Glavni betonski most na Uni i sam grad zasipale su stotine granata i hiljade puščanih zrna. Prelazak preko mosta na suprotnu obalu nije bio moguć. Iako je otpor agresoru bio slabo organiziran, ipak je omogućeno da se evakuira stanovništvo. Pod okriljem noći, između dvaju napada, najveći broj civila prešao je preko mosta i napustio grad. Nekolicina njih odlučila je ostati u gradu i slijediti davno dokazanu glupost: “Nisam kriv i neću da bježim!” Ubrzo su se pokajali zbog takve odluke jer su na svojoj koži osjetili nezamislive torture i progon od svojih dojučerašnjih komšija i “prijatelja”. Bosanska Krupa, djelić dženeta na ovom svijetu, za kratko vrijeme preobrazila se u pravi pakao

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Zaborav se mnogo puta pokazao kao smrtni neprijatelj – kako pojedincima, tako i narodima – a naivnost i dobrota često su bili razumijevani kao slabosti koje su vrlo često za posljedice imale bol i patnju. Istinitost ove tvrdnje dokazala se krajem 1991. i početkom 1992. godine u Bosni i Hercegovini. Famozno jugoslavensko bratstvo i jedinstvo preko noći se istopilo kao snijeg pod jarkim suncem.

Za kratko vrijeme svi kojima su moždane vijuge nečemu služile shvatili su da bratstva i jedinstva zapravo nikada nije ni bilo. Sve je bilo samo iluzija pomoću koje je, uglavnom, jedan narod iskorištavao druge. Raspadom države pale su maske koje su skrivale prava komšijska lica. Višestoljetni i najveći neprijatelj otkrio se i obznanio svoje namjere. Međutim, malo je ko vjerovao da komšije mogu bez ikakvog razloga proliti krv i ponoviti zločin sličan onom iz Drugog svjetskog rata.

Iako stara bosanska mudrost kaže: “Pametnom je išaret dovoljan”, Bošnjaci su, ispostavilo se, zanemarili bezbroj išareta. Naoružavanje srpskih civila od milicije i JNA, a koje je intenzivno trajalo od kraja 1991. godine, formiranje paravojnih jedinica pod okriljem SDS-a, sve jače otvoreno iskazivanje mržnje prema nesrbima, otvorene prijetnje nestankom jednog naroda, veličanje zločinaca iz proteklog rata, zabranjena ikonografija, nacionalističke pjesme, razmještanje jedinica JNA pod izgovorom da je riječ o vojnoj vježbi – samo su neki od znakova koje je trebalo shvatiti kao opomenu.

U Bosanskoj Krupi, lijepom krajiškom gradu smještenom na obalama smaragdnih rijeka – Une i Krušnice, početkom aprila 1992. godine život je tekao uobičajenim tokom. U ovoj općini živjelo je tada više od 55.000 stanovnika, od čega približno 70 posto Bošnjaka. Sam grad Bosanska Krupa imao je oko 96 posto Bošnjaka. Iako je plamen rata već zahvatio dobar dio naše domovine, većina Krajišnika dijelila je mišljenje ostalih Bošnjaka da rata neće biti i da će se stanje u gradovima koje su zauzele srpske paravojne formacije ubrzo vratiti u normalu. Većina Bošnjaka Bosanske Krupe tih je dana bila manje-više bezbrižna i opuštena. Nisu vjerovali da im njihove komšije Srbi spremaju veliko zlo. Bošnjaci su spavali uljuljkani pričama o tome kako će rat biti izbjegnut. Njihov drijemež prekinuli su pucnji i jauci 21. aprila 1992. godine. Tog dana srpske paravojne jedinice i naoružani civili i milicioneri krenuli su da ubijaju i ruše Bosansku Krupu, jedan od najljepših gradova Bosne i Hercegovine.

Napad je počeo je 21. aprila u 17 i 50 sati. Budući da je tog i prethodnog dana vladala stanovita napetost, veliki broj civila počeo je napuštati svoje kuće i prelaziti na lijevu obalu Une. Štab Teritorijalne odbrane u Bosanskoj Krupi nije imao dobro razrađen plan odbrane grada i nije kontrolirao situaciju. Nepostojanje jedinstvenog komandnog lanca, neobučenost i nespremnost za borbu ionako malog broja branilaca, nedostatak opreme i naoružanja, već u prvim satima agresorskog napada došli su do izražaja. U odbranu su se uključile i dobrovoljačke jedinice iz Bužima, Velike Kladuše, Jezerskog i još nekih mjesta koje nisu poznavale teren niti su imale kontakte s ostalim braniocima. Ovakvo stanje išlo je naruku napadačima i oni su relativno lahko oklopnim vozilima prodrli u grad. Zavladala je panika.

U borbama da se zaustavi agresor poginulo je 18 branitelja. Podršku napadačima pružili su mještani Srbi koji su ostali u gradu. Među njima je bio i određen broj snajperista. Pucali su na svoje komšije. Pomoću sakrivenih sredstava veze dojavljivali su napadačima o stanju u gradu, vršili sabotaže i doprinosili sveopćem metežu i panici.

Narod je trčao da potraži sklonište. Glavni betonski most na Uni i sam grad zasipale su stotine granata i hiljade puščanih zrna. Prelazak preko mosta na suprotnu obalu nije bio moguć. Iako je otpor agresoru bio slabo organiziran, ipak je omogućeno da se evakuira stanovništvo. Pod okriljem noći, između dvaju napada, najveći broj civila prešao je preko mosta i napustio grad. Nekolicina njih odlučila je ostati u gradu i slijediti davno dokazanu glupost: “Nisam kriv i neću da bježim!” Ubrzo su se pokajali zbog takve odluke jer su na svojoj koži osjetili nezamislive torture i progon od svojih dojučerašnjih komšija i “prijatelja”. Grad Bosanska Krupa, djelić dženeta na ovom svijetu, za kratko vrijeme preobrazio se u pravi pakao.

NEPRIPREMLJENOST I NEISKUSTVO

Napad na svoj grad mnogi Krupljani doživjeli su kao apokalipsu. Danas, 28 godina nakon agresije na njihov grad, mnogi Bošnjaci Bosanske Krupe živo se sjećaju tih nesretnih događaja. Jedan od njih jeste bosanskokrupski novinar i profesionalni fudbalski trener Emir Sedić. “Gledajući s ove vremenske razdaljine, teško je nekom objasniti kako smo uopće ostali ovdje. Kako je bilo moguće da se mala, neorganizirana grupa ljudi suprotstavi jednoj takvoj sili kakva je bila JNA, kojoj smo mi vjerovali. Dva dana prije napada, u nedjelju 19. aprila, pratili smo utakmicu između naših klubova – ‘Bratstva’ i ‘Želje’, a sila tenkova bila je spremna u Bosanskom Petrovcu i Medenom Polju da krene na nas.

Mi smo vjerovali da do toga neće doći. Većina igrača koji su igrali tu utakmicu nije preživjela rat ili su imali teška ranjavanja. Naprimjer, Aziz Grošić poginuo je na Grabežu, rahmetli Sado poginuo kao komandir čete na Hasinom Vrhu, Enis Duranović poginuo prilikom oslobađanja Ćojluka, Nail Kurtović Žućo poginuo u Bosanskoj Krupi, Elvir Mahmutović više je puta ranjavan, Sead Duranović ostao je trajni invalid, Neško Hasić također je teško ranjavan, Safet Pašalić Pajo ostao je paraplegičar, Emir Sivić poginuo.

Dvadesetak dana prije napada nismo mogli odigrati utakmicu u Banjoj Luci, gdje je ‘Bratstvo’ trebalo gostovati. Neka 6. krajiška opsjela je grad. I pored toga što smo vidjeli, vjerovali smo da rata neće biti. Nakon hapšenja Milana Martića, čuvali smo pomalo stražu. Momci s Huma i Ustikoline smjenjivali su se međusobno. To je potrajalo do 21. aprila. Na Humu smo imali k’o neke rovove i zemunice. Dok smo bili gore, došlo je nešto momaka iz Krčane i Hodžinca. Čuli smo da je Arapuša blokirana i da je jedan vod otišao da je deblokira. Pred samu noć, oko 5-6 sati, oni su vidjeli da se mi ondje skupljamo. Počele su padati prve granate na Hum, prva pucnjava, geleri, zemlja po nama. Vidjeli smo da se ta gamad iskuplja, ali nismo vjerovali da će napasti. Sutradan smo saznali da je došla ispomoć iz Krajine i da je pun tunel ljudi. Došli su dobrovoljci iz Bužima, Kladuše i Jezerskog. Ti su ljudi otišli prvi tamo prema Pivi, Sokaku, Ajeku. To je sve bilo neorganizirano i neiskusno.

U drugoj polovini dana počelo je opet granatiranje. Pred noć je došla dojava da idu tenkovi, haubice, transporteri. Nastala je panika. Ljudi su počeli bježati kroz Sokak jer se preko mosta nije moglo. Srbi su ga kontrolirali s Alena. Svi su bježali na Veliku adu. Gledajući sad iz ovog ugla, bilo koja jedinica Petog korpusa s kraja rata mogla je odbiti taj napad. Zolja, RPG, mogla je zaustaviti oklopno vozilo. Čuo sam kasnije da su neki projektili čak i ispaljeni, ali nisu eksplodirali jer nisu bili izvađeni osigurači. Panika je učinila svoje. Jedno vrijeme bio sam kod tribina i vidio sam masu ljudi kako idu dolje. Vidio sam mnogo ljudi koje ne poznam. Vjerovatno su bili naši iz Bužima, Jezerskog i Kladuše koji su došli da nam pomognu. Svi su išli prema Ajeku. Došao sam i ja. Ondje je bila velika masa ljudi. Bile su tu tri-četiri lađe. Moj prijatelj Almir Jaro Hasanagić zna reći: ‘To je bilo prvo forsiranje Une u odbrambeno‑oslobodilačkom ratu.’

NEUSTRAŠIVI BRICO HASE

To je bio užas. Znao sam dobro plivati i podvukao sam se pod obalu s prijateljem Nunom. Išli smo logikom da pređu svi, pa ćemo mi nakon njih. Vladala je velika panika. Bilo je onih koji su predlagali da se vrate nazad i da se bore, ali to nije doprlo do većine, pogotovo do ljudi koji nisu poznavali Unu i koji nisu bili plivači. Oni su htjeli na drugu obalu, da se ondje ponovo organiziraju i bore. Lađe su stalno prelazile. Ovdje je bio komšija Halid, poznati lađar, koji se fatio jedne lađe. Bio je i Behim, međutim, bilo je to naporno i iscrpljujuće, plus vladala je panika. Ljudi su bili nestrpljivi. Kad je ostalo vrlo malo ljudi, napali su nas minobacačkim granatama. Padaju granate, ljudi padaju, vrište, ginu.

Sjećam se čuvenog brice Hase zvanog Britva. Bio je hrom na jednu nogu jer je u djetinjstvu imao povredu. Vidio je da se guši jedan čovjek iz Kladuše i Hase, koji je bio među najstarijima, s lovačkom puškom uspio je skočiti u lađu i pored sviju nas mlađih otišao je za tim čovjekom niz slapove na samim sastavcima Krušnice i Une, gdje je voda izuzetno opasna i brza. Kasnije smo saznali da je uspio stići tog čovjeka i dodao mu veslo ili pušku i prevalio ga u lađu. Taj čovjek je preživio.

To su bile scene kao iz najstrašnijih filmova. Jedna granata pala je nasred vode. Nakon što je veći broj ljudi prešao na drugu obalu, moj prijatelj Jaro, koji je prevozio ljude lađom, reče: ‘Buraz, upadaj!’ Ušao sam u lađu i Jaro, kako je stalno veslao i bio iscrpljen, reče mi: ‘De mi, molim te, pomozi!’ Sageo sam se da uzmem veslo. U međuvremenu je neko ubacio mitraljez u lađu. Okrenuo sam se i vidio momka kojeg ranije nisam poznavao. Bio je do pojasa go. Reče nam: ‘Vi veslajte, ja ću za vama plivati. Ako ne mognem, uhvatit ću se za lađu.’ Kasnije sam saznao da je to momak iz Bužima. Zvali su ga Osme Abdić. Kako sam se ja sagnuo da li po pušku ili po komad daske, osjetio sam kao da me je neko udario u glavu veslom. Zapravo, granata je pala tačno nama iza leđa i tad je veliki broj mojih prijatelja i ljudi iz Bužima što izranjavan, što poginuo. Osjetio sam udarac, mrači se, tamni. Sjećam se jedne slike i bilo mi je drago jer sam vidio da je moj otac prije mene u lađi prešao i znao sam da su majka i sestra već na sigurnom. Vidim da padam. Osjećam to. Međutim, mene je Jaro uhvatio za kosu i vratio me nazad. U tim sam ga momentima čuo kako govori: ‘Emir je gotov!’ Rekao sam mu: ‘Nisam gotov, samo ne vidim!’ Vratio me nazad u lađu, ali i on je bio ranjen. Izgubio sam svijest i ne znam šta je bilo.

ISKUSTVO KLINIČKE SMRTI

Nakon nekog perioda, došao sam svijesti. Vrlo sam slabo čuo. Fijukalo je na sve strane. Ja sam mogao pustiti glas ili sam samo mislio da mogu govoriti, to ne znam, ali sam imao osjećaj da su me ostavili kao ranjenog na boku. Nisam mogao ničim micati, osjećao sam da su mi noge ledene. Padao sam u nesvijest i dolazio sebi pa opet padao i dolazio, da bih u jednom momentu čuo neke glasove. Zvao sam u pomoć. Smajo Hasanović rahmetli, brat od komandira Cice Hasanovića, koji je kasnije poginuo na Hasinom Vrhu, preplivao je Unu da vidi je li neko ostao živ. Ukazao mi je prvu pomoć. Sa sebe je pocijepao majice i ostalo što je mogao i pomogao mi. Nije uopće znao o kome je riječ.

Dalje je opet nastao tajac. U jednom momentu opet dolazim svijesti. Ti ljudi pričaju. Čuju se i dalje pucnjava i detonacije. Znam, otprilike, da su me izvukli u kanjon Kutanje. Čujem neke glasove i razumijem da ima još ljudi ranjenih oko mene. Jedan je stalno govorio da umire. Po tom čovjeku se sada zove škola u Maloj Kladuši. Onda su neki ljudi došli po nas, jedan je imao nadimak Kinez, bio je iz Kladuše, a bio je i neki Abdić. Vidjeli su da je onaj čovjek mrtav, znam da je njegova ruka bila pala meni na čelo. Hladna. Poslije toga se opet jednog perioda ne sjećam, al’ znam da je tu bio čovjek koji je bio ranjen, Asaf Šehić. On je preživio rat i danas je predsjednik RVI Velika Kladuša.

Opet sam bio u nesvijesti i, kad sam došao sebi, čuo sam glasove. Rekli su da ovdje ima još živih, a kasnije sam saznao da su me ljudi ostavili tu i poslije se neko od njih vratio. Ostavili su me kao mrtvog jer nisam davao znakove života. Izvukli su Asafa. Imao sam teške povrede glave, pluća i ruke. Bilo kakva povreda na početku rata ljudima je bila strašna, a kamoli povreda glave, još ako je pukla lobanja i virio mozak. Čuo sam da neko kaže da sam živ! Htjeli su da me nose. Rekao sam im: ‘Ja osjećam noge, stavite me na noge! Htio sam da im pomognem. Međutim, čim su probali da me usprave na noge, ja sam izgubio svijest. Dok su me nosili, vidio sam sebe na jednoj poljani i nisam se u životu osjećao tako lahko kao tada. Sebe sam jasno vidio na livadi punoj cvijeća kako lebdim. Osjetio sam da mi kosa, jer sam i tada imao dugu kosu, dodiruje cvijeće. Iza je bilo sunce, sa strana drveće.

U jednom momentu opet čujem granate. Ledeno mi. Oko glave meci fijuču, ne znaš da li je ono maloprije bila stvarnost ili je sad ovo. Bio je mrak dok su me nosili i kad su me stavljali u lađu. U lađi je bilo dobrano vode. Ta me je voda vratila svijesti. Kad sam pričao kasnije s doktorima, oni su rekli da je to bio taj fenomen kliničke smrti. Zahvaljujući tome što sam bio sportista i što sam živio sportski, ostao sam na ovom svijetu.

DOKTOR SRBIN OPERIRA RANJENIKA

Dalje su me prevezli lađom. Sjećam se i da smo bili u nekom autu i da je otpala guma na putu prema Otoci. Tu smo opet mogli izginuti. Znam da sam bio došao sebi u bolnici u Bužimu, da je ondje bila doktorica Hilda, inače moja komšinica koja je radila u Bužimu. Ona će mi kasnije pričati da nije bilo šanse da preživim do Bihaća jer ona mi je lično otkidala komade kože i kostiju makazama. Vidio sam ruku i svjetlo. Kasnije sam saznao da je tu bio i doktor Gorinjac, koji je kasnije bio brigadni doktor, doktor Šahinović, ali se Hilde dobro sjećam. Onda su me stavili u sanitetska kola i za Bihać preko Cazina. Tu je bila dr. Aida, koja je sada u Domu zdravlja. Imala je zadatak da me sve vrijeme drži budnim. Kad su me dovezli u Kantonalnu bolnicu u Bihaću, znam da su ti što su me nosili bili drski i bahati i znam da su me tresnuli o pod.

Kada sam poslije vraćao film, sjetio sam se da je tu bilo Srba u bolnici. Oni će nanijeti veliku štetu onom Osmi Abdiću, koji je bio iza mene, jer je njega geler pogodio i ušao u trbušnu šupljinu. Taj doktor što ga je primio, inače Srbin, samo ga je otvorio i zatvorio, a zatim malo kasnije klisnuo iz Bihaća. Prilikom te nazovioperacije doktor je ostavio u njemu pribor kojim ga je operirao. Osmo je dobio sepsu i čudo da je preživio.

Ukratko, napad na naš grad dočekali smo totalno neorganizirani. Bili smo naivni i vjerovali da nas neće napasti jer su to naše komšije i prijatelji. Nismo vjerovali da neko može biti toliko zloban da uništava svoj grad. Bilo je ideja da mi izađemo na most na Krušnici i da se povežemo s našim ljudima iz Zaluga, da pretresemo stanove i kuće, da vidimo ko i šta tu ima. Međutim, iz neke smo naivnosti odustali, bilo nas je stid nekom kucati na vrata. Da smo to uradili i da smo napravili bolju liniju odbrane, možda ne bismo morali čekati više od 1.400 dana da se ponovo vratimo u svoj grad”, ispričao je neka od svojih sjećanja Emir Sedić, svjedok velikosrpske agresije na Bosansku Krupu.