Merisa Karović-Babić i Zilha Mastalić-Košuta diplomirale su i magistrirale na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Zaposlene su kao više stručne saradnice na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Članice su međunarodnih asocijacija istraživača genocida (IAGS i INOGS). Proteklog vikenda održale su predavanje u sarajevskom Bošnjačkom kulturnom centru o opsadi Sarajeva i djeci žrtvama opsade

Merisa Karović-Babić: Podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio bio je jedan od strateških ciljeva srpskog naroda, dokumenta koji je usvojen na samoproglašenoj Skupštini srpskog naroda 12. maja 1992. godine, a ova je odluka formulirana znatno ranije u Beogradu. Nagovještaj o tome kako treba uništiti jedan narod izrekao je Radovan Karadžić u oktobru 1991. godine, u presretnutom telefonskom razgovoru s Gojkom Đogom, rekavši “kako će Sarajevo biti karakazan u kojem će izginuti 300 hiljada Muslimana”. Potom su jedinice 4. korpusa JNA grad postepeno stavljale u opsadu i formirale linije, odakle su kasnije svakodnevno i neselektivno granatirali dijelove grada pod opsadom, od aprila 1992. do kraja 1995. godine.

U slikovitim opisima generala Ratka Mladića Sarajevo je predstavljano kao aždahina glava koju treba staviti u prsten “da iz njega ima izlaza samo onaj koga će pustiti”. Trinaest dana nakon ove izjave, Mladić se pohvalio kako je “sa sve četiri strane svijeta blokirao Sarajevo, nema mu izlaska, u mišolovci je”. Ubijanje cijelih porodica, poput onog u sarajevskom naselju Velešići 16. maja 1992. godine, kada je ubijeno šest članova porodica Bibić i Mekić, zatim ubijanje najmlađih, tek rođenih stanovnika Sarajeva u granatiranju porodilišta, kada su ubijene tri bebe u inkubatorima, kao i granatiranje ljudi u redu za hljeb u ulici Vase Miskina, nagovijestili su još u prvim danima opsade načine i metode ratovanja.

Nakon toga, uslijedilo je sramno negiranje odgovornosti za masakr u ulici Vase Miskina. Dva dana prije masakra, Ratko Mladić je prijetio kako će biti “potres Sarajeva” i da će na grad u jednoj sekundi “pasti granata više nego za sve vrijeme otkad se vode borbe”. Mladićeva rečenica: “Mi šta ćemo raditi, to treba da bude naša najveća tajna… Mi nećemo kazati da ćemo srušiti dalekovod ili vodu isključiti jer to Ameriku diže na noge”, zapravo je najbolje uputstvo u internom i javnom djelovanju vojnog i političkog rukovodstva RS i SRJ. Uprkos činjenici da je na grad Sarajevo ispaljen veliki broj granata, primjerice, 22. jula 1993. godine ispaljeno je, prema evidenciji vojnih posmatrača UN-a, 3.777 granata, manipulacije vojnog i političkog rukovodstva RS i SRJ uslijedit će samo nakon masakara u kojima je iznenadnim granatiranjem na istoj lokaciji i u isto vrijeme ubijen i ranjen veći broj civila. Negiranje odgovornosti za zločine bilo je veoma učinkovito jer je spriječilo konkretne akcije UN‑a, poput ukidanja embarga na uvoz naoružanja ili vojne intervencije.

Ravnodušnost, nikakva ili blaga reakcija nakon ubijanja sarajevskih civila, nedorečenost kada je u pitanju pravac ispaljivanja granate karakterizirali su djelovanje pripadnika UNPROFOR-a tokom trajanja njihove misije. U rijetkim slučajevima identificiranja krivca, nakon masakra u redu za humanitarnu pomoć na Dobrinji ili na improviziranoj pijaci 4. februara 1994. godine, pripadnici UN-a obavili su uviđaj i objavili rezultate tog uviđaja. Rekli su da je granata koja je ubila devetero ljudi ispaljena s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS iz pravca Lukavice. Narednog dana, petog februara 1994. godine, granatom ispaljenom iz pravca Mrkovića na pijaci Markale ubijeno je 68, a ranjeno 139 civila. Nakon objavljivanja rezultata istrage o granatiranju Dobrinje, NATO je nadlijetao položaje VRS, potom su uslijedile prijetnje pripadnicima UNPROFOR-a. Stanislav Galić izdao je naredbu podređenim komandantima kako snage UN treba napasti, zarobiti i držati kao taoce. Nakon masakra na pijaci Markale, Michael Rose izjavio je da je nemoguće utvrditi ko je ispalio smrtonosni projektil.

Također, britanski brigadir iz štaba UNPROFOR-a izjavio je narednog dana kako možda nikada neće biti poznato ko je ispalio granatu na pijacu. Činjenice utvrđene neposredno nakon masakra jesu da je granata ispaljena iz pravca Mrkovića i o tome je vrlo detaljan elaborat uradio prof. dr. Berko Zečević, zatim Centar službi bezbjednosti, kao i eksperti Tužilaštva u Hagu, što, u konačnici, stoji i u presudi Haga u slučaju protiv Stanislava Galića. Šest dana nakon masakra na Markalama, formirana je komisija eksperata UN‑a koja, zapravo, nije uradila ništa konkretno. Svoj posao radili su četiri dana i na kraju je “zaključila” da pravac ispaljenja granate nije moguće utvrditi. Time je svjesno ostavljen nedorečen pravac ispaljenja granate.

Radislav Cvetković, oficir za vezu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, jednom od UN eksperata izjavio je kako se pita “zašto se oni baš toliko interesuju za jednu granatu kada je SRK protekle godine ispalio između 30 i 40 hiljada”. Nakon toga je i Radovan Karadžić konstatirao: “Mi smo zadovoljni što imamo UN, s kojima završavamo sve ove poslove”, i ta izjava zasigurno nije nimalo bezazlena u tom kontekstu. Sintagma krivac nije identificiran zapravo je odlično poslužila kao savršen alibi za neintervenciju. Tokom 1995. godine na grad su vrlo intenzivno lansirane modificirane aviobombe, posebno nakon naredbe Dragomira Miloševića. One su bile oružje terora i njima je Radovan Karadžić prijetio tvrdeći kako tako rat može završiti za dva mjeseca. Jedna od tih bombi ispaljena je na sarajevsko naselje Ali‑pašino Polje iz pravca Dogloda i, nakon udara u stambenu zgradu, poginulo je troje, a ranjeno sedmero ljudi. Nekoliko sati ranije ispaljena je ista bomba na RTV dom i tada je poginula jedna, a ranjeno 28 osoba. Zanimljivo je i da su, nakon što je ispaljena granata na pijacu Markale 28. augusta 1995. godine, rezultati istrage objavljeni tek nakon što su povučeni vojnici iz kontingenta UNPROFOR-a koji su do tada bili locirani u Goraždu.

Odmah je nakon masakra utvrđeno kako je granata ispaljena s položaja VRS na Trebeviću, a general Rupert Smith, tadašnji komandant UN-a za Bosnu i Hercegovinu, na savjet službenika Davida Harlanda, odlučio je da sačeka objavu rezultata istrage kako bi dobio na vremenu da se osoblje UN‑a evakuira. Kontingent je evakuiran uvečer 28. augusta 1995. godine, a dan kasnije počinje bombardiranje položaja VRS. Rezultati ovako zakašnjele reakcije UN i NATO snaga jesu masovna ubistva na 230 lokacija. Dakle, u isto vrijeme na istom mjestu od iste granate ubijani su masovno civili na 230 lokacija.

Uprkos činjenici da je Sarajevo proglašeno sigurnom zonom UN-a 6. maja 1993. godine, nakon toga su civili masovno ubijani na 28 različitih lokacija. Neposredno nakon što je Sarajevo proglašeno sigurnom zonom, na improviziranom igralištu na Dobrinji ubijeno je 13 civila. Postoji mnoštvo lokacija na kojima su masovno ubijani članovi iste porodice. Ubijani su na 95 lokacija cijele porodice, supružnici, majke i očevi s djecom, braća i sestre… U naselju Soukbunar ubijeno je pet članova porodice Lučkin, u naselju Saraj‑polje ubijene su sestre Izeta i Nevzeta Musić. U svom stanu, dok su ručali, ubijeno je šest članova porodice Tatarević. Za doručkom u svojoj kući ubijeno je troje članova porodice Zupčević. Najviše masovnih ubistava civila počinjeno je tokom 1992. godine na području općine Novi Grad. Civili koji su se nalazili u svojim dvorištima, stanovima ili kućama bili su najčešće mete. Muškarci su češće bili žrtve, 61,2 posto od ukupnog broja ubijenih. Najviše granata kojima su počinjena masovna ubistva ispaljeno je s Trebevića, zatim iz Nedžarića, Lukavice, Vraca, Mrkovića, Rajlovca, Gavrića Brda, Dogloda, Ilidže, s Lapišnice, Hladivoda, Borija, Kromolja…

Porazna je činjenica da za zločine počinjene u periodu od 6. aprila do 9. septembra 1992. godine niko nije procesuiran. Na 78 lokacija počinjeni su masakri nad civilima, a u tom periodu komandant 4. korpusa JNA bio je Vojislav Đurđevac. Nakon njega, komandant tada preimenovanog Sarajevsko-romanijskog korpusa bio je pukovnik Vojske Jugoslavije Tomislav Šipčić. Sarajevsko-romanijski korpus VRS bio je direktno podređen 30. kadrovskom centru Generalštaba Vojske Jugoslavije. Od 10. septembra 1992. godine do 10. augusta 1994. godine komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa bio je Stanislav Galić, i u tom su periodu civili masovno ubijani na 119 lokacija. Galić je pravosnažno osuđen na kaznu doživotnog zatvora, međutim, u presudi se spominje samo pet slučajeva masovnih ubistava civila. U vrijeme komandiranja Dragomira Miloševića ubijani su masovno civili na 26 lokacija. Žalbeno vijeće Tribunala u Hagu oslobodilo ga je svih tački optužnice za zločine počinjene od augusta 1995. godine pa do kraja opsade jer se Milošević tada, navodno, nalazio na liječenju u Beogradu, a to je vrijeme kada su na Sarajevo ispaljivane modificirane aviobombe i kada je počinjen masakr na Markalama.

Zilha Mastalić-Košuta: U periodu od 1992. do 1995. godine glavni grad RBiH nalazio se pod opsadom, a nad stanovništvom Sarajeva počinjeni su brojni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Planski, organizirani i sistematični. Posebno teški zločini izvršeni su nad djecom Sarajeva. Djeca su svakodnevno ubijana neselektivnom upotrebom oružja i oruđa, granatiranjem, snajperima… Oružane snage SR Jugoslavije i njihovi saradnici, usprkos različitim konvencijama o pravima djece, vodili su koordiniranu, dugotrajnu i snažnu kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja radi ubijanja, sakaćenja i teroriziranja civilnog stanovništva Sarajeva. Ove snage nisu poštovale temeljne norme međunarodnog humanitarnog prava i najvažniju među njima – zaštitu civila. Zločin nad djecom nije samo to, to je zločin i nad njihovim roditeljima, srodnicima, prijateljima… To je zločin mnogo većeg opsega.

Ubistvom djeteta uništava se porodica, društvo, država. Djeca su trpjela izgladnjivanje, nedostatak lijekova, obolijevala su i umirala od hladnoće, od raznih bolesti. Uskraćeno im je normalno djetinjstvo, školovanje, ali su, uprkos ekstremno lošim uvjetima, pronalazili načine da osjete čari djetinjstva, da prkose i da imaju još snažniji duh. Razdvajana su od najmilijih, što je u mnogim slučajevima usporilo njihov normalan razvoj. Posljedica loših uvjeta života bila su često oboljenja koja prije agresije nisu bila toliko specifična. Anemija, pothranjenost, smanjen rast… Evidentno je značajno smanjenje nataliteta. Za trostruko je povećan broj abortusa u odnosu na period prije 1992. godine. Povećan je broj mrtvorođene djece te broj djece s ispodprosječnom tjelesnom težinom. Period od juna do augusta 1992. godine bili su mjeseci intenzivnih napada na civile.

Bilo je to i vrijeme posjete francuskog predsjednika Miterranda i njegovog izbora za počasnog građanina Sarajeva. Ispred porodične kuće u ulici Sedrenik 9. juna ubijena su granatom braća Bojadži, Mirza i Fehim, i njihova amidžična Amina. U ulici Novi rezervoar, u naselju Vogošća, trećeg jula 1992. godine, dok su brali trešnje, granatom je ubijeno troje djece. Upravo tog dana u posjeti Sarajevu bio je lord Carrington, koji je, nakon odlaska iz Sarajeva, izjavio: “Razočaran sam stavom predsjednika Izetbegovića koji odbija pregovarati sve dok se teško oružje ne stavi pod kontrolu UN.” Godina 1993. karakteristična je i po pregovorima o Vance-Owenovom mirovnom planu. Zločini nad djecom nisu jenjavali ni tokom pregovora. U Humskoj ulici 19. januara 1993. godine ubijeni su granatom brat i sestra, Đulijeta i Elvedin Ljuma. 12. septembra 1993. godine bio je datum koji je UNPROFOR označio kao dan nakon kojeg će teška artiljerija biti stavljena pod kontrolu. Granata ispaljena s Trebevića eksplodirala je na pločniku ispred stambene zgrade. Ubijeni su Aida Grozdanić i Eldin Gvožđar. Nakon donošenja rezolucije Vijeća sigurnosti UN od 6. maja 1993. godine, kojom se Sarajevo proglašava sigurnom zonom, desilo se više od 40 masovnih ubistava djece i više od 150 pojedinačnih ubistava djece.

I nakon rezolucije iz juna 1993. godine, koja govori o zaštiti civila u sigurnim zonama, zločini su nastavljeni. 26. juna 1993. godine dogodio se zločin u Bakarevićevoj ulici, ubijeno je šestero djece koja su se igrala u dvorištu. Agresor je gađao djecu u školama koja su bila zaštićena mjesta međunarodnim humanitarnim pravom. Takav zločin dogodio se 9. novembra 1993. godine u OŠ “Prvi maj” na Ali‑pašinom Polju. Ubijena su tri učenika i njihova učiteljica. Narednog dana desio se masovni zločin na platou ispred škole “Žrtava fašizma”, kada je ubijeno petero djece. Na Ali‑pašino Polje je ispaljeno nekoliko granata 22. januara 1994. godine, kada je ubijeno šestero djece na sankanju. Granata je ispaljena iz blizine Zavoda za slijepe u Nedžarićima. Osim granatiranjem, djeca su ubijana i snajperima. Već 1991. godine na Romaniji, u mjestu Ždrijelo, te na Jahorini obučavani su srpski dobrovoljci u rukovanju različitim naoružanjem, između ostalog i snajperima. Među njima je bio i jedan broj Srba iz Sarajeva. Obuka je trajala oko 27 dana i nakon obuke su polagali zakletvu pred četničkim vojvodom. Na obuku su transportirani kombijima JNA, koja je, na osnovu direktiva i smjernica najvišeg rukovodstva SFRJ i Srbije, uz podršku SDS-a, formirala i podržavala brojne srpske oružane formacije u BiH, obučavala i popunjavala starješinskim kadrom, naoružanjem, municijom, opremom i drugim sredstvima, povezala ih s komandama i ustanovama jedinica JNA u zoni njihove odgovornosti i osiguravala mobilizaciju na većinskim srpskim teritorijama.

U Sarajevu je, prema dosadašnjim istraživanjima Instituta, od ukupnog broja ubijene djece, deset posto ubijeno snajperom. Istraživanja su također pokazala da je najveći broj djece ubijene snajperom gađan u glavu i predio oko srca, što jasno pokazuje namjeru. Dječak Amar Vuk ubijen je na spavanju. Sedin Ivazović pogođen je u sljepoočnicu. Amir Kerla pogođen je u glavu. Sead Lagumdžija pogođen je u trenutku dok je pokušavao pomoći ranjenom prijatelju. Kemal Ligata ubijen je dok je držao krišku hljeba u ruci, snajper ga je pogodio u oko. Jasenka Mašić pogođena je u vrat. Nermin Divović dječak je pogođen snajperom u glavu pored transportera UN-a. Snajperista je prvo pogodio njegovu majku Dženanu, metak joj je prošao kroz stomak i ubio njenog sina.

Odbrana Stanislava Galića u postupku pred sudom u Hagu tvrdila je da snage Sarajevsko‑romanijskog korpusa uopće nisu imale snajpere. Od svih komandanata SRK, u Hagu su procesuirana samo dvojica – Galić i Milošević. Imamo pukovnika Vojske Jugoslavije Tomislava Šipčića, u čije je vrijeme ubijeno najmanje 105 djece, on još uvijek nije procesuiran niti je ikada podignuta optužnica, kao ni protiv Vojislava Đurđevca, koji je umro 2004. godine. Porazna je činjenica da komandanti SRK na nižim nivoima ili direktni izvršitelji nikada nisu sudski procesuirani. Sarajevo se samo djelomično ili veoma šturo spominje i za najveće zločine počinjene u Sarajevu niko nije odgovarao. Najveći dio ubijene djece bio je u uzrastu od 12 do 16 godina.

Dječaci su dominantniji u odnosu na djevojčice, 86 procenata ubijene djece jesu Bošnjaci, a najveći broj zločina počinjen je 1992. godine. Najviše djece ubijeno je gelerima granata, a zatim hicima snajpera. Najveći broj djece, 59,5 procenata, ubijen je u vrijeme dok je komandant SRK bio Stanislav Galić. Nakon toga, u vrijeme komandiranja Tomislava Šipčića 25,4 posto, zatim Dragomira Miloševića 13, 2 i u vrijeme komandiranja Vojislava Đurđevca 1,9 posto.