Neka se putovanja nikad ne dogode. Smišljena i planirana, najednom se počnu mijenjati – kao vrijeme. I, najgore od svega, počnu tonuti u zaborav sve dok u njemu potpuno ne iščeznu. Postoje i putovanja koja nikad ne prestaju
Piše: Irfan HOROZOVIĆ
S ulaskom svjetskih prozora u naš prostor promijenio se i naš život.
Svuda smo.
I nigdje.
Ponekad sabirem gdje sam sve stvarno bio.
Sjećam se gradova. Sjećam se muzeja. I mnogih drugih mjesta u njima.
Tako se punila neka kutija nostalgije u kojoj je bilo i skrivenih iznenađenja.
Dok sam bio mlađi.
Jedanput sam bio u Francuskoj. Nisam mogao ostati. Nisam mogao otići gdje sam sve želio. Isto je bilo i sa Švedskom. Kasnije sam bio neko vrijeme.
– A Pariz?
– Stjecaj okolnosti. Nikad nisam bio. Bio sam zapravo samo u onim pokrajinama prema Njemačkoj – Alzas i Lorena. Tako se tad slučilo.
– To i nije Francuska.
– Ipak mislim da sam vidio sve što jesam ja…
Minijaturni dijalog me podsjeća na mrtvog prijatelja koji je bio poliglot i svjetski putnik.
Ponekad jedva prepoznajemo mjesta u kojima dugo nismo bili.
Mjesta se mijenjaju kao i ljudi koji u njima žive.
Čas imaju brkove, čas nemaju.
Nekad je nosila konjski rep, a onda smotala kosu u punđu.
Sad nas gledaju i odozgo. Iz neba. Nisu anđeli. Ni uzletjeli, niti pali. Ali vide sve.
To je naše vrijeme. Naš ugovor s usudom.
Pandemijski argus vidi i ono čega nismo svjesni.
Ponekad smo svjesni da nisu samo naše kretnje pod nadzorom. Nego i govor. Novovjeki argusi nemaju samo oči nego i uši. Tako se magija sveopće komunikacije preobrazila i u svijet dobrovoljnog nadzora.
Vrijeme u kojem živimo otkrilo nam je magiju prozora, posebnih prozora, onih koji nam stvaraju privid da smo prisutni svuda i u svakom trenutku.
Primamljivo je to doista.
Živimo tuđe živote, mučimo njihove muke.
Do nekih krajeva i mjesta zaista sam dugo putovao.
Neka se putovanja nikad ne dogode. Smišljena i planirana, najednom se počnu mijenjati – kao vrijeme. I, najgore od svega, počnu tonuti u zaborav sve dok u njemu potpuno ne iščeznu.
Postoje i putovanja koja nikad ne prestaju.
Sve je za njih pripremljeno. Naslućeni plan koji u svijesti postaje sve jasniji. Novac koji će ga omogućiti.
A onda smo bili izgnani iz svog života. Živjeli smo neki drugi život – život koji nas je samo održavao dok se ne nađemo na nekom drugom mjestu.
A potom izgnani i iz svog doma.
Ali ne ondje gdje smo se spremali za put tog davnog ljeta.
Iz svog grada.
Iz svog zavičaja.
Izgnani u dugi izlet kojem se kraj nikako nije mogao predvidjeti.
Čini se da je jedino u svemu tome bilo sigurno to što sam se neprestano udaljavao od zavičaja, ali i od Andaluzije.
Ostala je samo neka zapretana čežnja na koju je vrijeme taložilo tanku skramu tame kao što tamne i prizori na slikama starih majstora.
Tako sam izgnan iz Andaluzije prije nego što sam u nju stigao.
Napisao sam o tome priču Pripreme za put.
Minule su godine prije nego što su se noći i dani sklopili u putni dnevnik.
I šta sad?
Sad sam tu.
U naslućenoj priči koja otvara nekoliko svojih vrata.
Sve se to, tolike godine, skrivalo negdje.
Neka o svemu tome posvjedoči mala bilježnica, kupljena u Sevilli, nedaleko od mjesta gdje smo stanovali.
I sad, dok koračam, pomislim na prijatelje kojih već odavno nema tu. Tu su, sa mnom, okrenem se i kažem im nešto preko ramena, ali oni su odavno pokopani i ostaje samo njihov osmijeh koji ne znam kako bih protumačio.
Jednom od njih davno sam iskazao svoju definiciju prijatelja. “To je onaj koji ti razvali vrata i uđe u kuću a da se ne naljutiš.” Zanimljivo, iskoristio je to. I nisam se naljutio. Sve je to valjda bilo zapisano unaprijed u Andaluzijskoj bilježnici, prije nego što sam je kupio i prije nego što sam u njoj zabilježio prvi redak.
Daroviti gimnastičar. A bio je jedan od najvećih i najsuptilnijih kolekcionara flamenka. U našim krajevima sigurno mu niko nije bio ravan. Možda je to bio neki duboki dug prema majci (njenom glasu i pjesmama) čiji su korijeni bili u mjestima koja je često obilazio. Čak i u vrijeme kad se to nije smjelo.
Njegov tragični ratni nesporazum i nedugo potom smrt dali su svemu prepoznatljivi pečat. Gitara, ples i glas preobrazili su se u vječni oproštaj.
Koliko samo pročitanog teksta ide sa mnom… Ispisanih rukom onih koje sam volio ili čija mi je sudbina bila posve nejasna.
I napisanog mojom rukom, naravno.