Opet navire sjećanje na noć plavog cvijeta. Možda to bijaše noć šezdesetosmaške intime. Bili smo tad mladi i svi pomalo romantici u svakom smislu te riječi. Bila je tu i Sofija. Kad se sjetim tog imena, ko zna zašto, nikad ne pomislim na glumicu Loren niti na grad u Bugarskoj
</p>
<p> </p>
<p>Široj javnosti nepoznati Georg Philipp Friedrich Freiherr von Hardenberg, svima poznat kao pjesnik i filozof Novalis, u svom nedovršenom (ali za romantizam, onda i sad, tako bitnom) romanu <em>Heinrich iz Ofterdingena </em>spominje plavi cvijet. Kao što se dogodilo s onim što je mislio i zapisao u svojim <em>Himnama noći</em> i <em>Fragmentima</em>, taj mlađahni kratkovječni romantik ostavio je neizbrisiv trag i s plavim cvijetom.</p>
<p> </p>
<p>O kojem je cvijetu riječ? Nevino i naivno pitanje.</p>
<p>Zumbul (on nije samo plav)? Perunika (magija starih vremena okrenuta ka ljubičastom)? Modrocvijet (različak i/ili metlica)?</p>
<p>Ili naprosto nepoznati mistični cvijet čije je ime Plavi cvijet.</p>
<p>Jedan od cvjetova među cvjetovima kao što je feniks jedna od čaplji među čapljama, ptica među pticama – jedinstvena ptica.</p>
<p> </p>
<p>Nebeski svod, odnosno azurno jutro iznad naših glava, skupio se, zbio u jedan cvijet. Ljekoviti cvijet.</p>
<p>Putokaz za nemoguće. Mistično. Svevremeno.</p>
<p> </p>
<p>Dugi razgovor jedne davne noći bio je posvećen tom cvijetu. (Ponekad je tako. Sjećamo se jedne noći kao da su se u njoj zbile mnoge neobične, duboke noći.) Nemoguće se sad sjetiti svih argumenata, ilustracija i priča koje su u tim trenucima oplakivale (odnosno zapljuskivale) iznenadno govorenje o tom neobjašnjivom grebenu romantičkog simbolizma.</p>
<p>Slika čovjeka iznad mora magle Caspara Davida Friedricha bila je dobar povod. On je tog svog naslikanog čovjeka nazvao skitačem. Jedanput sam je vidio na naslovnoj strani korica knjige. Nekog romantičara, naravno. Ne sjećam se je li bio Byron ili Puškin. Svejedno. Slika je savršeno odgovarala onome što se zbivalo među riječima u knjizi.</p>
<p>Sve se iščitava iz tog prizora.</p>
<p>Okrenut je leđima. Što se zbiva u njegovoj duši, vidimo kao i on. Otuda je i ona misao da su predjeli slike duše.</p>
<p>Slično se, na svoj način, likovnom naracijom iskazuje <a href=)
Tako u naše doba Dragulj.
Čitav niz grafika Emira Dragulja, otisnut s draguljno pripremljenih ploča, promatra svijet upravo tako. Magičan je Odlazak (našao je jedanput svoje mjesto na koricama knjige Derviš i smrt). Stari imam zagledan je u predvečerje gdje ga dočekuje rumeni mjesec. Ne vidimo njegov pogled, nego ono što misli. Kasnije je Dragulj tako vidio i kamione. Svijet u kojem živimo i u kojem jesmo, ali nismo ga u potpunosti svjesni.
Možemo li tu razmišljati o neoromantizmu?!
Neo/romantizam je pobuna duha i duše u učahurenom čemernom svijetu.
I ta je pobuna vječna.
O Halilu Tikveši i njegovim neretvanskim čamcima da se i ne govori. Tu je skriven čitav jedan pogled na svijet. Ujedinjen je tu prapočetak i sve što se naizgled neobjašnjivo događa na kraju ljudske pustolovine.
Opet navire sjećanje na noć plavog cvijeta. Možda to bijaše noć šezdesetosmaške intime. Bili smo tad mladi i svi pomalo romantici u svakom smislu te riječi.
Bila je tu i Sofija. Kad se sjetim tog imena, ko zna zašto, nikad ne pomislim na glumicu Loren niti na grad u Bugarskoj. Tu je i Aja Sofija. Sofka. Tu je i čudna komšinica na kojoj je najzanimljivije bilo njeno ime (udala se za budućeg naopakog čovjeka, poznatijeg po nadimku nego po imenu). Često, mudro ime.
Pomislim na philosophiu perennis, odnosno sofiju perenis. Ne mogu se sjetiti je li imala neko građansko prezime, što je uobičajeno, vjerovatno jeste, ali ono u mome sjećanju ne postoji.
Sofija je te noći malo govorila.
Ipak, činilo se da joj je sve o čemu smo razgovarali poznato.
Nije komentirala i nije ništa dokazivala. Govorila je, zapravo, svojim osmijehom. Naravno, za onog ko ga je mogao razumjeti.
Sve je bilo kao u onom fascinantnom Novalisovom fragmentu o Saisu. Izida? Minerva? Ili Sofija?
Prepoznali smo se.
Neki to nazivaju ljubav.
Sofija iz mladosti nikad nije bila tako lijepo odjevena kao kad je samo ogrnuta svojim providnim smiješkom.
Nedavno, mnogo godina kasnije, vidio sam je slučajno (slučajno?!) na ulici. Nije se mnogo promijenila. Odmah sam je prepoznao. U žurbi, u kratkom razgovoru, prihvatila je moj poziv da se vidimo sutra. I ispričamo. Bar pogledima, ako ne riječima.
I, gle, ona se pojavljuje s cvijetom zataknutim u rever svog kaputa. Cvijet je azuran kao ono jutro koje je svanulo nakon noći razgovora.
Vječni smiješak filozofije.
Smiješak vječne filozofije.