Dino Burdžović, Revolucija i njena kopilad, poezija, 1990–2020, CDKN, OKF, Podgorica, 2020.

Piše: Almir ZALIHIĆ

Mnogi su se strahovi uvukli u Saladina Dinu Burdžovića, na one stare nadošli su, kao plima, novi, nevidljivi i nepredvidljivi. Naravno, pjesnik nije zadovoljan takvim stanjem koje mu je nametnulo dijabolično vrijeme. On ne pristaje na puko preživljavanje, umjetnik želi oživjeti. Burdžović je svjestan svoje nemoći, svoje izgubljenosti, pometenosti duše, svjestan je da živi u vremenu koje nije naklonjeno ni njemu ni njemu sličnima, pa otud i jak strah od nestanka bez biljega.

Burdžović autoironično likuje nad savremenim porazima Morala i ćorsokacima Humanizma, tražeći nove sadržaje u Čovjeku i nove mogućnosti Jezika nakon iskustava svjetskih i balkanskih ratova starijih i novijih datuma, masovnih ubistava i zločina diktatura nad ljudskim dostojanstvom.

Na prvo čitanje jednostavne, najčešće ispisane u maniru narativne poezije, koja je na južnoslavenskim prostorima dominantna u poetikama druge dvije trećine dvadesetog stoljeća, Burdžovićeve pjesme otkrivaju nam poetiku svakodnevnog govora, poeziju fraze i općeg mjesta, gdje pjesnik vještim ironičkim obratima gradi nove, neobične slike života, umjetnosti i civilizacije – otvarajući nova pitanja i značenja.

Sve ono na čemu se zasniva život, a onda i umjetnička predstava tog života, pretvorilo se u pepeo. Burdžović poezijom ritualno skreće pažnju na svoju bol i tugu i razgrće pepeo savremene svakodnevice imigranata, ali i onih u čiju su se zemlju skrasili.

Izuzetnog senzibiliteta i nadahnuća, Burdžović u svojoj poeziji sjajno spaja iskustva ljudske historije i kulture sa svojim vlastitim poimanjem čovjeka i svijeta svog vremena.

Opterećenost zavičajnim gubitkom preveliko je breme koje je pjesnik ponio sa sobom i teško ga, ali ponosito nosi. Ostavši bez dragocjenog milja zavičajnog okruženja, te tvrđave samopouzdanja, poljuljalo se i ono, toliko potrebno životno samopouzdanje. Kako pronaći novu radoznalost i kako pobijediti strah od ravnodušnosti i tuposti kojom je u novom svijetu okružen? Kako smiriti pometnju u glavi i pobjeći od ništavila?

Kao da pjesnik živi dvostrukim životom, kao da se u njemu prelama ljudsko i umjetničko, i zato mu biva mnogo teže. Paralelizam te dvojnosti veoma je teško harmonizirati pa je Burdžovićev jak subjektivitet permanentno suočen s beznađem i prazninom.

Da li su osjećaj beznađa i praznina svakodnevice ugrozili i stvaralački čin koji je jedina odbrana od gubljenja identiteta? Nisu! Iz svih strahova raskrila se ironija, razbokorio cinizam, izdiglo se visokointeligentno, tzv. svevideće oko.

Neprovjereni glasovi iz obamrle domovine

javljaju da je moja nevjernica postala

ogorčeni nacionalista, gode joj, kažu dušmani,

ove nove popularne kasapske pjesme.

Javno se ne izjašnjava

ali jasno čujem njeno opravdanje:

Šta ti sada hoćeš, pa, rat je bio

ne tako davno…

Razmišljaj, slobodno,

plastična ružo, nije zabranjeno!

“Mesara Evropa” otvorena je non-stop

a i Internet nikako da se ugasi!

Na sajtu

www. Mrtvi u prošlom milenijumu.eu.com

nedostaje moja i tvoja fotografija.

Redaju se pred čitaočevim širom otvorenim očima detalji koji oblikuju jednog od glavnih likova, doduše umnožen lik kao u konkavnim ogledalima, ove poezije, gospođu Evropu, gospođicu Evropu, “djevicu” Evropu, kurvu Evropu, gaduru Evropu; iskompleksirani supružnici i ljubavnici, javne kuće za kupovinu brzog i jeftinog zadovoljstva, mitovi o Nijemcima i Jevrejima, djevojke s kokošijim grudima, neonacisti što marširaju podignutih glava i pale trudne Turkinje, Afganistanci, Romi, Rumuni, Albanci, Crnogorci, Italijani, Tajlanđani, Nigerijci, konglomerat rasa, navika i uvjerenja, ophrvani snom da će i oni jednog dana imati plave oči, samo su dio pjesnikovog repertoara u ovom izboru.

Subjekt Burdžovićeve poezije zorno potvrđuje da u životu – za razliku od gramatike – ne postoje samo tri lica, dapače da se ispod naoko nedužnog Ja mogu kriti čitavi svjetovi. Taj subjekt, naime, istovremeno provodi kritičku mimezu svakodnevice i samokritičko propitivanje vlastite doživljajnosti. Njegova je raspršenost, među inim, signalizirana u nekim pjesmama dijalogom različitih subjekata, te ludičkim povezivanjem tzv. visokih i niskih motiva i kategorija. On zapravo nastoji dedramatizirati stvarnost i svoju poziciju u njoj, a pritom iskazivačku lahkoću nadrediti nekadašnjem grču. Neposredno iskustvo prati, dakako, i prikladan govorni idiom. Iako je u pojedinim pjesmama posve jasno da je Burdžovićev subjekt bitno teatraliziran, veseli njegova sklonost osporavanju inače tako tipične ravnodušnosti i pratećeg joj osjećaja nemoći.

Od brojnih motiva kojima se Burdžović bavi bitniji su opsjednutost smrću i potraga za svojom sudbinom. Mi zapravo pratimo rascjep jedne ličnosti, koji se bazira na levitiranju između dvaju principa života – realnog i fikcionalnog, a dvojnik je zastupnik jedne od ovih dviju kategorija. Temu dvojništva Burdžović ne svodi na crno-bijelu sliku pozitivnog i negativnog tretmana čovjeka.

U pozadini ovog slutimo i njemačko vjerovanje da svaki čovjek ima svog dvojnika i da, kad ga ugleda, znači da je smrt blizu. Cjelokupna halucinacija zapravo jeste priprema na smrt, a kušanje se tiče izbora puta na dobru ili lošu stranu, tj. u pakao ili raj. Ona uvodi lirski subjekt u simboličku smrt. Snovi i halucinacije bit će odigravani na prostoru nerealnog, a njezini akteri postat će ljudi iz prošlosti – mrtvi.

Otkud potreba za ovakvom provokacijom? Odgovor je nedvosmislen: ona nastaje iz revolta, ona je ta koja nagriza ideološku dominaciju. Provokacija je, znao je i Majakovski, “šamar društvenom ukusu”, ona je neophodno sredstvo za kojim obavezno poseže svaka obespravljenost. Ako aktuelne političke ideologije stvaraju sopstvenu mitologiju kao metafizičko utočište, onda je naša predstava o “Kurvi Evropi” fantom slobode. Ne postoje stvari, poručuje nam Burdžović, o kojima ne možemo govoriti, a vrijeme u kom to činimo jeste hronologija oslobođenosti. Burdžovićevu Revoluciju i njenu kopilad vidimo i kao ono što posjeduje eventualnu artističku autonomiju, ali i kao svjesno anticipiranje jednog nestalog svijeta.