fbpx

Heroj koji nije kalkulirao ni kad je bilo najteže

“I kad je Sajo poginuo, kaže on meni: 'E, ženo, sad je red na mene', a ja mu kažem: 'Haj nemoj zezati.' Tako smo jednog jutra razgovarali i ja mu predložila da bježi odavde preko šuma jer će se ovo završiti i s njim i bez njega, a on me naruži: 'Koji si ti neprijatelj svoje zemlje! Pa kako bih ja, bolan, ostavio svoju braću u ovoj krvi i u ovoj nevolji? Pa kako u Boga ne vjeruješ?'”, prisjeća se Zuhdijina supruga Hajra

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Sjećanja na ljude i događaje s vremenom blijede. U takvom historijskom vrtlogu našao se i protekli rat i njegovi akteri. Uslijed nedovoljnog razumijevanja značaja kulture pamćenja, mnoga nezabilježena ratna iskustva, ljudske patnje i stradanja, podvizi i herojstva odavno su u opasnosti od potpunog zaborava, a zaborav nikad nije vodio dobru. Ondje gdje prestaje pamćenje, polahko, ali sigurno otpočinje nestajanje. Stoga je svako pisanje i bilježenje, pa i ono o najsitnijim detaljima proteklog rata, naša trajna obaveza, kako zbog duga prema sudionicima rata, tako i zbog generacija koje ne pamte rat ili tek dolaze na ovaj svijet.

Bez obzira na sve forme borbe koje je podrazumijevao odbrambeno-oslobodilački rat, od one vojne, političke, diplomatske ili humanitarne borbe, danas se sa sigurnošću može kazati da je Bosnu i Hercegovinu odbranilo herojsko srce boraca ili starješina koji ni u najtežim uvjetima nisu kalkulirali. Jedno takvo herojsko srce bilo je i ono Zuhdije Grošića, borca i starješine 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH, koji je stazom odabranih otišao 10. jula 1995. godine. Zuhdija Grošić (sin Huseina i Rabije) rođen je 14. aprila 1966. godine u naselju Brigovi, općina Bužim. Osnovnu školu pohađao je u Bužimu, a srednju u Ljubljani. Bio je oženjen suprugom Hajrom i otac je triju kćerki, Sedije, Subhije i Emine. U toku rata više je puta pohvaljivan od komandanta 505. brigade. Teško je ranjen u rejonu Zloimenjaka 8. jula 1995. godine. Od zadobijenih rana dva dana kasnije podlegao je u bihaćkoj bolnici. Zuhdija Grošić ranjavan je još dva puta.

Dugo je bio komandir čete u Prvom bataljonu 505. brigade, a u vrijeme pogibije bio je pripadnik Bataljona za specijalne namjene “Hamza”. Posthumno je odlikovan značkom “Zlatni ljiljan”, te proizveden u čin poručnika Armije RBiH 29. decembra 1995. godine. Također, posthumno je dobio i Plaketu Općine Bužim 2016. godine.

“SAD JE RED NA MENE”

O životu Zuhdije Grošića govori nam njegova supruga Hajra: “U toku školovanja u Sloveniji Zuhdija je počeo raditi još 1983. godine. Prvo je radio u Ljubljani, a nakon devet mjeseci prebacio se u Ravne na Koroškem. Odatle je 1987. godine otišao u vojsku u Veles, pa onda na prekomandu u Prilep. Oženio se prije vojske, sa svega 17 godina. U vojsci se istakao za vrijeme jednog požara, kada je spasio neku porodicu i za nagradu dobio 15 dana slobodno. Po povratku je ponovo otišao raditi u Sloveniju i tu ostao sve do rata. Posljednji put kad je u proljeće 1992. godine krenuo za Sloveniju, moglo se preći samo preko Bosanskog Šamca. On je krenuo i s pola puta se vratio kući. Odmah se uključio u Teritorijalnu odbranu, u brigovski vod i išao na liniju na Banjane i Ćorkovaču. Sjećam se da mu je komandir bio Mevlid Mustafić. Odatle je prešao u izviđače bataljona. S njim su još bili Elvir Šabić Žile, Edin Bajrektar, Hasan Begulić Varenka, Hasan Nanić… U toku rata išao je na doškolovanje oko mjesec dana u Koprivnu kod Cazina pa je radio na obuci 12. klase mladih vojnika u Čavi. Kasnije je bio komandir čete, a neposredno pred pogibiju prešao je u bataljon ‘Hamza’. Dva puta je lakše ranjen, oba puta na ‘autonomiji’. Drugi put ga je bacila detonacija, kad su mu zaglušile uši. Treći put kad je ranjen u operaciji ‘Trokut’ na lokaciji Zloimenjak 8. jula 1995. godine, otišao je u bolnicu u Bihać i više se nije živ vratio kući.”

Po Hajrinim riječima, Zuhdinu dobrotu teško je opisati. Kako kaže, Zuhdo je uvijek bio na raspolaganju porodici i komšiluku. “Kad prođe pored djeteta, obavezno bi ga pomilovao po glavi. Volio je životinje, mačke pogotovo. Bio je vjernik, redovno klanjao i postio. On dođe kući s linije i posti. Ja mu kažem da ne posti jer je loša hrana na liniji. Pitam ga kako klanjaju na liniji kad nemaju vode. Kaže on meni: ‘Ženo, na liniji su drugi uvjeti, bitno je da je s draga srca, Allah će primiti.’ Volio je knjige. Prije nego što će poginuti, za rođendan mi je kupio knjigu Tako je govorio Resulullah. Skladno smo živjeli, puno planova imali, ali sudbina je bila da pogine. Previše se on izlagao i nije se nimalo štedio. Kad dođe kući, odmah je gledao kako bi išao nazad na liniju, a i previše je bio siguran u sebe i u svoje ljude. Kamo sreće da nije poginuo pa da je invalid po sto puta…”

Posebno teška situacija za Zuhdiju Grošića bila je smrt komšije i saborca Safeta Grošića. “Kad je Sajo teško ranjen, a ubrzo i podlegao, njega je to slomilo. Kad mu je došao iz posjete, s vrata je rekao da Sajo nije dobro. Pitam ga hoće li šta jesti, a on odmahuje glavom i samo mi kaže: ‘Ništa me ne pitaj.’ Onda je potrbuške legao na tepih u dnevnom boravku, stavio ruke ispod čela i neko vrijeme nikako nije htio pričati. Tu je ležao blizu sat, čak je bio nakratko i zaspao. Kad se probudio, kaže: ‘Ženo, Sajo neće preživjeti. I onda je zaplakao.’ A samo dan prije nego će otići na liniju Sajo je dolazio našoj kući. Na liniji puca, a Sajo veli: ‘Hajmo ih, Zuhdo, srediti!’ A Zuhdo će: ‘Hoćemo, Sajo, hoćemo.’ I taj dan oni hodaju oko košnica pčela. Pita Sajo Zuhdu: ‘Hoćemo li, kume, preživjeti rat?’ Kaže Zuhdo: ‘Ako i ne preživimo, bit ćemo tamo mladi.’ Pa onda mene zeza: ‘Šta misliš, ženo, 70 hurija oko mene. Al’ ti ćeš meni, ženo, i tamo biti glavna.’ A Zuhdo je taj put bio donio nekog naoružanja s linije, neki RPG, pa nekoliko pušaka. Sve su to njih dvojica taj dan odnijeli. I kad je Sajo poginuo, kaže on meni: ‘E, ženo, sad je red na mene’, a ja mu kažem: ‘Haj nemoj zezati.’ Tako smo jednog jutra razgovarali i ja mu predložila da bježi odavde preko šuma jer će se ovo završiti i s njim i bez njega, a on me naruži: ‘Koji si ti neprijatelj svoje zemlje! Pa kako bih ja, bolan, ostavio svoju braću u ovoj krvi i ovoj nevolji?! Pa kako u Boga ne vjeruješ?’ I onda podiže desnu nogu, prebaci desni taban preko lijevog koljena, zavrnu nogavicu i kažiprstom mi pokaza na taban. Kaže: ‘Ženo, ovdje je tvoj Džennet. Ako poginem, imat ćeš penziju, bit ćeš zbrinuta i nećeš ići svijetu raditi za zalogaj kruha.’ A ja mu odgovaram: ‘Šta će mi penzija kad nema tebe i kad djeca ostanu siročad?'”

I U MINSKO POLJE IŠAO BI PRVI

Neko vrijeme s početka rata u jedinici sa Zuhdijom Grošićem bio je i Husein Kovačević. Kako kaže, o Zuhdi rahmetli se ima puno toga za kazati, posebno iz razloga jer su se njih dvojica i odranije poznavali, bili komšije, odrastali zajedno. “Još kao dječak i mladić, Zuhdo je bio osoba nemirnog duha, energičan, a takvi su u ratu posebno dolazili do izražaja. Taj njegov nemirni duh uvijek je bio bezazlen. Volio je šalu, nije ga se nikad moglo sresti, pa i kad je najteže bilo, a da on nije imao osmijeh na licu. Pravi veseljak. On je facom najviše ličio glumcu Sylvesteru Stalloneu. Imao je dosta njegovih crta na licu. Zuhdo je bio ludo hrabar. Mene je uvijek asocirao na Rokija jer se u borbi ponašao baš k'o on. S druge strane, Zuhdo je bio fin čovjek, odan porodici, dobričina, ali kad je borba u pitanju, tu je bio u duhu najboljih filmskih junaka. Čak su i na nekim snimcima zabilježeni ti njegovi filmski rafali. Kad sam ja došao iz Sanskog Mosta 1992. godine, s njim i ostalim Brigovljanima sam išao na liniju na Banjane i iz tog perioda u sjećanju mi je ostalo pregršt šaljivih anegdota i događaja koji se vezuju upravo za Zuhdiju”, ističe Kovačević.

Zuhdijin saborac iz brigovskog voda bio je i Jasmin Grošić Ahmetov. “Početkom rata u našoj četi nalazili su se Brigovljani, Čavari i Konjodorani. Ta četa pripadala je Prvom odredu, a kasnije Prvom bataljonu, koji je sve do smrti vodio Hasan Musić Musa. Nakon Musine pogibije, na čelo bataljona došli su Jusuf Čaušević pa Ibrahim Bašić Nadibran. Odmah s početka držali smo straže na Radoču, onda na Joji, pa na starim položajima na Banjanima. Kad smo napravili ‘Munju '93’, pomjerili smo se na nove položaje. Naša četa držala je linije od Kedića Glavice, preko Pjeskara, prema Karlovcu. Spavali smo u kući rahmetli Fikre Bešića. Onda smo se premjestili u Kaukovića kuće preko puta današnje mesnice ‘Muminović’. Nakon ‘Munje '93’, brigovski vod bio je u Hercegovini. Svi navedeni položaji u širem smislu su spadali pod rejon Banjana. Dok smo bili skupa u brigovskom vodu, Zuhdo je sve vrijeme bio komandir odjeljenja. U istoj četi smo ostali zajedno sve do početka ‘autonomije’, kada je krenulo premještanje. U tom periodu Zuhdo je jedno vrijeme bio i u bataljonskim izviđačima, a nešto kasnije je napredovao do komandira čete”, kaže Jasmin.

Jasmin se dobro sjeća situacije kada je s rahmetli ocem Ahmetom išao Zuhdiji pilati drva i kad je Zuhdo ocu Ahmetu rekao: “Rođo, što se mene tiče, daj mi samo dobru pušku i dosta municije i slobodno pusti 20 ‘čedi’ na mene, ja neću mrdnuti nazad.” O kako karakternom čovjeku je bila riječ, Jasmin kao dokaz navodi i situaciju kada su Zuhdo i njegov bliski saborac Teufik išli u izviđanje pa mu je Zuhdo rekao: “Pusti mene da idem prvi.” Na pitanje “zašto” Zuhdo mu je rekao da ima mina. “Znači, Zuhdo je uvijek je bio spreman više sebe izložiti opasnosti nego nekog drugog. Što se tiče hrabrosti, patriotizma, spremnosti da se umre za vjeru, narod i domovinu, da bude ranjen, ubijen, veliko je pitanje da li je iko bio ispred njega u 505. brigadi. On je, recimo, jednu kotu na velikokladuškom ratištu sam odbranio. Takvi napadi su bili da su se svi povukli, ali on je ostao. Kad je komandant Izet Nanić saznao za to, odmah mu je poslao pojačanje.”

Posebna strana Zuhdijine ličnosti bila je njegova vedrina. “Zuhdo je bio vazda šaljiv tip i s njim je uvijek bilo zanimljivo. Tako je bilo jednom i na Banjanima. Kod nas je bio običaj ujutro, navečer, ili naprosto kad su četničke provokacije, da učimo ezan. Oni pucaju i granatiraju nas, a mi učimo ezan s nekog isturenog mjesta. Tako je jednom Zuhdo učio ezan. Uči on, uči, kad ono zapuca. Meci mu prolaze iznad glave i otkidaju grančice sa šljive pod kojom je stajao. Taman je učio ezan, kad ono poče pucati. Zaleže on, malo sačeka, pa onda ustade i krenu dozivati i galamiti na četnike: ‘Pu, đubre jedno, šta si zaš'o pucati?! Ako si muško, haj ‘vamo, kukavico jedna!’ I kad se pravo izgalamio na njih, samo je nastavio gdje je stao i završio do kraja. Mi smo se smijali tome, a on je sve to instinktivno uradio i na momente skroz zaboravio da uči ezan.”

Sjećanje na svog saborca ima i komšija Jasmin Grošić Rasimov, koji je dugo Zuhdiji Grošiću bio nadređeni starješina: “Zuhdo je bio u mom vodu skoro do kraja 1993. godine. Onda je u toku ‘prve autonomije’ prešao u bataljonske izviđače, a kasnije i u Drugi jurišni bataljon i bataljon ‘Hamza’. Sve vrijeme dok smo bili skupa on je sudjelovao u svim borbama izuzev ‘Munje '93’. Tad mu je umro otac pa je dobio slobodno. Posebno ga pamtim iz borbi na Plazikuru u kojima smo zajedno sudjelovali u decembru 1994. godine. Tad smo obojica bili u Prvom bataljonu, on kao bataljonski izviđač, a ja kao komandir čete. U noći kad sam ja ranjen 4. decembra skupa smo sudjelovali u akciji zauzimanja Plazikura. Tu noć nam je i jedan mladi vojnik zarobljen. Međutim, Zuhdo i Husein Dizdarević Nindža s nekoliko mladih vojnika uspjeli su zauzeti cijelo jedno brdo na kojem je bilo stotinjak ljudi, što vojnika, što inžinjerije, što pripadnika radnog voda. Iako sam kasnije bio van stroja, po onome što sam čuo od njegovih saboraca, Zuhdo se tek u narednim borbama pokazao kao dobar borac. A o kakvom se čovjeku i borcu radilo, najbolje je reći da je dragi Allah uzeo ono što je valjalo. E on je upravo spadao u tu kategoriju ljudi.”

USNIO SVOJU POGIBIJU

Prije muževe smrti Hajra je izgubila dvojicu braće, Bajru i Mahmuta Aldžića, snaha i dijete od brata poginuli su od granate, a treći brat Sead postao je ratni vojni invalid. U takvim okolnostima i uvijek sa strepnjom svaki je put ispraćala muža na liniju. “Žela se pšenica kad je Zuhdo zadnji put otišao. To je moglo biti krajem juna ili početkom jula. Tu noć, prije nego je zadnji put otišao, usnio je čudan san. Ja ustala navečer, neka od kćerki je tražila vode, kad on k'o da plače u snu, ječi. Ja ga lagahno pitam: ‘Zuhdo, Zuhdo, šta je bilo?’ Kaže: ‘Nije ništa.’ E onda smo ujutro pili kahvu, on sjeo na sećiju, prekrstio noge i podvezao ih rukama ispod koljena i gleda preda se. Pitam ga šta je sanjao, a on odgovara: ‘Kad ti kažem, ti ćeš odmah početi plakati. Sanjao sam da me je pogodio metak u grudni koš. Ja sam se rukama uhvatio za ranu, a krv je lila. Kad me je počelo boljeti, onda sam počeo ječati. Tad je došao tetak Ibrahim Rujkin i počeo me dozivati imenom ‘Zuhdo, Zuhdo’, ali ja više nisam ništa mogao progovoriti. U tom trenutku si me probudila.’ Kad sam ga upitala šta je dalje sanjao i šta je bilo nakon toga, pogledao je preda se i rekao da nije bilo ništa. A, po njegovoj reakciji na to pitanje sigurna sam da je sanjao da je poginuo. I tako je zbilja i bilo. Metak ga je pogodio u grudni koš i ispod bubrežne pločice u mokraćne kanale, ali glavno unutrašnje krvarenje mu je prouzrokovao metak u plućima. U otpusnom pismu je navedeno da se u grudima nalazi ‘strano tijelo'”, svjedoči supruga Hajra.

Taj dan kad je ranjen, Zuhdija Grošić trebao je doći kući. Saborac Teufik, priča supruga Hajra, donio je Zuhdinu pušku i porodici rekao da će Zuhdo ubrzo doći, samo da poravna liniju. “Zuhdo je bio krenuo kući, međutim, zvali su ga da se vrati jer su četnici bili uzeli neke zemunice. A on ne bi takvo šta nikako propustio. I on se vratio i u toj unakrsnoj vatri teško je ranjen. Nakon što su uspostavili položaje, neko ga je pogodio iz bujade, neko ko je najvjerovatnije zaostao od neprijateljskih vojnika. A ja sam taj dan išla u Bihać, u posjetu ocu koji je bio teško bolestan. Pri povratku kući autobus se pokvario u Koprivni i ja sam pješice došla do kuće. Usput sam srela neke ljude koji su mi kazali da su vidjeli Zuhdu i da će brzo doći kući. Kasnije se ispostavilo da je teško ranjen i da je prebačen u Bihać. Najveći problem kod njegova ranjavanja bio je taj što nije odmah transportiran u bolnicu. Nije bilo odmah prijevoza. Konjskim kolima prebačen je do Čave, pa tek onda vozilom do Bihaća. Kad sam mu tu noć otišla u posjetu, ispričao mi je da ga je metak pogodio s dvadeset metara. I da je uspio ubiti tog neprijateljskog vojnika. Bio je dobro, svjestan svega. Samo je ponavljao: ‘Ženo, bit će dobro ako Bog da.’ I sutra je bio dobro, a onda je dobio zatrovanje krvi, koža mu je naglo počela mijenjati boju. Uključili su mu sve moguće antibiotike, ali mu nije bilo pomoći. Prekosutra mu je u posjetu išla moja zaova Haseda. Kad je bila kod njega, još je bio živ, ali mu se stanje bilo skroz pogoršalo. Haseda mi je pričala da ju je držao za ruku nekoliko minuta prije smrti dok mu je tlak naglo počeo padati, a otkucaji srca bivali sve slabiji. Dok su mu otkopčavali aparate, on je još gledao u Hasedu i pričao s njom. Potom su je izveli iz sobe u tim zadnjim trenucima kad je umirao. Umro je u 8:50 sati. Onda su došli iz komande da jave šta je bilo i da meni i svekrvi daju injekcije za smirenje. Kad su ga dovezli kući i kad je ukopan, Allaha mi mog, od čaršafa u koje je bio umotan soba je dva dana mirisala. Svekrva mi nije dala dugo prati te čaršafe. Kaže: ‘Neka ih, mlada, nek stoje kad tako lijepo mirišu.’ Sjećam se da mu se kosa sijala k'o da ju je samo oprao. A imao je prelijepu crnu kosu, bijele zube i bio je malo tamnije puti.”

Nakon rata, Zuhdijina supruga Hajra svakako je prolazila. Kako kaže, tri godine je živjela sa 147 KM penzije. “Bavila sam se poljoprivredom, imala kravu, radila, sijala bašču i tako se snalazila. A djecom sam prezadovoljna. To je s njima sve bilo k'o od Allaha. Slušale me, učile dobro, fakultete pozavršavale i, što je najvažnije, udale se a da se o njima nijedna ružna riječ nije čula. Duboko vjerujem da bi i Zuhdo danas bio ponosan na sve njih i to uvjerenje mi ulijeva posebnu snagu.”

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI