Iza svjetski priznatih gostiju, kvalitetnih filmova iz svih krajeva svijeta i neprekidne zabave koja traje tokom čitavih noći krije se tamni rudnik bez crvenog tepiha, blještavila, glamura, u kojem ljudi “kopaju”, “buše” i “ginu” kako bi SFF i Sarajevo nastavili živjeti. Ipak, čini se da i oni posustaju i, ako želimo da SFF opstane ovakav kakvog ga pamtimo i da postane još bolji, svi moramo pomoći, svi koji volimo ovaj grad

Završeno je još jedno izdanje Sarajevo Film Festivala, koji već 23 godine istovremeno uveseljava i podučava Sarajlije, čineći da se osjećaju ponosnim na svoj grad i omogućavajući im da barem nekoliko dana u godini osjete kako je to živjeti u evropskoj metropoli. U tih devet, osam, sedam dana, sve brige za stanovnike Sarajeva nestaju “k'o rukom odnesene”, a uz pomoć festivalskih reflektora postaje očigledno da je Sarajevo zaista slobodan multietnički grad u kojem se, kao nigdje na svijetu, spajaju i međusobno nadopunjavaju različite religije, kulture i običaji, naočigled i na žalost svih neprijatelja takvog Sarajeva, čiji je najsjajniji simbol upravo Sarajevo Film Festival.

Međutim, iza svjetski priznatih gostiju, kvalitetnih filmova iz svih krajeva svijeta i neprekidne zabave koja traje tokom čitavih noći krije se tamni rudnik bez crvenog tepiha, blještavila, glamura, u kojem ljudi “kopaju”, “buše” i “ginu” kako bi SFF i Sarajevo nastavili živjeti. Ipak, čini se da i oni posustaju i, ako želimo da SFF opstane ovakav kakvog ga pamtimo i da postane još bolji, svi moramo pomoći, svi koji volimo ovaj grad. Neka 23. izdanje SFF-a posluži kao prvi poziv u pomoć. Ne smijemo čekati do posljednjeg!

MANJE FILMOVA I DANA, VIŠE PROGRAMA I LOKACIJA

Prva i najvažnija promjena ovogodišnjeg izdanja SFF-a u odnosu na prethodna jeste manji broj dana njegovog trajanja. Naime, za razliku od 2016. ili 2015., kada je SFF trajao punih 9 dana, ove je godine taj broj sveden na 7­­ + 1. Dakle, nagrade su dodijeljene u četvrtak navečer iako je tradicionalno svečana ceremonija u Narodnom pozorištu u Sarajevu bila rezervirana za subotu, a u osmom, “dodatnom” danu Festivala program su sačinjavale samo projekcije nagrađenih filmova i jedno ostvarenje u selekciji “Open Air”. Također, ove je godine primjetan manji broj filmova u takmičarskim selekcijama, gdje je, naprimjer, prikazano devet igranih filmova (2016. godine – 11, 2015. godine – 10), četrnaest dokumentarnih (2016. godine – 21, 2015. godine – 23), dok se kvantitativno stagniranje osjetilo i u ostatku programa – ukupan je broj prikazanih filmova 2015. godine iznosio 259, dok je 2017. godine ta cifra smanjena na 235.

Kada je u pitanju kvalitet filmskih ostvarenja, onda je određeni pad moguće prepoznati u programu “Open Air”, u sklopu kojeg je ove godine uvršten i jedan holivudski hit. Riječ je o akcijskoj komediji Baby Driver, a kao razlog odabira baš ovog filma spominjao se iz festivalskih kuloara eventualni dolazak jednog od njegovih glavnih glumaca Jamieja Foxxa, što se, ipak, izjalovilo. Kao još jedan argument za pozitivan odgovor na pitanje gubi li SFF korak za vlastitim renomeom, neophodno je uvrstiti i poprilično nezavidan položaj domaćih novinara i kritičara u odnosu na “strance”, koji su uvijek u prednosti kada je riječ o podjeli karata te “odobrenja” za intervjue. Pored svega ovoga, ne treba zaboraviti niti standardno neinovativan muzički program Festivala, koji svake godine podrazumijeva iste domaće i regionalne bendove, a koji će u budućnosti svakako morati proširiti svoj repertoar i izvan granica bivše Jugoslavije. Veliki korak u tom smjeru trebao je biti koncert slovenačkog benda Laibach, koji je, nažalost, nekoliko dana prije održavanja otkazan.

Ipak, uz izostanak nekolicine nagrađenih i popularnih ostvarenja, kao što su Ubistvo svetog jelena Yorgosa Lanthimosa, Začaran Sofije Coppole, Lerd Mohammada Rasoulofa, te nešto slabiji Takmičarski program, koji je, ipak, započeo izrazito obećavajuće (s filmskim remek‑djelom Zrno turskog režisera Semiha Kaplanoğlua), Festival je u suštini zadržao ulogu najvažnije filmske smotre u regiji koja svake godine donosi presjek najvažnijih regionalnih i svjetskih filmova. Kao najveći dobitak 23. SFF-a svakako je potrebno izdvojiti pokretanje novog programa – Takmičarski program – studentski film, za regionalne filmske škole i akademije, čiji je prvi pobjednik student režije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Neven Samardžić s filmom Čistoća.

Također, Festival je predstavio i dvije nove lokacije: “House of Shorts” u sarajevskom kinu “Kriterion”, te Pozorište mladih, koje je poslužilo kao okupljalište za publiku Dječijeg programa i “TeenArene”. Veliki dobitak za SFF jeste i ovogodišnje prvo izdanje “Festival Eating Pointa”, koji je svojim posjetiocima ponudio širok izbor hrane i delicija iz tradicionalne bh. kuhinje. Kao apsolutni pogodak organizatora ovogodišnjeg izdanja SFF-a, potrebno je izdvojiti izbor gostiju, a koji podrazumijeva kultnog američkog režisera i trostrukog oskarovca Olivera Stonea, jednog od najvažnijih dokumentarista današnjice Joshuea Oppenheimera i britanskog genija komedije Johna Cleesea, koji je, u pauzama između “teških” tragedija spomenutog dvojca, redovno nasmijavao i oduševljavao Sarajlije.

“SRCE SARAJEVA” GRUZIJSKOM FILMU “STRAŠNA MAJKA”

Pobjednik 23. Sarajevo Film Festivala jeste ostvarenje Strašna majka gruzijske režiserke Ane Urushadze. Riječ je o filmu čija je glavna protagonistkinja pedesetogodišnja domaćica Manana koja biva prisiljena napraviti izbor između porodičnog života i svoje strasti – pisanja. Odluči prigrliti svoju strast, ali joj porodica okrene leđa, uključujući i njenog supruga koji se izdvoji kao najvjerniji kritičar. Nakon što odluči pročitati svoju knjigu koju je tajno pisala, sve oko nje počinje se rušiti i, da bi se spasila, ona postepeno svoj fiktivni svijet iz knjige spaja sa stvarnošću. Napušta uloge “brižne majke” i “vjerne supruge” i ustupljuje mjesto Manananggalomu, mitskom stvorenju s Filipina koje se iz oblika žene preko noći pretvara u krvavo čudovište.

Strašna majka arhetipska je realistična drama s elementima apsurda i gorke ironije, smještena u distopijsko postsovjetsko urbano okruženje u Tbilisiju, koja predstavlja sliku savremene sredovječne žene u današnjem svijetu u kojem ovaj spol još uvijek traga za odgovarajućom ulogom u društvu, a čija svakodnevica podrazumijeva ponižavanje od strane njenih bližnjih, samo ako na trenutak izađe iz nametnute i općeprihvaćene uloge. Snimljeno za samo 300.000 eura, od najmlađe režiserke na ovogodišnjem izdanju SFF-a, 27-godišnje Ane Urushadze, ovo ostvarenje predstavlja izuzetno hrabar debi u kojem autorica predstavlja svoj pogled na temu – položaj i uloga žene u savremenom društvu uvjetovanom tradicijom – dodajući tako jedno novo žensko ime u nezaustavljive filmske tokove evropske i svjetske kinematografije.

Nagradu za najboljeg glumca dobio je Şerban Pavlu za ulogu u rumunskom filmu Meda ili ne tako sjajna strana stvari, dok je najbolja glumica 23. SFF-a Ornela Kapetani, koja je glavnu ulogu ostvarila u albanskom ostvarenju Buđenje dana. “Srce Sarajeva” za najboljeg režisera dodijeljeno je Emanuelu Parvuu iz Rumunije za film Meda ili ne tako sjajna strana stvari, a Specijalno priznanje pripalo je bugarskom režiseru Stephanu Komandarevu, koji je sarajevskoj publici predstavio ostvarenje Pravci. Da je ovo godina dominacije gruzijskog filma na SFF-u, potvrdila je i nagrada za Najbolji dokumentarni film, koju je osvojio Rati Oneli za ostvarenje Grad sunca. Ostvarenje Plaventilo režiserke Antonete Alamat Kusijanović, nastalo u hrvatsko-slovenskoj koprodukciji, proglašeno je najboljim kratkim filmom na ovogodišnjem izdanju SFF-a.

“ŽABA” IZMEĐU PREDSTAVE I FILMA

Sasvim očekivano, Nagradu publike 23. SFF-a osvojilo je ostvarenje Žaba bh. režisera Elmira Jukića, nastalo prema višestruko nagrađivanom dramskom tekstu autora mlađe generacije hrvatskih dramatičara Dubravka Mihanovića. Radnja ovog komada smještena je u jednu brijačnicu na periferiji grada, u poslijeratni, tranzicijski period, za Kurban-bajram. Lica su ratni veteran koji boluje od PTSP-a Zeko (Emir Hadžihafizbegović), Braco je njegov mlađi brat, alkoholičar i kockar (Aleksandar Seksan), Švabo (Mirsad Tuka) je njihov najbolji prijatelj, tipični taksista, a poput “deus ex machine” u brijačnicu dolazi i mladi prodavač knjiga Muki (Moamer Kasumović).

Izgubljeni u okrutnom poraću i na granici da odustanu od vječite borbe s prošlošću, oni dane troše u bjesomučnom pokušavanju da promijene svijet kada već ne mogu sebe. Nakon predstave, u kojoj režiser, uz naglašeno naturalističku režisersku postavku bez većih dramaturških intervencija, te nadasve emotivnu glumačku interpretaciju lišenu viška patetike i širokog opsega uvjeravateljske moći patosa, donosi uvjerljiv prikaz tragičnog, nesretnog i moralno upitnog života u poslijeratnoj BiH, u kojoj rat (onaj unutrašnji) još uvijek traje, a koja je u međuvremenu postala jedan od najuspješnijih teatarskih projekata u BiH svih vremena i svojevrsni kulturni fenomen, Žaba je dobila i svoju filmsku adaptaciju.

Već od prvih filmskih kadrova u kojima režiser gradi pojedinačne živote svojih protagonista, kopirajući tako i generalnu sliku bh. svakodnevice, javlja se očigledna borba Mihanovićevog teksta s filmskom trakom, koji konstanto priziva scenu i interakciju s publikom. Dakle, scena iz predstave okružena gledalištem sa sve četiri strane, kao što je Sarajevo u ratu bilo okruženo topovima i snajperima, u kojoj scenografija s emotivnim i intimnim značenjem omogućava glumcu interakciju s prostorom i pokreće nove monologe i ispovijesti, u filmu gubi svoje metaforičke i simbolističke karakteristike te postaje bezlično mjesto koje kamera i reflektori održavaju na životu. Brijačnica iz predstave, kao mjesto gdje se s oštrom britvom čisti i uređuje lice, a koja simbolizira čistilište za pročišćenje duše s ciljem postizanja iskupljenja potrebnog za ulazak u raj – za nastavak života, u filmu je izgubila svoj smisao onoga trenutka kada je režiser “provirio” izvan nje i izašao na ulice sumorne bh. stvarnosti.

Također, odnosi među likovima, koje režiser u predstavi konstantno dovodi do vrhunca, a zatim naglo spušta na samo dno, izmjenjujući sukobe i pomirenja kao noć i dan, te cijedeći iz njih sve frustracije, agresiju, inferiornost i sujetu koji se godinama skupljaju u bh. društvu, u filmu ostaju neizgrađeni, neuvjerljivi, nejasni, te u gotovo jednakom ritmu od početka do kraja. Tragajući za odgovarajućim filmskim jezikom uz pomoć kojeg bi uspio uvjerljivo prenijeti tekst na filmsku traku, režiser se nesvjesno vraća teatru, te u konačnici ponovo režira predstavu, a ne autorsko filmsko ostvarenje. Naime, osim povremeno krupnih planova lica, koji, uz pomoć iznimno emotivnih glumačkih interpretacija, vjerno prate unutrašnje borbe glavnih protagonista, niti jedan drugi element filmske forme ne doprinosi razvijanju Mihanovićevog teksta niti pronalazi njegova nova značenja koja teatar već nije prigrlio (npr. montaža samo narušava trojno jedinstvo drame, prema kojem radnja mora teći unutar triju jedinstava: mjesta, vremena i radnje, a čije je postojanje neophodno za dramski tekst kao što je Žaba).

Ipak, najveći nedostatak Jukićevog ostvarenja jeste njegova oskudnost u trajanju (78 min), što svakako niti približno ne dopušta likovima, odnosima i radnji da se razviju i ožive, ovaj put, pred filmskom publikom. U dobu kada se filmski jezik gotovo svakodnevno unapređuje i razvija te kada filmska forma ruši sve granice koje uvjetuju njenu beskonačnu slobodu, film Žaba ne donosi ništa novo, niti u odnosu na samu predstavu niti kada je u pitanju cjelokupna bh. kinematografija. S druge strane, bh. kinematografija je nakon ovog SFF-a dobila jedno iznimno vrijedno ostvarenje, Muškarci ne plaču, prvijenac Alena Drljevića koji će Bosnu i Hercegovinu predstavljati u utrci za nominaciju za nagradu Američke filmske akademije. Također, ove je godine na stranice bh. kinematografije upisan i prvi dugometražni bh. animirani film, Ptice kao mi, u režiji Faruka Šabanovića i Amele Ćuhare.