjige, a izdavačka kuća daje tek svoj logo.

Iako su najmlađi bosanskohercegovački pisci poput Borisa Lalića, Saše Džine, Hamze Hodžića i Marka Matolića krenuli u pustolovinu s vlastitim nakladama i samoplasiranjem vlastitih knjiga, a, kako tvrde, pokazalo se uspješnim i našli su svoju publiku – to nije novost. Čitav niz pisaca starije generacije radio je isto, među kojima se nalaze i književni klasici poput rahmetli Nedžada Ibrišimovića. Abdulah Sidran je na njegovoj komemoraciji pričao o tome da su mu suze išle na oči kada je vidio da veliki Nedžad svoje knjige prodaje na sarajevskoj čaršiji. Ujedno je ova priča i pokazatelj u kakvoj se poziciji nalazi naš pisac, u ovom slučaju neosporni književni autoritet. Još jedan od naših klasika također prodaje svoje romane u vlastitoj nakladi, i to s velikim uspjehom. To znači da je često na putu i da ima direktni kontakt s publikom. Riječ je o književniku Isnamu Taljiću, koji svoje knjige tiska i u nekoliko izdanja. Ne prati ga medijski marketing izdavačke kuće, ali zato ga prati dobar glas i svoje knjige uspijeva uspješno plasirati, kako u BiH, tako i širom bošnjačke dijaspore.

Međutim, hljeb je to sa sedam kora i, ako neko misli da se od toga može dostojanstveno živjeti, krivo misli.

Sasvim je drugi par rukava priča o tome da će većina izdavača (ne svi!) jedva dočekati rukopis drmatora s dubokim džepom bez obzira na umjetničku vrijednost njegovog rukopisa. Njega će nesmiljeno hvaliti i predstavljati kao velikana, što spada u jednu vrstu suptilne prevare, na njihovu sreću neutužive. Osim toga, velika je šteta što nacionalne kulturne institucije više ne potiču publiciranje recentnih autora. Odnosno, ne postoje više obilato državno sponzorirane institucije koje bi bez opterećenja komercijalnim mogle izdavati djela isključivo na kvalitativnoj procjeni. Ovdje nam je prije svega važan BZK “Preporod”, koji očito više nema sustavnu strategiju ulaganja u nove književne vrijednosti.

Ovi remetilački faktori za mlade književnike predstavljaju ogroman problem, a još je strašnija činjenica da je rješavanje ovog problema nemoguće bez entuzijasta koji nisu amateri, nego stručnjaci, a takvi su rijetki. Ipak, dok postoji želja za čitanjem, makar i slabašna, uvjereni smo da će istinska književna vrijednost prije ili kasnije biti prepoznata. Nažalost, tužno je kada tu našu vrijednost prepoznaju Austrijanci, Nijemci, Srbi, Hrvati, Amerikanci, a onda tada počesto više i nije naša.