fbpx

Na putu ispred Pravoslavne crkve sv. Ilije, koja je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, okačen na tendu iznad jednog roštilja pažnju nam privlači natpis “Puračićki ćevapi”. Četiri-pet djevojaka i žena užurbano prevrću lepinje i ćevape, naplaćuju i mušterijama pakuju naručeno. Meso na platama cvrči. Mirisi se šire... Pitamo ih po čemu se puračićki ćevapi razlikuju od drugih, a žena, koju su njene saradnice proglasile glavnom, odgovara: “Nema nikakve razlike, ćevap k’o ćevap”

Sporo idući i razgledajući šta se na kojem štandu nudi, svijet se uglavnom gega i zastajkuje, zatim pipa robu kako bi procijenili kvalitet, zapitkuju, klimaju glavom nadvikujući se s trgovcem sa susjedne tezge i, u slučaju da su zainteresirani za kupovinu, vade novčanike i pazare. Ništa nije pretjerano skupo. Ono što je danas poznato kao trodnevno narodno veselje tokom kojeg se prodaju deseci tona halve, grožđa i pečenja počelo je kao pijačni dan prije više od 157 godina

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!