Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

Lokalni ljubitelj kulturno-historijskog naslijeđa iz osmanskog perioda može biti tužan s obzirom na činjenicu da Srebrenik ne posjeduje monumentalnu džamiju s kupolom građenu u tom razdoblju. Ali, rijetke su one čaršije koje imaju takvu džamiju jer ih je po evidenciji iz trideset treće godine prošlog stoljeća u našoj zemlji bilo samo trideset šest u dvadeset jednom naselju. Pa takvu nemaju ni mnogo veće čaršije, kao što je tuzlanska, a eto, poneko selo diči se sličnom, kao što je Knežina kod Sokoca. Dobro, ima to svoje razloge, ali se nećemo upuštati u njihovu analizu.

S druge strane, srebrenička čaršija ima nešto karakteristično poglavito za Bosnu – džamiju s drvenom munarom. Nekada su to bile najrasprostranjenije džamije kod nas, pa je od 1.120 džamija, koliko ih je bilo trideset treće godine prošlog stoljeća, njih 786 pripadalo ovoj vrsti, a danas ih je sve manje. Tuzlansko muftijstvo krasilo je tada njih 205.

Podno starog grada Srebrenika, na desnoj obali Tinje, postoji džamija izgrađena 1666. godine. Ta godina uklesana je u kamenoj ploči na jugoistočnoj fasadi, a, po svjedočenju mještana, ispod tog natpisa nalazi se i originalni tarih. Prestankom rada džamije na Starom gradu Srebreniku 1850. godine, njen džemat priključuje se džematu Ćojlučke džamije. Prilikom jedne od mnogih intervencija na džamiji, drvena munara Ćojlučke džamije, s otvorenom galerijom, obložena je limom, a šindra je zamijenjena biber-crijepom. Ova najstarija srebrenička džamija 2007. godine proglašena je, zajedno s haremom, kulturno-historijskim naslijeđem Bosne i Hercegovine, samim tim postoji ozbiljna namjera da se ona zaštiti i vrati u prvobitno stanje. Nadat se da će opet u punom sjaju krasiti mahalu Ćojluk, u kojoj se nalazi, i da će novim mladim Ćojlučanima i Srebreničanima zadovoljavati potrebu za vjerom, ali i ponosom.

Nizvodno od ove džamije, na vratima plodne Posavine, u mahali Špionica, postoji najljepša srebrenička džamija, izgrađena po usmenoj predaji od 1820. do 1825. godine, ili, po drugima, 1870. godine. Riječ je, također, o džamiji s drvenom munarom, ali s pokrivenom galerijom, koja je donedavno isto tako bila obložena limom. I ova je proglašena kulturno-historijskim naslijeđem Bosne i Hercegovine, ali su joj, za razliku od prve, vrijeme i prilike išle u prilog, te je obnovljena i vraćen joj je njezin autentičan oblik. Pokrivena je šindrom, a munara sa širokim otvorima oslobođena neprirodnog okova, kakav je predstavljao lim, i sada sija svom svojom ljepotom.

Na lijevoj obali Tinje, odakle se prostire lijep pogled na Majevicu i stari grad Srebrenik, u čijem je podnožju Ćojlučka džamija, postoji treća džamija u mahali Rapatnica. Ova je džamija danas napušteni sakralni objekt koji se postepeno urušava pod težinom prilika i godina koje joj stoje na ramenima. Isto tako, kao i u slučaju prethodnih dviju džamija, riječ je o autentičnoj bosanskoj džamiji. Munara s malim otvorima na šerefi asocira na tzv. slijepe munare, obložena je limom. Džamija je pokrivena biber-crijepom, ulaz je u džamiju visine metar i šezdeset centimetara. S bočnih strana ima dva reda po tri pendžera i četiri u smjeru jugoistoka, od kojih su oni u donjim redovima s demirima.

Za razliku od monumentalnih potkupolnih džamija, koje imaju portal od kamena s naglašenim pravougaonim okvirom koji dostiže visinu do šest metara, ove tri male drvene džamije imaju mala vrata. Ali, i u jednom i u drugom primjeru ne nedostaje simbolike. Ne treba ispustiti iz vida fizičku konstituciju ovdašnjeg čovjeka jer o tom ovdašnjem čovjeku Uskufi zapisa: “Kako su Bosanci krupnog stasa, znaj da su im tako i riječi krupne.” Ako u prvom slučaju takav krupan insan osjeti koliko je mali u velikom prostoru, u drugom slučaju biva podučen kako mora spustiti glavu i ne stajati na sveti prag ako želi ući u sveti prostor. Međutim, nije to jedina simbolika.

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan‑efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir, a svakom ćemo ostaviti na izbor da vjeruje ili ne vjeruje mistici ili narodnom geniju bez prenaprezanja samog značaja usmenih predaja i ovih objekata.

Vratimo se samom početku, Srebrenik nema potkupolnu monumentalnu džamiju kakva je Gazi Husrev-begova u Sarajevu, ili kakva je Ferhad-pašina u Banjoj Luci, kakvu Mostar ima u Koski Mehmed‑pašinoj ili Karađoz-begovoj, ili kakvu je nekada imala Foča u Aladži, i kakvu će opet imati, ako Bog da! Ali, Srebrenik ima ove tri male džamije čija je vrijednost, prije svega, u prepoznatljivom bosanskom stilu, i ne samo u stilu.

Prva i najstarija izgrađena je dok su Osmanlijama još cvale lale, njena je obnova izvjesna, iz podnožja baca pogled na Stari grad, pored nje se nalazi korito s četiri lule iz kojih šiklja pitka voda koju je, po narodnoj predaji, opsjedajući ovaj grad, pio i sam sultan Fatih – otuda voda nosi ime Carica.

Druga, ova obnovljena, što je nizvodno prema Posavini, izgrađena je pred sami suton osmanskog vakta u Bosni, na lokaciji na kojoj je nekada postojala starija džamija. Njezina je posebnost u tome što se nalazi u Donjoj Špionici, tzv. Turskoj, koja je na brdu, za razliku od Gornje Špionice, koja je u dolini. Narodni genij ima objašnjenje zašto je gornja donja, a donja gornja, ali to je druga tema koja zahtijeva vremena. Osim toga, na bajram-namazu u ovoj džamiji preseli njezin imam mula Selim, i tako smrt posta njezin simbol, a njegov svjedok. Osim toga, džamija svjedoči graditeljskom umijeću ovog kraja i umijeću obrade drveta.

Treća džamija, ova što zatvara trokut na lijevoj obali Tinje, izgrađena je one godine kada smo htjeli da budemo svoji, kad smo prepoznali trenutak i digli glas, kad smo mogli postaviti tvrd temelj za sigurniju budućnost, kad smo sami sebe izabrali, sami sebi bili mjera, i kad smo opet – kao što to biva – misleći da činimo dobro iz neznanja, pohlepe, navike ili iz nekog drugog razloga, sami sebe izdali. Još nije klekla, kao i prve dvije, ne posjeduje tarih, ne zna se ko je hair-sahibija, ili se zna – narod. Nema naznaka da će biti obnovljena, ali, ako padne, znat će se za čijeg je vakta pala. Prepuštena je sama sebi, kao da svjedoči o čovjekovom nakaradnom putu na relaciji od “staro je lijepo” do “novo je lijepo”. Nema kupolu, ali nije to, zaboga, jedina vrijednost, ima nešto drugo, samo po sebi rijetko. Zatvara spomenuti trokut, a izgrađena je one godine kad htjedosmo sami graditi vlastito gnijezdo i kad bosanski vezir bijaše Husein-beg Gradaščević. Malo je Bosna vidjela takvih vezira i malo je džamija iz godine 1832.