Prvi pisani tragovi riječi gnawa, za koju se pretpostavlja da dolazi iz regije Sous na jugozapadu Maroka, potječu s početka 19. stoljeća. Danas gnawa označava sakralnu islamsku muziku, ponavljajuću i duboku, pjesme u kojima se priziva Allaha. Ta se muzika iz Maroka, iz tamošnjih sela i gradova, u prošlom stoljeću proširila širom svijeta

Piše: Nedim HASIĆ

Gnawa, ezoterični ritam koji je vjerovatno nastao tokom i nakon putovanja karavana s robovima kroz Saharu, uvršten je na UNESCO Listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Odlučeno je to 12. decembra na zasjedanju te institucije u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, gdje je gnawa uvrštena na Listu zajedno s još 34 druge umjetnosti s raznih strana svijeta. Kandidatura gnawe na listu UNESCO-a podnesena je u ime Essaouira, grada u kojem se od 1998. godine održava festival te muzike.

Prve pisane tragove riječi gnawa, za koju se pretpostavlja da dolazi iz regije Sous na jugozapadu Maroka, nalazimo s početka 19. stoljeća. Danas gnawa označava sakralnu islamsku muziku, ponavljajuću i duboku, pjesme u kojima se priziva Allaha, popraćene instrumentima poput guembrija (jedne vrste rustikalnog basa) i neumornih udaraljki i crótalosa (metalnih kastanjeta) koji ubrzavaju ritmičku bazu. Ta se muzika iz Maroka, iz tamošnjih sela i gradova, u prošlom stoljeću proširila širom svijeta.

Odbor Ujedinjenih naroda, koji je ocjenjivao kandidature, ustvrdio je kako gnawa predstavlja neupitni “izraz univerzalne nematerijalne baštine”. U svojim argumentima UNESCO tvrdi da je gnawa “kulturološka praksa koja datira barem od 16. stoljeća i koja je u svojim počecima bila isključivo za skupine i ljude žrtve ropstva i trgovine robovima, ali danas se smatra sastavnim dijelom raznolikih kultura i identiteta Maroka”. Kao sjevernoafrički obred predaka, “sadrži arapske i muslimanske elemente, kao i tipično berberske kulturne izraze”.

Vjerovatno je nastala od riječi gvineja, naziva kojim se obično imenuje prostrani afrički prostor kraj Gvinejskog zaljeva, južno od Sahare, gdje su sretali i nalazili razni arapski vladari koji su baš na tim prostorima stoljećima dobavljali i razmjenjivali robove. Marokanski sultani iz različitih dinastija nisu bili iznimka i od njih su dva poznata po pohodima na jugu svog carstva: Saadi Ahmed al-Mansur Dahbi u 16. stoljeću i Alaoui Moulaj Ismail u 18. stoljeću. S njima su došle hiljade crnih robova koji su se nastanili u Maroku, gdje su bili u službi sultana, na njegovom dvoru i u vojskama, ali i u službi plemstva. Sve do 20. stoljeća u marokanskim plemićkim porodicama moglo se naći crna sluškinja koja je “pripadala” njenom gospodaru.

Upravo se u toj zajednici potomaka robova rodila muzika gnawa. Zbog sličnosti, ona mnoge natjera da pomisle na bluz, ali ta dva muzička pravca nisu ista. Gnawa je duhovna muzika u kojoj je religijski element neophodan. Tekstovi gnawe uvijek su pohvale Allahu ili poslaniku Muhammedu, a. s., a ponavljaju se kružno na način koji podsjeća na različitu sufijsku muziku (poput one turskih derviša) koja se prakticira u muslimanskom svijetu

Gnawa stoljećima nije bila za svu publiku, već isključivo za inicirane. Maallem (maestro, učitelj) Abdelmajid Demnati, koji je kao i njegov otac i dedo iz Tangera, sjeća se da nije bilo tako davno kada je bilo zabranjeno snimati gnawu “ljiljanu” (muziku iscjeljenja) jer se na taj događaj moglo pristupiti samo ako vas pozovu. Koncert, ako ga se tako uopće može nazvati, tradicionalno se sastoji od sedam pozornica koje odgovaraju sedam boja ili stanja duše.

Također, “ljiljani” se može prisustvovati s terapijskom svrhom, pod uvjetom da je osoba koja pati od psiholoških problema spremna pasti u stanje ekstaze i protjerati svoje demone plešući. Koncerti koje grupe sada daju širom svijeta samo su kamenčići cijelog mozaika.

Ako iz priče isključimo iscjeliteljske moći, saznajemo kako su ove grupe stoljećima živjele na marginama. U društvu su bili pomiješani s lutkarima ili trgovcima, jer su na ulicama ili nekim drugim javnim mjestima svirali svoju muziku za koji novčić. Postojala je mješavina poštovanja i prezira prema gnawi, kako se sjeća Neila Tazi, jedan od ljudi koji je najviše pridonio tome da ova kultura postane poznata svijetu.

Tazi je jedan od glavnih promotora Festivala svjetske muzike “Gnawa”, koji je počeo 1998. godine u gradu Essaouiri, jednom od najvećih centara ove kulture jer je jedna od glavnih luka u koju su brodovi sultana stizali sa svojim pošiljkama robova. Na festival su u prvom desetljeću organizatori pozvali i džez i bluz zvijezde, uglavnom zato što su to dva stila koja imaju crne korijene.

Tako su uspostavili profesionalne kontakte koji su omogućili Marokancima da napuste domovinu i pokažu svoju umjetnost širom svijeta. Niko ne zna koliko je tačno ta muzika utjecala na Jimmyja Hendrixa tokom njegovog kratkog boravka u Essaouiri 1969, ali se smatra da je bio fasciniran ritmovima gnawe. Nakon Hendrixa, džez umjetnik Randy Weston bio je taj koji je najviše pomogao da svijet upozna virtuoznost guembrija i crótalosa.

Gnawa je muzika koju su Marokanci ljubomorno čuvali, međutim, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća svijet je počinje upoznavati kada se ona počinje spajati s džezom. Godine 1972. Randy Weston organizira u Tangeru veliki džez festival. Randy je živio u Maroku skoro osam godina. Bankrotirao je upravo zbog festivala koji je pokrenuo i morao je natrag u New York, ali album koji je objavio po povratku postao je bestseler.

Weston, koji je u Tangersu imao džez klub “African Rhythms”, proveo je cijeli život dolazeći i odlazeći iz Maroka, a gnawa osnovi dodavao je svoje džez finese. Umro je prije dvije godine, ali je i danas poznat u svakom kutku Afrike baš zbog pristupa zemlji svojih predaka i doprinosa širenju afričke muzike širom svijeta.

Počeo je snimati s lokalnim muzičarima. Drugi su ga ubrzo slijedili: Archie Shepp, Pharoah Sanders, Don Cherry, Ornette Coleman, a zatim je ta muzika počela privlačiti i druge muzičare van džez krugova, poput Roberta Planta ili Petera Gabriela, koji su također odlazili u Maroko tražeći inspiraciju. Ubrzo su brojni turisti počeli dolaziti u zemlju, a na kraju je marokanska vlada počela ulagati u muziku pokrenuvši festival u Essaouiri.

Osim toga, gnawa je postala popularna u Francuskoj među mladim ljudima sa sjevera i sa zapada Afrike koji su gnawu miješali s reggae muzikom, koristeći se islamskim i rastafarijanskim kozmogonijama u znak protesta protiv suzbijanja berberske kulture u sjevernoafričkim državama. Gnawa je stigla i u Ameriku zahvaljujući valu imigranata sa sjevera Afrike. Lutrija na kojoj su se mogle osvojiti zelene karte omogućila je ulazak u Sjedinjene Američke Države mnogim ljudima iz Maroka, Alžira i Sudana, što je uveliko promijenilo arapsko-američku kulturnu scenu. U velikim američkim gradovima slavi se Yennayer, berberska nova godina, a u New Yorku, Miamiju i San Franciscu postoje klubovi u kojima se svira gnawa.

Danas se gnawu, koja je postala nacionalna muzika Maroka, čuje širom Evrope na mnoštvu svjetskih muzičkih festivala. U Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj sviraju marokanski muzičari koji često održavaju koncerte sa svojim gnawa-džez sastavima ili drže sate sviranja guembri.

Organizatori festivala u Essaouiri shvatili su kako se ipak moraju baviti tradicijom i čuvanjem ove umjetnosti u njenoj istinskoj i neponovljivoj ljepoti. Tako je osnovana udruga “Yerma Gnawa”, čiji je cilj bio skupiti te drevne stilove, napraviti muzičku antologiju triju velikih gnavaških škola (sjeverni, srednji i južni Maroko), pribaviti podršku sociologa, historičara i antropologa i onda sve to skupa prezentirati u UNESCO-u kako bi dospjeli na Listu nematerijalne baštine čovječanstva.

Proces je bio dug, bilo je mnogo pregovora s marokanskom vladom, koja je bila ta koja je morala formalno predstaviti kandidaturu. Na kraju je prezentacija obavljena 2017. godine. Dvije godine kasnije, 12. decembra 2019, gnawa je dospjela na UNESCO Listu. A šta praktično znači deklaracija o svjetskoj baštini? I vlada i sama zajednica gnawa posvećene su očuvanju i prenošenju znanja na formalniji način. Ako je do sada umjetnost bila “porodična stvar”, sada će biti potrebno stvoriti škole, obučiti učitelje, a vlada sa svoje strane mora podnijeti izvještaje o institucionalnim, pravnim ili finansijskim mjerama kojima pokazuje potporu toj kulturi. Gnawa sada više nije u opasnosti od nestanka.