Sporo idući i razgledajući šta se na kojem štandu nudi, svijet se uglavnom gega i zastajkuje, zatim pipa robu kako bi procijenili kvalitet, zapitkuju, klimaju glavom nadvikujući se s trgovcem sa susjedne tezge i, u slučaju da su zainteresirani za kupovinu, vade novčanike i pazare. Ništa nije pretjerano skupo. Ono što je danas poznato kao trodnevno narodno veselje tokom kojeg se prodaju deseci tona halve, grožđa i pečenja počelo je kao pijačni dan prije više od 157 godina

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Tokom trajanja ovogodišnjeg, 157. Puračićkog vašara, koji lokalno stanovništvo naziva i Purački vašar, ovo mjesto na prostoru općine Lukavac posjetilo je više od 100.000 ljudi iz Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovačke dijaspore i zemalja regije.

Svake godine vašar traje od 12. do 14. oktobra, a datum održavanja ne mijenja se ni u slučaju vjerskih praznika, odnosno Bajrama, niti zbog loših vremenskih prilika. Mogu, kažu, “padati i ćuskije”, ali tih dana Puračić je najposjećenija čaršija u Bosni i Hercegovini, u kojoj se trguje, pazari, jede, igra, pjeva, zabavlja i veseli.

Iz godine u godinu u vrijeme vašara sve se teže i sporije prilazi Puračiću, koji je u prošlosti bio sjedište regije koja se protezala do Banovića. Na magistralnom putu Tuzla – Doboj kolone automobila u oba smjera znaju se formirati od izlaza iz Tuzle, odnosno od petlje u Šićkom Brodu do Sižja i dalje u pravcu Gračanice, a agencije iz Zavidovića, Travnika, Živinica i drugih mjesta organiziraju turističke ture na vašar. Samo u subotu, drugog dana vašara, zabilježeni su organizirani dolasci 100 autobusa iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine.

Dolazeći iz pravca Tuzle, već od naselja Hrastik počnu se nizati improvizirana parkirališta. Domaćini sjede ispred privatnih njiva i avlija u koja usmjeravaju vozila. “Parking 3 KM” piše na kartonima i poklopcima starih šporeta, a, prilazeći vlasniku na čijoj smo livadi ostavili auto, upitali smo ga plaćamo li odmah ili prilikom odlaska.

“Sada platite i ostanite koliko hoćete jer možete sve pare potrošiti na vašaru i ja onda ostadoh kratkih rukava”, govori nam domaćin, uz objašnjenje da je u cijenu uračunato i korištenje poljskog toaleta koji se nalazi pored njegove kuće.

TONE HALVE, GROŽĐA I PEČENJA

Nešto dalje od raskrsnice na ulazu u Puračić pa sve do kružnog toka, gdje se ostala 363 dana u godini, uz druga prijevozna sredstva, okreće i čuvena “devetka” (autobus s brojem devet koji saobraća na relaciji Tuzla – Puračić), poredani su štandovi i tom se saobraćajnicom sada kreću rijeke ljudi. Saobraćaj je, naravno, zatvoren. Ovaj je dio tzv. “donji dio vašara” i nalazi se na ulici dugoj oko 1,2 kilometra.

Ništa određeno nas ne zanima i guramo se među prodavačima, kupcima, radoznalcima i brojnim prosjacima. U toj gužvi zaglušeni ste raznim zvukovima, a izdvaja se snimljena reklama koja grmi s razglasa: “Loptice koje svijetle, rende ravno, paklo češljeva, aceton, drpalica, čakija, marka! Tri vješalice za pločice, ženski veš, tri selotejp-trake, sve po jednu marku…” Prekoputa su laseri i lovačke baterije, istina, nešto skuplji od marke, kao i tablice s vlastitim imenima. Tu su i zavjese, ukrasne jastučnice, posteljine, deke, jambolije, bakarno posuđe, vunene čarape, sportski dresovi, baloni, aparati za mjerenje krvnog pritiska…

Sporo idući i razgledajući šta se na kojem štandu nudi, svijet se uglavnom gega i zastajkuje, zatim pipa robu kako bi procijenili kvalitet, zapitkuju, klimaju glavom nadvikujući se s trgovcem sa susjedne tezge i, u slučaju da su zainteresirani za kupovinu, vade novčanike i pazare. Ništa nije pretjerano skupo. Zadovoljni kupovinom, nastavljaju dalje, a prodavači su se već posvetili narednoj mušteriji, nadajući se još jednoj prodaji.

Ono što je danas poznato kao trodnevno narodno veselje tokom kojeg se prodaju deseci tona halve, grožđa i pečenja, po čemu je vašar najpoznatiji, počelo je kao pijačni dan prije više od 157 godina.

“Prvo je za vrijeme osmanskog perioda pokrenuta sedmična pijaca koja se održavala petkom, pa kasnije četvrtkom. Onda su došli na ideju da naprave jesenju godišnju pijacu u oktobru, odnosno u vrijeme kada se ubiru plodovi, a onda su uvidjeli da ljudi koji dolaze iz susjednih mjesta budu gladni, pa su počeli da peku volove. Pijaca je trajala sve dok se volovi ne bi pojeli. Od te godišnje pijace je i krenula ova tradicija i evo 157 godina nema poremećaja uslijed vremenskih prilika, da li su radni dani ili vikendi i slično. 14. oktobra 1903. godine, vjerovatno zbog vašara, osvještana je pravoslavna crkva, odnosno Hram Svetog Ilije, koji se nalazi na Listi nacionalnih kulturnih spomenika Bosne i Hercegovine, inače prvi proglašeni na prostoru općine Lukavac. Taj treći dan vašara bio je dan pravoslavaca, kada su dolazili na molitvu i svečanost pa su ostajali i na vašaru. Vašar sada ima dobru bazu da poprimi dimenziju sajamskog, da se dodaju određeni kulturni događaji, tematske rasprave i predavanja. Ova je manifestacija rijetka ne samo u BiH nego i u cijeloj Evropi. S Kulturno-umjetničkim društvom (KUD) ‘Puračić’ posjećujem brojne festivale koji su svojevrsni vašari i bio sam na raznim takvim manifestacijama, ali na veću od ove nisam naišao. Ovdje je težište na narodnom okupljanju, gdje ljudi dođu da se vesele”, priča nam naš domaćin Hazim Osmanović, predsjednik KUD-a “Puračić” i član Organizacionog odbora 157. Puračićkog vašara.

Doći u Puračić, u kojem se nalazi jedna od tri najstarije osnovne škole u Tuzlanskom kantonu i stara je 135 godina, a ne probati slatkiše iz slastičarne “Bosfor” bio bi veliki promašaj.

Samir Begić, vlasnik “Bosfora”, navodi da halvu prave po starinskoj recepturi, bez fabričkih dodataka i emulgatora.

“Sve se već 56 godina radi prema izvornom tradicionalnom receptu, s čistim tahinom, bez primjesa. Ljudi dodaju i brašno, ali mi to izbjegavamo zbog problema s glutenom i tahin nabavljamo striktno od provjerenih firmi. Prodaja varira, ali se trudimo da opravdamo povjerenje. Narod koji kupi jedne godine opet dođe iduće. Ove godine lijepo je vrijeme, a i pada vikend pa očekujemo dobru prodaju”, navodi Begić.

Sead Rešidović iz Srebrenika prvi je put na vašaru.

“Ima izbora i sviđa mi se. Nisam čovjek koji voli gužvu, ali odlučio sam da dođem i najviše mi se sviđaju miris i pogled na pečenje. Nisam još probao, ali planiram kupiti barem jednu kilicu. Halve, suhog mesa i varjače za pripremu gulaša već sam kupio”, dodaje Rešidović.

Nihad Hasandić proizvođač je suhog mesa iz Visokog i na vašar u Puračiću dolazi svake godine: “Nudim suhomesnate proizvode od goveđeg mesa. Da mi se isplati, ne isplati mi se previše, ali koliko ima sreće, toliko bude i posla.”

U KOLO, PA KO DUŽE IZDRŽI

Nakon što smo pregledali “donji dio” vašara, penjemo se prema “gornjem dijelu”, u kojem su ringišpili, šatori i muzika.

Neizostavan dio vašarske “scenografije” jesu “specijalni efekti” u vidu mirisa pečenog mesa i oblaka dima kroz koje se probijate dok se sa strana nalaze ražnjevi na kojima se okreću pilići, janjad, prasad, a ne nedostaje ni ćevapa i hamburgera, kao ni kuhanih jela poput graha, serviranog u zemljanim ćaskicama, karakterističnim za ovo mjesto, zahvaljujući kojima je nastala još jedna tradicionalna manifestacija “Puračko ćaskanje”.

Cijene su pečenja, kažu prodavači, pristupačne, a dok snažnim i brzim zamahom sjekirice sijeku porcije, “mesni geleri” lete uokolo. Neki nestrpljivi i gladni kupci ne dozvoljavaju da se ono što kupe umotava u masni, bijeli papir, nego pušu u komade mesa i, stojeći, jedu odmah, praveći grimase i othukujući jer im vreli zalogaji prže jezike i nepca.

Muzičari su se već zagrijali i zauzeli su svoja mjesta pod šatorima. Meraklije su pod manjim šatorom gdje nastupaju Dobaščani. Meze i slušaju muziku, tiho pjevušeći. Pod većim šatorom grupa muškaraca i žena igra kolo. Ne mareći mnogo za koreografiju, čini se da su osmislili svoja pravila: važno je da se odskače što više od tla i da se, držeći se za ruke, kreću svi u istom smjeru. Tako idu nekoliko koraka, a zatim se vraćaju i sve to ponavljaju dok muzičar na vrati mijeh i ne zakopča harmoniku. Ali, to se ne dešava tako brzo ni tako često. Dok učesnici kola povremeno cikte i vrište, posmatrači različitih uzrasta sjede na klupama i, okrenuti prema kolu, gledaju igrače kojima osmijeh ne silazi s lica.

Djeca i omladina su na parcelama gdje je zabavni park. Obilazeći taj dio, prolazimo pored mladića koji oko vrata drži veliku zmiju i nudi je prolaznicima da se s njom fotografiraju uz naknadu od tri KM. Isto je ponudio i nama.

“Neka, hvala”, odgovaramo mu i kukavički ubrzavamo korak, ne skidajući pogled sa zmije koju ćemo, kao, pogledom držati pod kontrolom i spriječiti je da nas napadne ako to naumi.

Malo dalje je tombola, kao i dokazivanje spretnosti u gađanju u metu, odnosno koš. Nagrade su različite, a plišanog medu dobiva onaj ko ga, dok se vrti na ringišpilu, uspije skinuti s motke na koju je okačen. Autići, vozići, balerina i ostale “ljulje i klackalice” uvijek su na istom mjestu i oko njih se formiraju redovi. Kupuju se žetoni, a buka, galama i muzika jakih ritmova potpuno je drugačija od one ispod šatora, koja se ovdje uopće ne čuje.

Tako Puračić živi tri dana uzastopno jednom godišnje, a na pitanje za komentar o tome da neki vašar vide primitivnim događajem, naš domaćin Hazim Osmanović odgovara: “Za pojedince je korida u Španiji kulturni događaj iako nakon koride svi bikovi završe ubijeni, ili gdje oni po ulicama puste bikove da ganjaju narod i mnogi stradaju. To je za pojedince iz bh. perspektive kulturni događaj samo zato što se događa u Španiji, a korida u Čevljanovićima, gdje ljudi ne povređuju životinje i obratno, za te iste ljude je seoski, primitivni događaj. Mislim da to govore osobe koje ne poštuju svoju tradiciju i kulturu. Možda se neko vidi u nečem drugom, možda se stide i tradicionalne nošnje kojom se ponosimo kada predstavljamo Bosnu i Hercegovinu širom svijeta, ne stideći se ni dimija ni fesa. Svi ti komentari su odraz kulture tih osoba ili odraz neznanja i nepoznavanja svoje kulture.”

Admir Turkić, predsjednik Vijeća Mjesne zajednice Puračić, na to dodaje: “Ko potcijeni ovaj događaj, potcjenjuje i više od 100.000 ljudi koji dođu i zabavljaju se onako kako njima odgovara. Ovdje možete kupiti sve, od ručnih radova do industrijske robe. Moram istaći i to da toliki svijet ovuda prođe a nemamo zabilježen ni jedan jedini incident. Pitajte i policiju. Isto tako, oni koji danas pjevaju pod šatorom sutra nastupaju u restoranima i klubovima, a one koji misle da je ovo primitivno pozivam iduće godine da dođu i vide. Možda će promijeniti mišljenje.”

“Ovaj događaj definitivno nije za one koji se stide svoje tradicije i običaja”, zaključuje Osmanović.