Peticija za uključenjem Francuske u rješavanje problema u Libanu cirkulirala je društvenim mrežama nakon katastrofalne eksplozije u luci Bejrut 4. augusta i šetnje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona po većinski kršćanskom gradskom kvartu Gemmayzeh dva dana kasnije. U peticiji se traži da se Liban stavi “pod francuski mandat sljedećih deset godina”, osuđuje se “libanske dužnosnike” i “neuspjeli sistem, korupciju, terorizam i miliciju”. Tvrdi se u peticiji kako će francuski mandat uspostaviti “čisto i trajno upravljanje”. Simon Jackson, profesor savremene bliskoistočne historije na Univerzitetu u Birminghamu, u autorskom članku objašnjava posljednje poteze administracije francuskog predsjednika Macrona i podsjeća na nimalo blistavu ulogu Francuske u razaranju libanskog društva

Katastrofalna eksplozija u luci u Bejrutu potakla je pozive na francusku intervenciju u Libanu, zemlji i regiji u kojoj Francuska već decenijama sudjeluje u kreiranju politike podržavanjem proxy elita i promicanjem vlastitih interesa.

Peticija za uključenjem Francuske cirkulirala je mrežama nakon katastrofalne eksplozije u luci Bejrut 4. augusta i šetnje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona po većinski kršćanskom gradskom kvartu Gemmayzeh dva dana kasnije. Privukla je više od 60.000 potpisa, u peticiji se traži da se Liban stavi “pod francuski mandat sljedećih deset godina”, osuđuje se “libanske dužnosnike” i “neuspjeli sistem, korupciju, terorizam i miliciju”. Tvrdi se u peticiji kako će francuski mandat uspostaviti “čisto i trajno upravljanje”.

Nakon što je pokrenut u francuskoj desničarskoj štampi, poziv za privremenu francusku vladavinu slijedio je širu logiku koja se provlačila kroz većinu zapadnih komentara o eksploziji: Liban treba popraviti izvana. Smatralo se da su strana pomoć i međunarodna podrška presudni za oporavak od eksplozije, ali trebali bi biti agresivno uvjetovani, namećući Libanu “reforme” i podržavajući zahtjeve demonstranata za uklanjanjem korumpirane oligarhije u zemlji. Kriza u Libanu, sugerira se, mogla bi biti riješena samo vanjskom intervencijom, a čini se da francuska historija miješanja u unutarnje libanske poslove tu zemlju čini prirodnim, istaknutim igračem u takvoj intervenciji.

Prvog septembra navršilo se stotinu godina od formalnog stvaranja Velikog Libana, a ključna osoba u tom procesu bio je general francuske vojske Henri Gouraud. Gledajući u historiji ono što se desilo te 1920. godine, to nam može pomoći da shvatimo dublje porijeklo trenutne krize, porijeklo modernog Libana i razloge zbog kojih Francuska pokušava ponovo preuzeti važnu ulogu u politici te zemlje. Francuski “mandat” na koji se aktuelna peticija referira bio je oblik kolonijalne vladavine koja je trajala od završetka Prvog svjetskog rata pa sve do sredine Drugog svjetskog rata (Liban je formalno postao nezavisan 1943. godine). U “mandatnom razdoblju” stvoren je i moderni Liban kao i Sirija na ostacima teritorija urušenog Osmanskog carstva.

Mandat je držala Francuska pod zakonskim i diplomatskim pokroviteljstvom Lige nacija, međunarodne institucije kojom je dvadesetih dominirala zajedno s Britanijom. U skladu s rasnim paternalizmom karakterističnim za pristup Lige kolonijalnom carstvu, mandatni sistem funkcionirao je isto onako kako funkcionira privremeno starateljstvo nad malodobnim djetetom. U članu 22. osnivačkog saveza Lige eufemistički je opisan aranžman: “tutorstvo (…) treba povjeriti naprednim državama koje zbog svojih resursa, svog iskustva ili svog zemljopisnog položaja mogu najbolje preuzeti tu odgovornost”.

Odlučujuće francusko “iskustvo” koje im je omogućilo da steknu ulogu “obaveznog” bila je njihova pobjeda u Prvom svjetskom ratu i pregovori s Britancima koji su uslijedili, i saveznikom i suparnikom, za podjelu osmanske Palestine i Sirije. Od sredine 19. stoljeća francuski kapitalisti širili su svoje interese zajedno s rastućim katoličkim misionarskim i obrazovnim institucijama u tom dijelu Osmanskog carstva. Veliki Liban bila je francuska kolonijalna tvorevina iz 1920. godine koja je imala duboke korijene u kasnom osmanskom svijetu.

U drugoj polovici 19. stoljeća, dok su se evropska carstva frenetično širila, a Bejrut rastao u populacijskom i ekonomskom značaju, Francuska se sve više postavljala kao “zaštitnica” arapskih kršćanskih skupina, entuzijastično intervenirajući, posebno 1860. godine, kako bi ih zaštitila tokom sukoba. U središtu njihovog zanimanja bili su maroniti, zajednica kršćana pridruženih katoličkoj crkvi, koji su pretežno živjeli u gorju Libana. Jedan od važnih rezultata ovog trenda bilo je stvaranje osmanskog autonomnog upravnog okruga planine Libanon tokom 1860-ih uz posredovanje Britanaca i Francuske. Na planini Libanon dominirali su maroniti (premda je imala i brojno muslimansko stanovništvo Druza) i razlikovali su se od grada Bejruta i istočne otomanske provincije (iako su bili uz njega i duboko povezani).

Osmanski je Liban stoga bio geografski manji od Velikog Libana kakav danas poznajemo, ali Francuzi su učvrstili svoj utjecaj u većem dijelu regije obrađujući svoje kršćansko stanovništvo i šireći svoje političke težnje kao skupina unutar teritorijalne enklave. Kao što je pokazao historičar Ussama Makdisi, ključni aspekt ove igre utjecaja bilo je širenje i institucionalizacija nove ideje: da osmansko stanovništvo treba shvatiti kao skup religijski definiranih “sekti”.

Ovaj podmukli koncept, koji je zasijao modernu “sektašku” politiku u regiji, bio je, međutim, samo jedan pritok mnogo veće, dinamične rijeke intelektualnog i političkog reformizma u osmanskoj Siriji oko 1900. godine. U predvečerje Prvog svjetskog rata aktivisti i mislioci širom osmanskog Libana i Sirije, reagirajući protiv ili radeći s evropskim utjecajima i moćnim osmanskim naporima za modernizaciju, razvili su raznoliku mješavinu programa, uključujući sirijski ili libanski nacionalizam, reformističko-osmanski i panarabizam. Neki od njih temeljili su se na inozemnoj potpori, a mnogi su bili liberalni i demokratski. Planovi za Veliki Liban bili su samo jedan od tih projekata.

Kad su francuske i britanske trupe 1918. zauzele razoreni, izgladnjeli, inflacijom zaokupljeni Bejrut, francuske vlasti mogle su se obratiti postojećoj skupini klijenata uglavnom kršćanskih “Libanaca” (u nekim su se slučajevima nazivali i “Libanoncima”, što je činila njihova velika američka dijaspora). Ova je skupina imala veze s francuskim interesima i sazrijevajućim nacionalnim programom, koji je postojao u planovima za sirijsku nacionalnu državu. Važno je, međutim, da je taj program definiran koliko ekonomskom potrebom, toliko i historijskim ili ideološkim rasuđivanjem.

Kao što je pokazala historičarka Carol Hakim, projekt “Velikog Libana” počivao je na presedanu mutesarifije, a također i na tvrdnji o kontinuiranoj libanskoj prošlosti koja datira od drevnih Feničana, koji su bili kozmopolitska i poduzetnička preteča u toj dinamičnoj regiji. Rat i prateća glad uveliko su ojačali osjećaj maronita da je Liban ovisan o uvozu hrane iz Sirije i da je podložan uključivanju u veću sirijsku državu, potencijalno nezainteresiranu za kršćanske prerogative. Francuzi su poticali ove brige, n primjer, pogrešnim prevođenjem prvog članka progresivnog, kratkotrajnog sirijskog Ustava iz 1920. godine. Napisali su “Islam je religija države” umjesto rečenice koja je tamo zaista stajala: “Islam je religija kralja”. Rješenje ovog problema je, po njima, bio Veliki Liban.

Umjesto da riskiraju povratak gladi i ekonomsku nesigurnost izolacijom malog Libana ili pak riskiraju političku inkorporaciju u muslimansko-arapsku Siriju, maroniti i francuski funkcioneri nadali su se da će Veliki Liban pod pokroviteljstvom Francuske prevladati krizu. Uključujući uglavnom sunitske zemlje iz doline Bekaa na istoku gorja i dodajući daljnje novo područje uz obalu na sjeveru i u šiitskoj većini južno od starih granica mutesarifije, Veliki Liban imao je kolonijalni okus. To je bilo zato što ga je omogućila francuska vojna moć, ali i zbog avangardne uloge koju je Francuska dala maronitskoj kršćanskoj eliti u Bejrutu, koja se slobodno uspoređivala s ujediniteljima Italije i koja je često gledala s prezirom na uglavnom muslimanski ruralni i mali grad na periferiji nove države. Prošlomjesečna peticija Macronu nostalgija je za takvim aranžmanom.

Francuska se suočila s neposrednim i masovnim protivljenjem svojoj vlasti u Siriji, gdje je zemlju podijelila i imala je za cilj stvoriti sistem “manjinskih” skupina putem kojih bi se nasilno dijelila i vladala, ali čak ni u Velikom Libanu ratom osiromašena Francuska nije uspjela uložiti odgovarajuća sredstva za ostvarenje snova iz 1920. Kao što je pokazala historičarka Elizabeth F. Thompson, u sljedećem desetljeću, kako je Libanska Republika osnovana 1926. godine, a njen Parlament izabran 1929. godine, Francuzi su sve više pribjegavali autoritarnoj proxy vladavini. Francuski visoki predstavnici, sputani štednjom u Parizu, nesrazmjerno su favorizirali svoje kršćanske klijente i, općenito uzevši, osnažili bogate, patrijarhalne elite, podržavajući njihovo vješto prisvajanje sektaške političke logike da podijele pristup moći i resursima. Rezultat, mnogo prije libanskog građanskog rata iz sedamdesetih i osamdesetih, bio je ograničiti politički potencijal istinski nacionalnih ideja građanstva. Upravo te ideje prosvjednici u Libanonu trenutno pokušavaju uskrsnuti, pozivajući na svrgavanje elite.

Kad su se sunitske muslimanske i kršćanske elite iz oligarhijske vladajuće klase u Bejrutu okupile 1943. godine kako bi stvorile Nacionalni pakt, u nekim je aspektima postavljen političko‑ekonomski kurs Libana. Francuski finansijski, komercijalni i kulturni interesi i dalje će se preplitati s interesima maronitske zajednice. Pristup političkoj i ekonomskoj moći bio je moguć isključivo zahvaljujući sektaškom identitetu, čak i tokom laissez-faire procvata od 1940. do 1975, kada je oblak novca djelomično zaklonio političku stvarnost. Čak i kasniji uspon šiitske političke moći, kroz iranski podržani “Hezbollah”, stvorio bi novog sektaškog igrača, umjesto što je destabilizirao temelje sistema. Dolazak daljnjih vanjskih igrača iz Sirije, SAD-a, Izraela i Irana izgrađen je po francuskom predlošku.

Emmanuel Macron vratio se u Bejrut prvog septembra 2020. kako bi obilježio stotu godišnjicu Gouraudova stvaranja Velikog Libana. Želeći pobjeći od domaćih kontroverzi i igrati se zaostalih katoličkih i golističkih osjećaja francuskog biračkog tijela, selektivno je aludirao na dugu historiju Francuske koja je sudjelovala u regiji, kao i angažmana francuskih dužnosnika prije jednog stoljeća. Njegovi pozivi na jedinstvo potcrtavaju humanitarnu predanost Francuske libanskom narodu i insistiraju na tome da libanska elita mora odgovoriti na zahtjeve naroda za “reformom” i revidiranjem postojeće političke strukture.

Svaka takva promjena trebat će prevladati duboko ukorijenjene strukture koje potječu iz samog razdoblja francuskog mandata. Ako je, kako je tvrdio libanski druški sektaški šef Walid Jumblatt, sadašnji trenutak u Libanu najsličniji “kraju Prvog svjetskog rata, vremenu prijeteće gladi i strašne španske gripe ‘kada smo kupovali žito iz Sirije, a skakavci mučili zemlju'”, onda se treba nadati da Francuska stoljeće kasnije, kao što je to činila tada, neće sabotirati demokratske nade u korist proxy elita i vlastitih interesa. /D. HADŽIĆ/