Neka se putovanja nikad ne dogode. Smišljena i planirana, najednom se počnu mijenjati – kao vrijeme. I, najgore od svega, počnu tonuti u zaborav sve dok u njemu potpuno ne iščeznu. Postoje i putovanja koja nikad ne prestaju

 

 

 

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

S ulaskom svjetskih prozora u naš prostor promijenio se i naš život.

Svuda smo.

I nigdje.

Ponekad sabirem gdje sam sve stvarno bio.

Sjećam se gradova. Sjećam se muzeja. I mnogih drugih mjesta u njima.

Tako se punila neka kutija nostalgije u kojoj je bilo i skrivenih iznenađenja.

Dok sam bio mlađi.

Jedanput sam bio u Francuskoj. Nisam mogao ostati. Nisam mogao otići gdje sam sve želio. Isto je bilo i sa Švedskom. Kasnije sam bio neko vrijeme.

– A Pariz?

– Stjecaj okolnosti. Nikad nisam bio. Bio sam zapravo samo u onim pokrajinama prema Njemačkoj – Alzas i Lorena. Tako se tad slučilo.

– To i nije Francuska.

– Ipak mislim da sam vidio sve što jesam ja…

Minijaturni dijalog me podsjeća na mrtvog prijatelja koji je bio poliglot i svjetski putnik.

Ponekad jedva prepoznajemo mjesta u kojima dugo nismo bili.

Mjesta se mijenjaju kao i ljudi koji u njima žive.

Čas imaju brkove, čas nemaju.

Nekad je nosila konjski rep, a onda smotala kosu u punđu.

Sad nas gledaju i odozgo. Iz neba. Nisu anđeli. Ni uzletjeli, niti pali. Ali vide sve.

To je naše vrijeme. Naš ugovor s usudom.

Pandemijski argus vidi i ono čega nismo svjesni.

Ponekad smo svjesni da nisu samo naše kretnje pod nadzorom. Nego i govor. Novovjeki argusi nemaju samo oči nego i uši. Tako se magija sveopće komunikacije preobrazila i u svijet dobrovoljnog nadzora.

Vrijeme u kojem živimo otkrilo nam je magiju prozora, posebnih prozora, onih koji nam stvaraju privid da smo prisutni svuda i u svakom trenutku.

Primamljivo je to doista.

Živimo tuđe živote, mučimo njihove muke.

Do nekih krajeva i mjesta zaista sam dugo putovao.

Neka se putovanja nikad ne dogode. Smišljena i planirana, najednom se počnu mijenjati – kao vrijeme. I, najgore od svega, počnu tonuti u zaborav sve dok u njemu potpuno ne iščeznu.

Postoje i putovanja koja nikad ne prestaju.

Sve je za njih pripremljeno. Naslućeni plan koji u svijesti postaje sve jasniji. Novac koji će ga omogućiti.

A onda smo bili izgnani iz svog života. Živjeli smo neki drugi život – život koji nas je samo održavao dok se ne nađemo na nekom drugom mjestu.

A potom izgnani i iz svog doma.

Ali ne ondje gdje smo se spremali za put tog davnog ljeta.

Iz svog grada.

Iz svog zavičaja.

Izgnani u dugi izlet kojem se kraj nikako nije mogao predvidjeti.

Čini se da je jedino u svemu tome bilo sigurno to što sam se neprestano udaljavao od zavičaja, ali i od Andaluzije.

Ostala je samo neka zapretana čežnja na koju je vrijeme taložilo tanku skramu tame kao što tamne i prizori na slikama starih majstora.

Tako sam izgnan iz Andaluzije prije nego što sam u nju stigao.

Napisao sam o tome priču Pripreme za put.

Minule su godine prije nego što su se noći i dani sklopili u putni dnevnik.

I šta sad?

Sad sam tu.

U naslućenoj priči koja otvara nekoliko svojih vrata.

Sve se to, tolike godine, skrivalo negdje.

Neka o svemu tome posvjedoči mala bilježnica, kupljena u Sevilli, nedaleko od mjesta gdje smo stanovali.

I sad, dok koračam, pomislim na prijatelje kojih već odavno nema tu. Tu su, sa mnom, okrenem se i kažem im nešto preko ramena, ali oni su odavno pokopani i ostaje samo njihov osmijeh koji ne znam kako bih protumačio.

Jednom od njih davno sam iskazao svoju definiciju prijatelja. “To je onaj koji ti razvali vrata i uđe u kuću a da se ne naljutiš.” Zanimljivo, iskoristio je to. I nisam se naljutio. Sve je to valjda bilo zapisano unaprijed u Andaluzijskoj bilježnici, prije nego što sam je kupio i prije nego što sam u njoj zabilježio prvi redak.

Daroviti gimnastičar. A bio je jedan od najvećih i najsuptilnijih kolekcionara flamenka. U našim krajevima sigurno mu niko nije bio ravan. Možda je to bio neki duboki dug prema majci (njenom glasu i pjesmama) čiji su korijeni bili u mjestima koja je često obilazio. Čak i u vrijeme kad se to nije smjelo.

Njegov tragični ratni nesporazum i nedugo potom smrt dali su svemu prepoznatljivi pečat. Gitara, ples i glas preobrazili su se u vječni oproštaj.

Koliko samo pročitanog teksta ide sa mnom… Ispisanih rukom onih koje sam volio ili čija mi je sudbina bila posve nejasna.

I napisanog mojom rukom, naravno.