U Gradskoj vijećnici u Sarajevu sinoć je održana promocija romana “Sokolarov sonet” bosanskohercegovačkog književnika Irfana Horozovića. Na promociji romana publici se obratila i mr. Irma Marić sa Fakulteta humanističkih nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Stav prenosi recenziju magistrice Marić.

PIŠE: Irma Marić

FOTO: Velija Hasanbegović

Neosporna je činjenica da Horozović fungira kao značajan predstavnik i nosilac savremene književnosti naroda Bosne i Hercegovine. Riječ je o plodnom i afirmiranom autoru čije djelo potvrđuje značajan doprinos savremenoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Valja uzeti u obzir da je Irfan Horozović dio književnog establišmenta koji se pojavljuje u vremenu koje ispraća modernističke obrasce, a istovremeno postaje dijelom postmodernističke književne prakse.

Neki književni kritičari Horozovićevo pripovijedanje nazivaju i „svemogućom pričom“ koja je duboko ukorijenjena u bošnjački i bosanskohercegovački kulturni i tradicijski milje što je bitna okosnica i u proučavanju njegove romaneskne građe. Književnost Irfana Horozovića je suštinski internacionalna, što je čini posebno zanimljivom u vremenima mitologizacije, čega smo i sami svjedoci.

Irfan Horozović je jedan od utemeljitelja južnoslavenske postmodernističke beletristike, koji filozofsko-književnim kontekstom, prepoznatljivim artističkim i inovativnim izričajem počinje s preispitivanjem neistraženih izazova u kojim se ogleda eksperimentalnost njegova pripovjedačkog postupka jer je riječ o autoru koji čini „nagli“ iskorak iz poetike socrealizma, otvarajući se prema svojoj, ali i novoj, poetici koja traži aktivno sudjelovanje čitaoca, s kojim, na neki način, ulazi u umjetničko/književni svijet njegovog romana, u stvaralačku laboratoriju.

Književnost Irfana Horozovića možemo pratiti od zbrike priča Zvečajsko blago koja je napisana 1969. godine u Banjoj Luci, pa do romana Sokolarov sonet, objavljenog 2016. godine u Sarajevu. Horozovića književna kritika razumijeva u tri književno-stvaralačke faze – borhesovskoj, banjalučkoj i prognaničkoj. Pripovjedačkom razuđenošću, prekoračivši granice potencijalnih klasifikacija, Horozović ispisuje svoju, još uvijek nezavršenu, Knjigu sudbine.

Početak poetičkog otvaranja Irfana Horozovića je knjiga Talhe ili Šedrvanski vrt, nakon koje se nižu ostala značajna djela u kojim Horozović suočava svoju prirodu sa neminovnošću vremena u kojem obitava u četiri različita grada, pišući poeziju, prozu i dramu. Situirao se kao najznačajniji i najdosljedniji predstavnik bošnjačkog fantastičnog romana, u okvirima Borhesovog nasljedstva, ali i razvijajući sopstvene okvire.

Pojavom Talhi u okvirima južnoslavenske književne scene, Horozović ostaje zaseban u svom pisanju, odnosno nepodložan aktuelnim utjecajima. Pri tome mislimo na književnu klimu tih godina, predvođenu Selimovićevim književnim angažmanom. Također, jasno je da Horozović pripada generaciji koja odmiče od mimetičke slike stvarnosti i socrealističkog pisanja, konstruirajući nove iracionalne i fantazmagorične mogućnosti jezika, prostora, vremena. Energija Talhi vremenom ne jenjava, aktuelizira se iznova jer govori o, prije svega, ljudskoj univerzalnosti u kojoj Talhe žive u nekoj vrsti proročanstva i svojim rođenjem, na svoja pleća odmah preuzimaju i prepoznaju vlastitu smrt. Čitajući zabilježena imena Talha i nižući ih u jedan niz, mi, čini se, iščitavamo Horozovićevo poimanje tragičnosti životnog labirinta, u kojem su svi oni upetljani, kao u klupko, uhvaćeni u paukovu mrežu, iz koje jedini izlaz vide, adekvatnije bi bilo kazati, osjete, u smrti.

Kalfa (1988) je roman-raskršće, „roman iz naše suvremenosti“, roman nove poetičke energije i strategije koji „zadovoljava najtajnije, najdublje, najintimnije potrebe ljudskog duha, ljudske radoznalosti i fantazije“. Želim Kalfu pozicionirati kao roman-svjetionik u kojem je Horozović zaista pokazao svoj književni talenat. Kalfa u konačnici uokviruje fantazmagoriju glavnog protagoniste, Kjazima Mehanije Rezakovog, aktera koji je, donekle, iščašen iz vlastite ljuske pa su u njemu često ispreturani prostor i vrijeme.

Snaga  pisanja nadrasta samu strukturalnu i fabularnu suštinu romana, iskazujući punim svojim glasom goruća pitanja o životnoj sudbini u metamorfoznim vrtlozima, u kojima čitamo monumentalno svjedočanstvo Kjazimovih estetskih i etičkih lutanja. Govoreći o tome, a imajući na umu brojne dijelove i cjeline romana koje razvijaju psihološku, unutrašnju, zapretanu svijest, bez imalo rizika mogu ustanoviti (a poznavajući biografiju i stvaralaštvo samog autora) kako je roman Kalfa na izvjestan način autobiografskog karaktera. I upravo ta pretpostavka opravdava i objašnjava mnogostrukost i interpoliranost njegovih sadržaja.

Isto tako, možda se može dati lakše pojašnjenje, ako Horozovićevo romaneskno djelo posmatramo u cjelini, gdje smo bliski ideji da su svi njegovi romani autohtona književna cjelina, pa nam se javlja misao Meše Selimovića kako pisac  čitav život, ustvari, piše jednu jedinu knjigu. I zaista, ako s tog aspekta bacimo i površan pogled na intovertne i komplicirane Talhe, fantastičnu i metamorfoznu Reu, filozofiju odanosti Imotskog kadije, tjeskobnu intimnu tragiku likova Pisaćeg stroja ručne izrade, i drugih romana, dolazimo do nesumnjivog zaključka da su gotovo svi protagonisti iz tih djela, u izvjesnom smislu, jedna jedina ličnost kroz čije estetičke i etičke principe, u nužnosti povezivanja umjetnosti i života, pratimo vitalistički neraskidivi kontinuitet ideje o „malim, privatnim, pričama spram velikih priča Povijesti“.

Irfan Horozović dojmljivo, i kao svestran književnik, svjedoči o duhovnoj kataklizmi, o duhovnom putovanju u ratnom i poratnom ambijentu gdje rat uvlači živog čovjeka u ambis ključnih identitarnih i kulturoloških pitanja u okviru kojih se izdvaja individualna tragedija. Da pretpostavka poznavanja biografije nekog autora predstavlja neku vrstu nužnosti nije baš sasvim besmislena, možemo potvrditi i na primjeru autora Irfana Horozovića, pogotovo kad su u pitanju njegovi romani s ratnom/antiratnom tematikom.

Kao što je općepoznato, Horozović je, poput mnogih, pa i mnogih umjetnika, preživio ratnu kataklizmu u rodnoj Banjoj Luci, a i egzilantsku, izbjegličku sudbinu. Ono što se može uzeti kao osnovna karakteristika romana (Filmofil, Berlinski nepoznati prolaznik, Sličan čovjek, William Shakespeare u Dar es Salaamu i Quadriga) iz tzv. treće stvaralačke faze jeste nesumnjiva detekcija autorovog ideološkog opredjeljenja za afirmaciju umjetnosti u službi etičkih postulata.

Unesrećen, unezvijeren i prognan, Irfan Horozović u tim romanima nalazi iskonske stvaralačke snage da se odupre zlu, haosu i bestijalnosti na jedino mogući čovječan način: pomirljivošću, dobrotom, saburom, razumijevanjem. Razumijevanjem na jedan karakteran način da nas ima i jednih i drugih, da se zlo ne iskazuje bez dobra, kao ni život bez smrti. Posebno u nekim od tih romana, Horozović se etički gotovo izjednačava s autorom Jame, I. G. Kovačićem, pa se, slobodno možemo reći veći dio teksta tih romana može tumačiti i umjetnošću i jezikom značenja, trijumfa ljudskosti.