“Ovo što ja radim neka mladima bude samo jedan uzor, ne mogu svi voziti brze automobile i motore. Čovjek, ako osjeća da ima neku ljubav u sebi koju krije, mora je izraziti profesionalno. Ako radite nešto, radite to cijelim duhom i tijelom. Samo to daje rezultat i samo se to zabilježi. Svoje vizije i ideje pretočite u djela. Nikad nije kasno”

Bez obzira na to što Novi Pazar nema ni jednu stazu za trkačke automobile, čak ni neku ozbiljniju radionicu za popravku automobila, u generalnom plasmanu autotrka ubrzanja na 402 metra ekipa Auto-moto kluba “Novi Pazar” (AMKNP), na čelu s Esadom Došljakom, poznatijem kao Bole, osvojila je u generalnom plasmanu prvo mjesto Srbije za 2018. godinu. Došljak je u ovom rangu takmičenja već nekoliko godina na prvoj poziciji u Srbiji. Najuspješniji Novopazarac u ovom opasnom i skupom sportu vozi “Drag Race” (402 m) profesionalno već 12 godina. Čitav svoj radni vijek štedio je da bi kupovao sportske automobile. Postavio je nove standarde u domaćem motosportu i nosilac je rekorda Srbije, Balkana i Evrope (EU klasa 4WDSTAGE2).

Boleta obični automobili nikada nisu privlačili. Kao dječak se zanimao za automobile koji premašuju standardne brzine. Na početku karijere, nekoliko godina, takmičio se uz vlastita sredstva i bez sponzora. Priznaje da je tada bilo veoma teško, kao što priznaje da je nakon dvanaest godina takmičenja lijep osjećaj biti dio toga. Smatra da puno emocija u automobilizmu nije dobro, pogotovo kada su želje iznad mogućnosti vozača i performansi vozila. Bole se nada da će u 2019. ili 2020. godini oboriti evropski rekord koji je prvi put oborio 2016. godine. Juriša da distancu od 402 metra ¼ milje, vozeći skoro 280 kilometara na sat, pređe za sedam sekundi. Da bi se to postiglo, pored psihički i fizički jake osobe, potrebno je da se poklopi preko sedamdeset stavki, što ljudskog, što tehničkog faktora. Otkriva da je za vozače trkačkih automobila specifično što moraju biti brzi na mjenjač i imati posebne reflekse.

Došljak ističe da mu je auto-moto sport dao veliko životno iskustvo, upoznao je ljude iz mnogih kultura te da je zadovoljstvo što je postignutim rezultatima u brzinskim trkama uspio predstaviti i svoj narod i grad, Novi Pazar, Sandžak i Srbiju, onako kako je to želio.

ŠTO MANJE PRIČATE A VIŠE RADITE, BIT ĆETE BRŽI

“Planovi za ‘Drag Race’ su i dalje veliki. Napast ćemo famoznu klasu sedam sekundi. Moj tim je ponosan jer mi vozimo najbrži Audi RS4 B7 na planeti Zemlji. Corsa RS je ostala tu na Balkanu, gdje sam i počeo svoju dragstersku karijeru. Vozit ću i dalje sa svojim prijateljima klasu 10 sekundi i PRO RWD. Za sada sam br. 1 na Balkanu i, naravno, u Srbiji”, ispričao je Bole dok nam u svojoj garaži pokazuje tek pristigli “opasno brutalni Peugeot 2K8-4” s dva motora, u regiji proslavljenu crvenu Corsu RS, zelenog i vrlo rijetkog Porschea Turbo i evropski Audi RS konstruiran u Finskoj. Samo ovi brzi ljubimci u Boletovoj garaži, bez dodatne opreme, koštaju oko 300 hiljada eura, što dovoljno govori koliko je ovo skup sport.

Bole ima karijeru s preko 5.000 hiljada trka, broji preko 170 osvojenih pehara, od toga broja preko 100 prvih mjesta. On nije samo vozač trkačkih automobila jer u svom stalnom timu nema psihologa i inžinjera pa je sam sebi savjetnik i majstor za sve. Sam poručuje i sklapa dijelove mašina visokih performansi. To radi profesionalno sa svojim timom AMKNP. Ono što je za običan svijet neshvatljivo i nepojmljivo jeste da on to čini zbog takmičarskog duha, ljubavi prema ovom sportu, uglavnom iz vlastitih sredstava.

Nosilac evropskog rekorda i šampion iz Hockenheima 2016. godine u brzinskim autotrkama na 402 metra u razgovoru za Stav ističe da je, naravno, prioritet biti najbolji, ali i da je s pozicije šampiona ipak važnije od svega prezentacija svoje sredine, sportskih vrijednosti i talenta svog naroda, te kultura ponašanja i komunikacije. Slaže se da se puno puta osjećao kao ambasador svog Novog Pazara, čiji su stanovnici prepoznali njegovu viziju. U svom servisu za popravku autostakla i drugih dijelova vozila radi u dvije smjene kako bi uspio osigurati novčana sredstva za sve potrebe trkačkih kola, njihove servise da završi na vrijeme i da namiri potrebe trkačkog tima.

Ne krije svoje ambicije prema “famoznih sedam sekundi”, ali rado spominje svoje prijatelje i kolege iz regije koji su mu davali podršku, poput Seada Agića, predsjednika kluba “Street Race” iz Sarajeva, Nebojše Blagojevića iz Beograda, Daria Konopeka iz Hrvatske, te članove svog AMKNP Medrura Ljajića, Dženisa Sadovića, Senada Kofrca, Emira Šehovića i Aldina Hazirovića.

“Rekord sam pokušao da oborim 2018. godine, nisam uspio, vozio sam 8.05, mada sam izašao na stazu s jačim autom. Promaklo nam je nekoliko stavki, ali to nije razlog da klonemo, to je razlog da budemo jači i spremniji. Mi smo za Audi (RS4 B7) poručili komponente koje će nas odgurati u sedam sekundi. Nadam se da ću među prvima na Balkanu ući u tu ‘historiju sedam sekundi’. Svih ovih godina sam uspio da naučim da u ovom sportu rezultat daje samo rad, red i disciplina. Što manje pričate a više radite, bit ćete brži. Pamte se samo šampioni. Za takmičarsku 2019. godinu mi smo već ušli u pripreme. Tu našu čuvenu Corsu RS od 1.000 KS također spremamo i kao klub se nadamo da ćemo i s njom pomjeriti vrijeme s 10.47 sekundi na 402 metra i zaokružiti ga na 10.01 sekundi.

Naš adut i glavni džoker jeste Audi RS4, mislim da ćete ga 2019. vidjeti u ‘sedmici’ na Hockenheimu (Njemačka) ili Silverstoneu (Engleska). Morate se sroditi s autom ako želite prave rezultate. Auto i vozač su na stazi jedno. Da bi se postigao vrhunski rezultat u ovom sportu, potrebna je ljubav kao pokretač svega, sredstvo – automobil, tim bez kojeg ne možeš, porodica koja mora da to podrži jer se inače ne može biti usredsređen. Peta stvar je samodisciplina svih nas, cijelog tima. Jako je bitno, recimo, da neko iz tima u nekom trenutku ne kaže nešto vozaču što on ne želi da čuje. Nemoguće je da uđete ljuti i bijesni u auto i postignete neki rezultat. Pokretač svega je vjera u Boga, dragog Allaha”, otkriva nam Bole.

MIRIŠE NA SMRT, A ONDA SE UPALE SENZORI

“Na stazi od 402 metra postiže se maksimalna brzina od 270 do 280 kilometara na sat. Rekord je bio 274,6 kilometra na sat i moj automobil tada je imao snagu od 1.300 konja. Početna G sila u automobilu je preko četiri. Veća je G sila nego kod ratnih aviona kada se uzdižu ili mijenjaju pravac. Najveći problem je u prvoj i drugoj brzini, da ostanete prisebni i ne izgubite svijest na trenutak. Prva udarna snaga je 1.300 konja. Gume skoro da nemaju proklizavanje. U tom momentu organizam se pita šta se desilo s njim i svako se u tom trenutku zapita za svoj život. U tom momentu sve bude automatski, misli i pokreti. Uspio sam da isključim tu brigu.

U brzom automobilu, u tih nekoliko trenutaka, osjećate miris kerozina ili benzina, gume, ulja i, ne znam da li to ljudi mogu da shvate, miriše na smrt. Kada pređem kroz cilj, onda se popale neke lampice i senzori za normalan život. Tih sedam-osam sekundi vrlo sporo traje, to čini G sila, koja na kraju iznosi 2,4. Nakon prolaska kroz cilj, dolazi kontraefekt, opalite padobran jer ne smijete da kočite zbog toliko mekanih guma. Auto bi izgubilo kontrolu, izašlo bi iz ose. Svaki vozač poslije profesionalnih trka odlazi kod doktora, i ja to radim. Prvo što vidi i kaže je: ‘Sve je raštelovano u organizmu.’ Onda imate taktiku vraćana organizma u normalu. Rehabilitacija bi trebala da traje najmanje deset dana, a mi, zbog nedostatka sredstava, radimo već sutradan”, objašnjava Bole.

“Moj početak bio je malo i neprijatan. Ljudi iz velikih gradova su nas gledali malo ispod oka. Govorili su da mi iz Novog Pazara nemamo šta da tražimo u ovom sportu i da znamo da pravimo majice, farmerice, mantije i ćevape. Na to sam odgovarao da ću im pokazati koliko mogu da budem dobar. I, evo, ja sam svoj grad, svoju sredinu, svoju državu podigao na jedan visoki nivo. Prvak sam regije, nosilac sam rekorda regije i Evrope. Prvak sam Srbije i ove godine. Zbog toga morate uvijek imati posebno poštovanje i uvažavanje prema svakoj osobi. Moj prijatelj Aleksandar Rajkov, koji živi blizu Pule, na mojoj je prvoj velikoj trci u Osijeku pitao ko će voziti Audija i onda mi rekao da ću ja biti šampion.

Pitam ga kako to znaš, a on odgovara da mi vidi u očima. ‘Šamponski žar i želju vidim u očima. Ti ćeš danas da oboriš rekord’, ovako mi kaže čovjek koji je već dvadeset godina sudija na mototrkama. Prvi državni rekord sam oborio u Osijeku, kada sam vozio 9.065. U Osijeku nisam želio da oborim balkanski rekord 8.79. Rekao sam da hoću da oborim evropski rekord u Hockenheimu, gdje sam ujedno oborio i balkanski rekord. Sve to da se ne bi posumnjalo u taj rezultat jer mjerenja u Osijeku nisu validna. Obećao sam i oborio rekord u Hockenheimu 12. i 13. augusta 2016. godine. Moraš da imaš predosjećaj za to. Da vjeruješ u ono što radiš. Toliki je naboj bio u meni da je svaki dio mog tijela bio siguran da ja mogu da oborim taj rekord. Ostvarilo se ono što sam želio i važim za evropskog šampiona u toj klasi”, rekao nam je Bole i dodao da “Drag Race” ima široku paletu klasa.

DOBIVA SE SAMO ZVANJE ŠAMPIONA I PONOS

“Ako neko želi da se bavi takmičenjem ‘Drag Race’, mora imati jake sponzore i podršku svojih gradova, država ili imati jak izvor finansija i posao s kojim će nadoknaditi troškove. Ovaj sport nikad nije bio profitabilan, u ovom sportu nisam zaradio. Dobiva se samo zvanje šampiona i ponos. Uđete samo u spise državnog šampionata i anale auto-moto sporta. Kod nas je to tako. Da bi osvojio ovaj pehar što je ispred mene, ja sam potrošio preko 30 hiljada eura. Ovi trkački automobili s kojim se takmičimo vrijede oko 300 hiljada eura. S tim novcima mogli biste da imate neku nekretninu ili slično i da nemate brigu. Zamislite, date pare i sebi napravite zadatak koji je jako težak. To je ljubav, neopisivo je to. Među kolegama se najbolje razumijemo.

U Novom Pazaru su automobilizam mnogo drugačije razumjeli, puno njih je htjelo da se bavi ovim sportom. Prvi koraci su bili puni energije, ali već na druga vrata se vidjelo da treba mnogo finansijskog i fizičkog zalaganja. Odustali su svi. Ja sam jedini ‘luđak’ koji je nastavio, uhvatio se u koštac s problemima i uspio u tome. Nadam se da narednih godina neću biti sam i da će neki dječak nastaviti tim tempom”, kaže Bole, ističući da su mu sugrađani u Novom Pazaru velika emotivna podrška jer je naučio da je “nekad bolja prijateljska riječ nego para”.

Na kraju nam je Bole ispričao jednu od životnih novopazarskih anegdota. Nerijetko se dešava da u vožnji, na ulici, iza njega trube vozači uz pitanje i komentar: “Je l’ ti znaš da voziš, trebao bi da kupiš neki bicikl”, a on im odgovara: “Učim se.”