Treba razumjeti da nije bilo pasoša, da se radilo o jednom ummetu koji je živio u jednoj državi i sve je bilo prisvajano kao zajedničko. Jedan od najznačajnijih pjesnika te književnosti, među svim velikim klasicima, jeste Alaudin Sabit Užičanin, naš čovjek. Među najznačajnijim jesu Derviš-paša Bajezidagić i Ahmed Hatem Bjelopoljak. Kao iznimno mali narod, dali smo veliki doprinos razvoju jedne značajne civilizacije. Trebamo se zapitati koliko smo spremni dati danas, ne samo Bosni i Hercegovini nego i čovječanstvu

Piše: Hamza RIDŽAL

Noć divanske poezije, na kojoj su nastupili istaknuti kulturni i naučni radnici iz Bosne i Hercegovine, u organizaciji Fondacije “Baština duhovnosti”, održana je 24. augusta u Narodnom univerzitetu u Konjicu. Bila je to prilika da se u jednom važnom gradu bosanskohercegovačke kulture progovori o bogatom kulturnom naslijeđu svjetske književnosti, te da se spomenu i Bošnjaci koji su pisali na orijentalnim jezicima, uključujući tako bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost u orijentalno-islamskom kulturnom krugu. Sama afirmacija divanske književnosti svojevrstan je događaj na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni. “Baština duhovnosti”, s Amarom Imamovićem na čelu, organizirala je jednu takvu večer kako bi podsjetila da je svijet mnogo stariji od iskustva naše sadašnjosti, te da bi se progovorilo o manifestacijama jedne nepregledne književne tradicije koja je svojim silnicama nepromjenjivo oblikovala svjetsko kulturno naslijeđe.

DIVANSKA POEZIJA KAO OTVOREN TEKST

Divanska poezija definirana je forma koja je postojala i razvijala se u periodu dužem od jednog milenija. Prema formalnom određenju, divansko pjesništvo počiva na bejtu, distihu, koji je zasebna sadržajna cjelina pa se može izlučiti iz pjesme a da ne naruši arhitektoniku cjeline. Zbirke divanske poezije nazivaju se divanima, a skoro svi veliki pjesnici orijentalno-islamske književnosti napisali su vlastite divane. Ne treba zaboraviti da je ovo pjesništvo bilo rezervirano za visoke intelektualne krugove i da je njima namijenjeno. Koliko god da je normativnost forme predstavljala zahtjev za autore i čitaoce/slušaoce divanske književnosti, tek je njen sadržaj bio i ostao nepresušno vrelo spoznaje koje je stoljećima svjedočilo istančanost islamskog lirskog genija. Divanska književnost počinje kad se pređe granica prolaznog s Vječnim, prostora i Beskraja, vremena i Vječnosti. Spoznaja Gospodara, neizreciva ljubav prema Njemu i postaje na duhovnom putu neke su od njenih tema.

Amina Šiljak-Jesenković prva je govorila o divanskoj književnosti istaknuvši da o tom bogatom naslijeđu njena generacija nije imala priliku učiti kroz obrazovni sistem. “O divanskoj književnosti možemo neprestano govoriti do 24. augusta 2018. godine, a da ne kažemo sve o njoj. Tačnije, ne bismo stigli ispričati ni dio o književnosti koja je nastajala u tih hiljadu i nešto godina. Divanska književnost ima svoju strogo zadatu formu. Zasnovana je na stihu koji se sastoji iz dvaju polustihova i realizirana je u različitim poetskim formama: od rubaija, preko gazela i kasida, do mesnevija. Svi su pjesnici poštovali tu formu, ali ne treba zaboraviti da je forma tijelo. U tom tijelu, na bilo kojem jeziku od onih na kojima je pisana divanska poezija, morala je postojati duša, misao, poruka. To je književnost koja istovremeno i zabavlja i odmara, i tjera čovjeka na promišljanje i nadomišljanje tog teksta. Dakle, divanska poezija uvijek je otvoren tekst”, kazala je Šiljak-Jesenković. Ona je istakla da, dok čitate pjesme divanske književnosti pisane na različitim jezicima, od različitih autora koji su živjeli u različitim vremenima, imate osjećaj kako se radi o jednom tekstu.

MALI NAROD BOGATE TRADICIJE

Munir Drkić s katedre za perzijsku književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu napravio je sjajan presjek prisustva perzijskog jezika i književnosti na bosanskohercegovačkom tlu. “Rijetko ćete naći, bez imalo pretjerivanja, jedan ovako mali narod, kao što je bosanskohercegovački, koji se može pohvaliti tako bogatom i raznovrsnom književnom tradicijom. Imamo različite vrste književnosti i poezije koje su pisali bosanski muslimani, pravoslavci, katolici i Jevreji. Kada upoređujete ove korpuse, mislite da je svaki od njih monolitan, u šta ću vas razuvjeriti večeras. Toliko je ta poezija duboka i raznovrsna da je na primjeru divanske književnosti Bošnjaka, a zanemarujući književnost pisanu na bosanskom jeziku, moguće vidjeti širinu te književnosti. Od 15. do 19. stoljeća na prostoru Bosne i Hercegovine bila su prisutna tri strana jezika, iako oni tada nisu doživljavani kao strani. To su bili turski, kao jezik administracije i školstva, arapski, kao jezik nauke i vjerskih disciplina, te perzijski jezik, koji je smatran jezikom sufizma i lijepe književnosti”, kazao je Drkić.

Kako bi razbio predstavu o monolitnosti naše književne baštine, Drkić se fokusirao na perzijsku književnu tradiciju Bošnjaka. On je objasnio da je perzijski jezik u Bosni i Hercegovini bio prisutan na tri načina. Prije svega, bio je prisutan na razini klasičnih perzijskih tekstova koji su utjecali na naše pjesnike, pa su neki od njih smatrali uzorima velike perzijske klasike oponašajući njihov stil. Također, bio je prisutan na razini komentara na klasične perzijske tekstove, pa je Ahmed Sudi Bošnjak bio najznačajniji komentator Hafiza Širazija u čitavom Osmanskom carstvu. Njegovi su komentari slovili kao najznačajniji udžbenici perzijskog jezika, a u 19. stoljeću dva puta su prevedeni na njemački, a jednom na engleski jezik. Konačno, perzijski jezik bio je prisutan u Bosni kroz kult perzijske klasične poezije, koji je bio poznat i širim narodnim masama.

“Mesnevija Dželaluddina Rumija čita se još uvijek u nekoliko naših gradova, prevodi i tumači, i tim tumačenjima prisustvuju i oni koji nemaju nikakvog ili skoro nikakvog predznanja iz ove oblasti. Također, u najznačajnijem djelu napisanom na perzijskom jeziku rukom jednog bošnjačkog autora, a to djelo je Bulbulistan Fevzije Mostarca, ima jedno poglavlje koje govori o značajnim pjesnicima i događajima vezanim za ovdašnji prostor, gdje on spominje da je Hafizova poezija kod nas čitana i tumačena”, kazao je Drkić, ističući da je još Derviš-paša Bajezidagić zavještao da se u četiri džamije grada Mostara, u četiri dana u sedmici, tumači Rumijeva Mesnevija najširem krugu ljudi. Također, spomenuo je i Pend-namu, koja se dugo pripisivala Feriduddinu Attaru, koja je sačuvana u najvećem broju rukopisa od svih perzijskih dijela u Bosni i Hercegovini. Razlog je bio taj što je spomenuto djelo bilo udžbenik perzijskog jezika koji je u to vrijeme bio obavezan predmet u medresama, te činjenica da se Pend-nama koristila kao udžbenik islamske etike. “Značaj ovog djela ne smanjuje se odlaskom Osmanlija, nego se čak i povećava. Ona je prvo djelo koje je integralno prevedeno s perzijskog na bosanski jezik 1906. godine. Iako se radi o relativno marginalnom tekstu u perzijskoj književnosti, Pend‑nama je veoma značajna u našoj književnosti. Pogledajte paradoksa: Pend-nama kao tekst na perzijskom jeziku značajnija je bila u Bosni nego u samom Iranu”, istaknuo je Drkić.

KAKO JE IZGLEDAO PR PRIJE 500 GODINA

Elvir Musić prisutne je poveo u šetnju kroz stvaralaštvo divanskih pjesnika iz Bosne koji su pisali na perzijskom jeziku. “Najznačajnija forma divanske književnosti jeste kasida. U procesu nastanka kaside u obliku u kojem je danas prepoznajemo cilj pjesnika jeste da hvale vladare i najavljuju pohode, ohrabruju ljude i tako dalje. I to nije bio hobi u to vrijeme. Bio je to zanat, od toga se živjelo. Pjesnici su bili svojevrsni PR tog vremena. Divan je postojao kao jedno ministarstvo s glavnim pjesnikom i drugima. Vremenom se pjesnici počinju distancirati od te uloge i zarađivanja ogromnog novca. Tad su pjesnici krenuli prema današnjoj situaciji u kojoj oni nemaju nikakve materijalne koristi od pisanja pjesama”, šaljivo je objasnio Musić. U vrijeme seldžučke vlasti, koja je bila oslonjena na tesavvufski nauk, gazel – koji inače znači “šaljenje sa ženama” – poprima drugačije konotacije. Javlja se Sanai, nakon njega Attar, a poslije Mevlana, koji je to doveo do vrhunca.

Musić je istaknuo da je te dvije tendencije u kojima je gazel nastajao objedinio upravo Hafiz Širazi, kao jedan od najznačajnijih pjesnika divanske književnosti uopće. “Treba razumjeti da nije bilo pasoša, da se radilo o jednom ummetu koji je živio u jednoj državi i sve je bilo prisvajano kao zajedničko. Jedan od najznačajnijih pjesnika te književnosti, među svim velikim klasicima o kojima govorimo, jeste Alaudin Sabit Užičanin, naš čovjek. Među najznačajnijima jesu Derviš-paša Bajezidagić i Ahmed Hatem Bjelopoljak. Zašto sve ovo govorim? Ovim se poslom bavim iz dvaju razloga: da budem most između ove vrste tekstova i vas, da vam prenesem te misli i značenja, i drugi jeste da našem narodu pokažem koliki smo doprinos mi, kao iznimno mali narod, dali razvoju jedne značajne civilizacije. Trebamo se zapitati koliko smo spremni dati danas, ne samo Bosni i Hercegovini nego i čovječanstvu”, poručio je Musić.

Treba istaknuti da je veoma zanimljivo izlaganje imao i Sedad Dizdarević, koji je govorio o razvoju islamske književnosti na osnovu Ibn-Haldunove teorije cikličnog razvoja društva u četirima fazama. Uz moderatorske vještine Benjamina Mušinovića i umilni glas Irme Alimanović, koja je čitala stihove divanske poezije, ova je noć obilježena i velikim brojem prisutnih građana Konjica koji su nedvosmisleno poručili da je Konjic otvoren prema kulturnim manifestacijama koje afirmiraju naše i svjetsko kulturno naslijeđe.