fbpx

Državnički potez Bakira Izetbegovića kao najava tektonskih promjena

Dodik će, ukoliko stvarno želi EU integracije, morati pristati na dodatne izmjene Aneksa 4. Ustava BiH, još se udaljivši od “izvornog”, kakva god to besmislica bila. Previše smo puta naglašavali da je u sam Dejtonski sporazum ugrađen mehanizam njegovih stalnih izmjena i da je to razlog zašto je Alija Izetbegović pristao potpisati ga. No, to je poruka i Draganu Čoviću i njegovoj sljedbi, a preko toga i Zagrebu (zasad bez prijetnji sankcijama iz ranije navedenih razloga unutarnje slabosti EU) da je Odluka Ustavnog suda Federacije po Ljubićevoj apelaciji za EU od drugorazrednog značaja kao i prava “legitimne zastupljenosti Hrvata” (čitaj: slučaj Komšić)

 

 

 

Piše: Faris NANIĆ

Osjećaju li se prijeteće tektonske promjene na tzv. Zapadnom Balkanu? Ovo se pitanje postavlja nakon sedmice gotovo nevjerovatnih poteza i promašaja korifeja protubosanskih politika u zemlji i izvan nje.

Prvo je američki demokratski predsjednički kandidat Joe Biden dobio, čini se, i konačnu potvrdu izbora, što znači da će od 20. januara, prema sve većem broju najava iz njegovog tima, na ovim prostorima zapuhati neki drukčiji vjetrovi. SAD će se znatno snažnije negoli je to činila indiferentna i teškim improvizacijama sklona Trumpova administracija angažirati na provođenju i potrebnim promjenama Dejtonskog sporazuma, ali ne prema željama iz dodikistana ili čovićluka.

Najavljuje se reaktivacija bonskih ovlasti visokog predstavnika, diplomatski pritisci za izmjene izbornog zakonodavstva u skladu s presudama Evropskog suda (dakle, loša presuda Ustavnog suda Federacije u apelaciji Bože Ljubića oko nominacije u Dom naroda Parlamenta Federacije nije prioritet), izmjene državnog i entitetskih ustava u skladu s odredbama Dejtonskog sporazuma o jačanju državnih institucija i centralne države radi njezinih evroatlantskih integracija, poštivanja ljudskih i građanskih prava i temeljnih sloboda, kao i uspješnog funkcioniranja i poštivanja međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. To znači i ograničavanje prava “zaštite vitalnog nacionalnog interesa” koja se zloupotrebljavaju blokirajući normalno funkcioniranje sistema na skoro svim razinama.

KOMŠIĆU META NA ČELO

To su, zasad, samo najave, pa se ne treba očekivati čuda jer će se tzv. Zapadni Balkan rješavati u paketu, usklađeno SAD i EU (bude li potonja to u stanju nakon što nije mogla izglasati niti vlastiti fond za sanaciju šteta od krize izazvane koronom). Paket aranžman u kojem su i odnosi Kosovo – Srbija, mali Šengen, koji je BiH pod evropskim pritiskom, bez protivljenja Hrvatske, ipak potpisala (doduše pod nešto drukčijom egidom) i čitav niz uvjeta za početak ili nastavak pristupnih pregovora svih država podrazumijeva mnogo kompromisa, katkad i neugodnih, ali koji neće preći liniju koju je postavio Dejtonski sporazum – teritorijalni integritet, suverenitet BiH u njezinim međunarodno priznatim granicama i funkcionalnost države smanjenjem nadležnosti entiteta i kantona, a snaženjem do određene mjere koja jamči konstitutivnost (iako je u EU to nejasan pojam, nije ustavno-zakonski postojao niti u socijalističkoj Jugoslaviji, osim kao teorijski termin). Do koje će se mjere Hrvatska kao glasnogovornik i advocatus diaboli udruženja građana pod nazivom Hrvatski narodni sabor unutar EU izboriti za neke ustupke zahtjevima te udruge, tek će se vidjeti. No, ohrabrena bezobrazlukom Poljske i Mađarske, koje bi bespovratne pare uzimale, ali za njih ne bi polagale neke račune ili ispunjavale uvjete iz političko-pravne stečevine Unije, i dalje može insistirati na promjenama izbornog zakonodavstva samo u pravcu presude Ustavnog suda Federacije (koja ionako samo regulira delegiranje u Dom naroda).

Da se Hrvatska osjeća hrabrijom, svjedoči izjava ministra vanjskih i evropskih poslova Gordana Grlića Radmana, koji je za Televiziju Herceg-Bosne iz Mostara u intervjuu rekao da u Zagrebu niko neće službeno primiti člana Predsjedništva Željka Komšića, naglasivši kako je njegovim izborom prekršen Dejtonski sporazum jer ne predstavlja Hrvate u toj državnoj instituciji. Osim što je ovakva izjava diplomatski skandalozna, primjetan je nevjerovatan slijed laži koje je izrekao šef diplomatije susjedne zemlje. “On sigurno nije predstavnik Hrvata. Komšić se usprotivio izgradnji Pelješkoga mosta, nije posjetio nijednu hrvatsku sredinu u BiH te stalno istupa protiv Hrvata. On to dokazuje svakim danom. Nije moralno da se deklarira kao predstavnik hrvatskog naroda”, kazao je Grlić Radman.

Komšić je, po Ustavu i zakonu, izabran član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i ne mora biti predstavnik Hrvata, već mora biti predstavnik građana Federacije koji su ga birali. No, nacionalno je Hrvat i time osigurava zastupljenost Hrvata u najvišem državnom tijelu zemlje. Nije se usprotivio izgradnji Pelješkog mosta, već je kao član Predsjedništva poštivao odluku tog organa iz 2007, koja je uvjetovala izgradnju prethodnom ratifikacijom sporazuma o granicama, što je uvjet iz Međunarodne konvencije o pravu mora, a što Hrvatska uporno izbjegava uraditi već 22 godine. Dakle, Hrvatska krši međunarodno pravo, a Komšić samo traži da se ono poštuje. Hrvatska nije, u skladu s međunarodnim pravom, smjela niti započeti izgradnju prije ratifikacije i konačnog ustanovljavanja granice na kopnu i moru te slobodnog pristupa BiH međunarodnim vodama.

Inače, tzv. hrvatske sredine u BiH požurile su Komšića proglasiti personom non grata, bez ikakve osnove, a o prijetnjama koje je primio iz “hrvatskih sredina” nije ukusno pisati. Kao da ove laži i insinuacije koje ne priliče jednom šefu diplomatije, posebno ne članice EU, nisu bile dovoljne za “bellu figuru” gospodina ministra pred “hrvatskim sredinama u BiH”, na Čovićevoj privatnoj TV, on je iznio jednu opasnu izmišljotinu da Komšić stalno istupa protiv Hrvata. Hrvata generalno, ne bh. Hrvata ili nekih Hrvata u BiH. Ovim je doslovno nacrtao metu na njegovo čelo, a ovu bi skandaloznu izjavu hrvaćanskog šefa diplomatije koja negira legalan izbor člana najvišeg tijela susjedne i navodno prijateljske zemlje trebalo barem diplomatskim putem protestirati. Kada je pokušao dodatno pojasniti Čovićeve teze koje Hrvatska prihvata kao svoju politiku, zapleo se u paučinu proizvoljnih i netačnih konstatacija na tragu Tuđmanovih tlapnji iz doba potpisivanja sporazuma. Grlić Radman odbacio je prigovore da se Hrvatska miješa u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, rekavši kako je aktualna Vlada Hrvatske na čelu s Andrejem Plenkovićem najangažiranija kada je u pitanju potpora BiH kao državi i tamošnjim Hrvatima koji su navodno ugroženi jer u Predsjedništvu ne sjedi Dragan Čović. Doista, jedinstvena podrška.

KO SE PRODAO DODIKU I ČOVIĆU

Nakon Radmanovih bespuća povijesne zbiljnosti, a uoči sjednice hrvaćanskog Vijeća za nacionalnu sigurnost koja se bavila i situacijom u drugoj državi, i to izmjenama njezinog izbornog zakonodavstva (sic!), Milorad Dodik je uoči lokalnih izbora izjavio da je predsjednik SDA Bakir Izetbegović s predsjednikom HDZBiH Draganom Čovićem “dogovorio treći entitet”. Iako ničim to nije argumentirao, a Izetbegović je to odmah porekao, “građanske” stranke obrušile su se, sinhronizirano, uz pomoć “nezavisnih” medija u Federaciji, ne na Čovića već na Izetbegovića i SDA. Dakle, rekla-kazala izjava jednog moralno propalog političara iz manjeg entiteta postaje neupitnom istinom posredovanjem “građanskih” političara iz Federacije koji ovjeravaju tu prenesenu lažnu vijest. I opet, naravno, pred izbore u Mostaru opozicija koja se ne suprotstavlja HDZ-u na zajedničkoj listi probosanskih stranaka (kao u nekim drugim gradovima na proteklim lokalnim izborima) optužuje ovom lažnom viješću SDA da je prodala građane Mostara Čoviću i HDZ-u. Ovo nije moralni salto mortale, već potpuni sunovrat.

Osim što su obmanuli javnost i birače, prešutjeli su da taj sporazum stipulira i obavezu osiguravanja “aktivnog i pasivnog prava svakog građanina na cijeloj teritoriji BiH”, a što je u suštinskoj suprotnosti u odnosu na HDZ-ovu viziju “legitimnog predstavljanja”, čime je i dobio podršku EU i ambasadora. Izmjene izbornih zakona po volji HDZBiH koje bi toj partiji omogućile “vječno” predstavljanje Hrvata u Domu naroda i Predsjedništvu, ali i potirale građanski princip biranja koji je par excellence evropski i na kojem EU insistira sakrivene su iza pojma “treći entitet”. Naime, geografski i politički treći entitet (propala je i na međunarodnom sudu pravomoćno osuđena Herceg-Bosna kao udruženi zločinački poduhvat) posljednja je opcija kojoj će se prikloniti HDZBiH, dok je optimum u trenutnim okolnostima – izmjena izbornog zakonodavstva, zbog čega se već dvije godine neustavno blokira uspostava Vlade Federacije na bazi rezultata općih izbora 2018.

Opozicija, posebno SDP i Naša stranka, ali i SBB te NiP davali su i daju različite vrste podrške HDZ-ovim zahtjevima, od “elektorskog glasanja”, preko nejednakog prava glasa pripadnika naroda u nekim kantonima, zbog čega je SDP napustio Željko Komšić. Time se, čini se, posebno iz oduševljenja HDZ kontroliranih medija izjavama Dine Konakovića, nastoje Čoviću bliskim stavovima nametnuti za nove partnere u hrvatsko-bošnjačkim dogovorima. U tome od proklamiranog građanskog nema niti “g”. Zato im je Komšić zajednička smetnja.

U koloplet igre HDZ-SNSD, straha od promjena politike prema BiH zbog zamjene stanara Bijele kuće i spinova tih stranaka te njihovih saradnika iz “građanske” opozicije uključila se i EU. Tako je u Sarajevo došao evropski povjerenik za vanjsku politiku Josep Borell. Pri tome je i službeno i za medije jasno poručio dvije stvari – nema pristupa EU bez poštivanja svih 14 kriterija za članstvo i po cijenu izmjene Ustava, ergo Dejtonskog sporazuma, niti bez provedbe odluka Evropskog suda u slučajevima Sejdić-Finci, Pilav, Zornić, s ciljem osiguranja aktivnog i pasivnog biračkog prava svima, ne samo “konstitutivnim” narodima već i nacionalnim manjinama. Ove poruke upućene su prije svega Dodikovoj sljedbi (bez obzira na stranačku pripadnost) koja vjeruje u “federalističko” uređenje BiH s malim entitetom kao ekskluzivno srpskim po “izvornom Dejtonu”, i to sve više propagira preko kontroliranih (SRNA, RTRS) i “slobodnih”, “nezavisnih” medija (TV BN, naprimjer).

Umjesto “izvornog Dejtona”, Dodik će, ukoliko stvarno želi EU integracije, morati pristati na dodatne izmjene Aneksa 4. Ustava BiH, još se udaljivši od “izvornog”, kakva god to besmislica bila. Previše smo puta naglašavali da je u sam Dejtonski sporazum ugrađen mehanizam njegovih stalnih izmjena i da je to razlog zašto je Alija Izetbegović pristao potpisati ga. No, to je poruka i Draganu Čoviću i njegovoj sljedbi, a preko toga i Zagrebu (zasad bez prijetnji sankcijama iz ranije navedenih razloga unutarnje slabosti EU) da je Odluka Ustavnog suda Federacije po Ljubićevoj apelaciji za EU od drugorazrednog značaja kao i prava “legitimne zastupljenosti Hrvata” (čitaj: slučaj Komšić). Taj problem, ako to uopće jeste problem, rješavat će se u sklopu ustavnih promjena, baš kako, od početka, traže SDA i ostale probosanske stranke. Insistiranje na samo nacionalnom identitetu, poručio je evropski diplomata Dodiku i Čoviću, može postati opasno. Naglasio je kako će u njegovom budućem djelovanju Balkanu vjerovatno posvetiti više pozornosti, jer se ne može dopustiti da taj dio kontinenta ostane njegova crna rupa, kao što se ne može dopustiti da BiH bude “propala država”. Dodao je kako se od nove administracije Joea Bidena očekuje snažno američko partnerstvo u regiji.

VELIKI DEBAKL I BLAMAŽA DODIKA I ČOVIĆA

Pod utjecajem ovako potvrđenih primarnih bojazni dviju simbiotičkih sljedbi Dodika i Čovića, otvorenog nezadovoljstva Srbije izborom Bidena desio se neviđen debakl ovog dvojca na Vijeću sigurnosti, čije je virtualno zasjedanje zatražio ruski šef misije pri UN-u. Osim što je na sjednicu pozvao “lidere naroda u BiH”, odnosno šefove najjače “srpske, hrvatske i bošnjačke stranke”, čime je želio dati jedini međunarodni vjetar u leđa sljedbama Dodika i Čovića, pokušao je Rusiju, dok predsjedava Vijećem sigurnosti, ustoličiti kao novog medijatora, honest brokera među “posvađanim narodima” u BiH koji se pomiriti mogu samo etnoteritorijalnim razgraničenjima, u okviru Dejtona. Izvornog, valjda. I Rusija je malo uplašena novom odlučnošću EU i SAD da se, posebno nakon ruskog stacioniranja 5.000 vojnika u Armeniji pod egidom mirovnog sporazuma oko Karabaha, reaktiviraju na Balkanu, BiH posebno. Međutim, uz najbolju volju ruskog ambasadora, čak i po cijenu potrošenog obraza, nastup hrvatskog i srpskog “lidera” u BiH Dragana Čovića i Milorada Dodika pred ambasadorima Vijeća sigurnosti UN-a u povodu 25. godišnjice Dejtona pretvorio se u veliki debakl i blamažu.

Bakir Izetbegović načinio je državnički potez odbivši sudjelovati na tom forumu, upozorivši da je takav format nezamisliv i nevjerodostojan bez članova Predsjedništva. Čak i hrvaćanski mediji, unisono neskloni SDA i Izetbegoviću, ovaj su potez komentirali kao “stjecanje dodatnih poena na međunarodnoj sceni”. Ovaj načelan, utemeljen prigovor ruskom ambasadori Nebenziji dale su također Francuska, Belgija i Velika Britanija. On je izjavio da je želio pozvati najjače predstavnike triju konstitutivnih naroda, potcrtavši još da je riječ o neslužbenom sastanku. Jedan od učesnika, visoki predstavnik Valentin Inzko rekao je da je Dejton garancija cjelovitosti i jedinstva BiH, prozvao Dodika, kazavši da se u tom entitetu najčešće vodi “suprotna politika” te napomenuo da se tamo veličaju ratni zločinci. Spomenuo je da ni sarajevska misa za Bleiburg “ne predstavlja evropske vrijednosti”. Na njega su se obrušili i Dodik i Čović u svojim istupima. Tražili su njegov odlazak, što je izazvalo predstavnike vodećih međunarodnih garanta Dejtonskog sporazuma da jasno i nedvosmisleno odgovore. Svi su (Njemačka, Britanija, Francuska, SAD i EU) dali podršku osobno Inzku i institutu visokog predstavnika koji je određen jednim od Aneksa Dejtonskog sporazuma.

Dodik je čak izrekao da su protiv međunarodnog predstavnika kao instituta Srbija i entitet Republika Srpska, ali i “Hrvatska i pola Federacije BiH”, misleći tu na Hrvate. To uvlačenje Hrvatske, koja je predugo igrala s Dodikom, izazvalo je paniku u Vladi te zemlje, pa je “iz povjerljivih izvora” Jutarnji list saznao da hrvaćanska Vlada Dodiku ni jednom izjavom ili gestom nije dala povoda za takav stav. Međutim, nije niti eksplicite njemu, a bogme niti javnosti rekla da podržava stav PIC-a o 5 + 2 uvjeta prestanka rada OHR-a. Spekulira se da je hrvaćanski predsjednik Milanović o tome ćaskao s Dodikom i Čovićem nedavno u Zagrebu, a na već pomenutoj sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost konstatirana je potpuna saglasnost Vlade i predsjednika o BiH, o čemu su mediji promptno obaviješteni. Inače, zvanično se samo Rusija zalaže za kraj mandata visokog predstavnika i ukidanje OHR-a.

Čović je odšutio Dodikovu tvrdnju da Hrvatska i bosanski Hrvati žele kraj mandata OHR-a. Dodik je prvo pozvao da se Inzka “zaustavi” i dodao da je on “monstrumom koji mrzi Srbe” te u to usput uvukao i Hrvate u BiH, kazavši da i njih mrzi. Opleo je i po njegovu prethodniku Paddyju Ashdownu, kojeg je nazvao kriminalcem koji je uništavao Dejton i kreirao BiH, i “to su radili njegovi nasljednici, uključujući i Inzka”, potpuno nekontrolirano je nastavio Dodik. Osim toga, on je pred ambasadorima garanta provedbe Dejtonskog sporazuma izjavio da će u protivnom početi “razmatrati” soluciju “početka integracije RS-a s matičnom zemljom Srbijom”, i to upredivši Kosovo i RS. Napokon, optužio je Inzka da govori samo u ime jednog, bošnjačkog naroda.

Čak je uspio izjaviti da Ustavni sud preglasavanjem Bošnjaka i stranih sudija radi po instrukcijama OHR-a i ponovio da traži isključenje stranaca iz Ustavnog suda. Na to je Inzko reagirao impulsivno, prekrivši lice rukama i nasmijavši se potom. Čović je Inzku zamjerio da su mu izvještaji površni i nepotpuni, a insistirao na izmjenama izbornog zakonodavstva kroz floskulu o pravu svakog naroda da bira svoje predstavnike. Treba reći da isti Izborni zakon funkcionira 25 godina te da je Čović prema njemu već biran u Predsjedništvo BiH.

No, predstavnici EU i SAD-a osudili su veličanje ratnih zločinaca te negiranje genocida u Srebrenici. Njemački predstavnik Günter Sautter istaknuo je da je nezadovoljan sastankom jer je dobio monologe umjesto dijaloga, podržao Inzka kazavši da mu “mi zahvaljujemo na radu na očuvanju mira i pomirenja u različitim segmentima društva”, te da se nastavlja “podrška vama i vašem uredu”. Na koncu je podržao strane suce u radu Ustavnog suda BiH te osudio verbalne napade i neprimjeren jezik protiv suda. Zamjenik američkog ambasadora pri UN-u Richard Mills podržao je OHR, kazavši da je Inzko “potreban BiH radi održavanja mira i donošenja bitnih odluka”. Znatno su oštrije bile dame. Ambasadorica Francuske iskazala je žaljenje jer prilika da govore nije omogućena trojici članova Predsjedništva BiH, koji su, kako je kazala, demokratski izabrani predstavnici građana zemlje, rekavši kako su sudionici foruma trebali slušati o jačanju institucija BiH, a ne njihovom slabljenju.

Politička koordinatorica Ujedinjenog Kraljevstva u UN-u Sonia Farrey  kritizirala je ruskog ambasadora jer nije, kako je kazao, iskoristio priliku da se fokusira na jačanje institucija BiH pozivom “najvišim izabranim predstavnicima”, odnosno članovima Predsjedništva BiH, optuživši ga da je iskoristio Arria-Formula format sastanka kao platformu za podjele. Ukazala je na potrebu ustavnih reformi u BiH argumentom da je Ustavni sud razjasnio da je Dejtonski sporazum uvijek omogućavao evoluciju države kako bi adekvatnije funkcionirala. Svi, konstitutivni narodi i drugi, moraju imati pravo da žive, predstavljaju, budu predstavljeni i jednako učestvuju u budućnosti zemlje. Posebno je istakla provedbu presude u slučaju Sejdić-Finci, a ona podrazumijeva promjenu ustava države i entiteta, što je jako daleko od “izvornog Dejtona” Čovića i Dodika. Posebno je prozvala Čovića zbog blokade uspostave Vlade FBiH dvije godine poslije izbora i to zato što mu se “ne sviđa odluka birača”.

Ocjena većine bh. medija i promatrača jeste da je Milorad Dodik obavio briljantan posao, savršeno demonstriravši sve što je o njemu kao glavnoj prijetnji stabilnosti i sigurnosti Bosne i Hercegovine u svom posljednjem izvještaju napisao visoki predstavnik Valentin Inzko. Prvo je kao predsjedavajući Predsjedništva kičastu kancelariju iz koje se oglašavao okitio i kartom RS-a (s uključenim Brčko distriktom), a ne BiH, te zastavom entiteta, a ne državnom zastavom. Poruka na razini simbola nije mogla biti jasnija. Dodik se zadržao u granicama pristojnosti dok je čitao unaprijed napisani tekst, dok je “mislio da je ovo mjesto za jedan dostojanstven dogovor i razgovor”, sve do trenutka u kojem je arogantno osjetio potrebu da improvizira i kritički se osvrne na Inzkov uvodni istup. U tom drugom dijelu nastupa šizofreno je tvrdio da nije prijetnja provedbi Dejtonskog sporazuma, posebno očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, a onda izrekao sve suprotno.

Zapravo je prizivanjem secesije i pripojenja matici Srbiji htio osporiti Inzkove tvrdnje na račun njegove secesionističke politike, i to bude li Inzko i dalje donosio odluke koje se njemu ne sviđaju. Šta bi tek izgovorio ovaj laktaški kabadahija da Inzko stvarno donosi neke odluke u skladu sa svojim ovlastima? No, da je strah zbog podrške svih članica PIC-a (osim Rusije) korištenju bonskih ovlasti nakon Borellove posjete Sarajevu i potvrde Bidenove pobjede doista prisutan, opet je, sada već u fazi paranoične šizofrenije, “srpski lider” procijenio da će visoki predstavnik u narednim danima donijeti odluke kojima se kažnjavaju on i Čović. No, ovdje se krije lukavo uvlačenje Hrvata u narativ o ugroženosti i kršenju Dejtonskog sporazuma na račun konstitutivnosti naroda, na što je Čović, do grla uvučen u političke dealove s Dodikom, mogao samo odšutjeti ili ponavljati svoje mantre, posebno o manjkavosti Inzkova izvještaja Vijeću sigurnosti koji nije naveo “najave bošnjačkih stranaka o kršenju Dejtonskog sporazuma na račun Hrvata na općim izborima 2022.”.

Naravno, za ovu tvrdnju o bošnjačkim najavama nije dao niti jedan argument. Također je ocijenio da je aktuelni saziv Centralne izborne komisije BiH “nelegalan i nelegitiman”, da je nelegitiman i član Predsjedništva BiH, a Inzku je posebno zamjerio jer “prešućuje politiku vodeće bošnjačke političke stranke SDA, koja relativizira i sprečava implementaciju sporazuma o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH, te politike mržnje prema Hrvatima i opstruiranje ustavno-zagarantiranih prava konstitutivnih naroda”. Također je zaprijetio da se u narednih šest mjeseci moraju usvojiti izmjene izbornog zakonodavstva “u skladu s odlukama Ustavnog suda BiH”. Ni riječi o onome što traži EU, provedbi odluka Evropskog suda za ljudska prava, a što je integralni dio sporazuma o izmjenama Izbornog zakona BiH, istog onog sporazuma za čiju je opstrukciju Čović optužio SDA. Tako je i on sebe, poput Dodika, jasno prikazao kao “nositelja evropskih vrijednosti” tako što ignorira odluke Evropskog suda i zahtjeve EU. Doista nevjerovatno i nadrealno.

NAJAVE NOVIH VJETROVA

Najave novih vjetrova iz Bijele kuće i State Departmenta možda su vidljive i iz izvještaja nevladine organizacije “Wilson Center” iz Washingtona povodom 25. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma. U izvještaju pod nazivom Popravljanje Dejtona: Novi dogovor za Bosnu i Hercegovinu, osim analize stanja uzrokovanog nesavršenostima Sporazuma (zasnovanog na etničkoj kontroli teritorija), traži se odlučna promjena Dejtona jer se u suprotnom riskira da BiH postane katastrofa na pragu nove američke administracije i tokom preostalog mandata Evropske komisije, obnovljenim krvoprolićem, rijekama izbjeglica, promjenama granica i ekonomskim poremećajem koji bi mogao ojačati ruski i kineski utjecaj u široj regiji, dodatno uništiti NATO savez i poremetiti veze SAD-a s EU. Posebno se ističe da kreatori Dejtona nikada nisu namjeravali da njegove odredbe ostanu statične. Osvrnuo se na rusku kampanju podrške paravojnim srpskim organizacijama, širenjem dezinformacija…

Osim endemske korupcije i etnoteritorijalne logike vlasti, kao izvor nestabilnosti i opasnosti posebno je označen pravosudni sistem zbog neprovođenja odluka Evropskog suda, odnosno nepoštivanja ustavne odredbe da je Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iznad ustava i zakona. Izvještaj poziva međunarodnu zajednicu (posebno SAD i EU) da pomogne BiH jer će, inače, biti saučesnik u pogoršanju situacije i eventualnoj imploziji, prije svega obnovom partnerstva SAD-a i EU. Traži se korištenje posebnih alata, poput sankcija protiv onih koji opstruiraju reforme. U izvještaju se navode i deset ključnih smjernica u okviru kojih bi SAD i EU mogli pomoći reformama u BiH, posebno da nema razmjene teritorija i secesije, da treba reaktualizirati primjenu bonskih ovlasti, ojačati i pozicionirati EUFOR da podrži provedbu reformi i spriječe paravojna djelovanja, uputiti snažne poruke vanjskim akterima, uključujući Moskvu, Zagreb i Beograd, da moraju poštivati suverenitet i teritorijalni integritet BiH, promijeniti namjene i alate za ekonomsku pomoć kao i uvesti uvjete za istu, posebno ohrabrenjem MMF-a Svjetske banke za uspostavom direktne saradnje centralne vlade s općinama i gradovima, naravno uz donošenje i provedbu oštrih antikorupcijskih zakona.

PROČITAJTE I...

Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!