Tekst je za Stav napisan povodom 80. obljetnice osnutka OŠ “Hamdija Kreševljaković” na Vratniku i objavljivanja monografske knjižice Sarajevski grad Vratnik Mustafe Seida Traljića

Ove godine navršava se osamdeseta obljetnica osnivanja OŠ “Hamdija Kreševljaković” na Vratniku. Izgrađena je 1937. godine na mjestu nekadašnjeg greblja. Uz veliko negodovanje vratničkih muslimana, Carinsko greblje (na čijem je lokalitetu vjerovatno postojalo i starije bogumilsko greblje, na kojemu su sahranjivani žitelji srednjovjekovnog sela Bratnik) ekshumirano je 1. maja 1936. godine.

Vratničko greblje nije imalo samo vjersku već i neporecivu historijsku važnost budući da su osvajačke trupe Eugena Savojskog 1697. godine, popalivši cijelo šeher Sarajevo, došle do ove lokacije i nisu uspjele dalje porobiti naselje Carinu kod Višegradske kapije, Dizdarevu kuću i tvrđavu (grad) južno od kapije, gdje je bila utaborena većina sarajevskih janjičara. Zato je od paljevine sačuvano naselje Carina ispod Višegradske kapije sve do početka Drugog svjetskog rata bilo jedinstven arhitektonsko-ambijentalni lokalitet, s kućom vratničkih dizdara i s drvenim bosanskim kućama i čardacima koji su tu bili većinom izgrađeni u orijentalnom slogu još od dolaska Osmanlija u 16. stoljeću.

Naselje Vratnik prvi se put dokumentirano spominje 1528. godine, kada su tu, između bogumilskih sela Strošići i Bratnik, na tzv. Bioskom putu ili Carskoj džadi, formirane tri mahale uz džamije (Topal Inhanovu-Lubinu, Hadži Mustafinu-Musluk, Sinan vojvodinice – Malu ili Porčinu džamiju), a, prema predaji, na Strošićima je izgrađena i najstarija džamija u Sarajevu, Hadži Gerdenova, još koncem 15. stoljeća.

Rušenje vratničkog greblja odjeknulo je u ondašnjoj sarajevskoj štampi islamske provenijencije. Najprije je nepotpisani autor iz Islamskog glasa (vjerovatno Munir Šahinović Ekremov) napisao članak Oko podizanja škole na Vratniku (27. aprila 1936. godine), na koji je reagirao autor pod inicijalima T. H. M. (vjerovatno Mahmud Traljić). Poslije je, u listu Muslimanska svijest od 7. maja 1936. godine, nepotpisani autor Islamskoga glasa ukazao na činjenicu da je Vakufska direkcija u Sarajevu prodala parcelu groblja na Carini Sarajevskoj opštini još 1913. godine, koja je upravo tu i planirala izgraditi zgradu osnovne škole, ali je taj naum spriječilo izbijanje Prvog svjetskog rata.

Peticija Vratničana protiv izgradnje škole na mjestu Carinskoga greblja

Novinar Islamskoga glasa ukazao je i na postojanje veoma neobične peticije Vratničana i drugih građana Sarajeva upućene 1936. godine gradonačelniku Vejsilagi Bičakčiću. Peticiju je potpisalo 256 osoba koje su rezolutno tražile da se Carinsko greblje ne ekshumira i da se na Vratniku uopće i ne pravi zgrada osmoljetke, iako su vratnički đaci tada morali ići u OŠ “Saburina” kod kapi-kule na Ploči, ili u potpuno neuvjetno istureno odjeljenje ove škole u ulici Širokac. Na čelu antiškolske kampanje nalazili su se Abdulah ef. Fočak, voditelj Hendinog mekteba na Mejdanu, trgovac Uzeir-aga Krečo, te Abdulah ef. Žoja i Mehmed ef. Potogija. Glavnina inicijatora peticije bili su pripadnici ulemanskog lobija okupljenog oko Hendinog mekteba, na čelu s Fočacima (Abdulah-efendijom i njegovim sinom Muhamed-efendijom), a tome lobiju pripadali su i Hamdija Kreševljaković, te mlađahni intelektualci, braća Traljići, Mahmud i Mustafa Seid, inače svi rođeni u starosjedilačkim vratničkim porodicama. Hvale je vrijedna činjenica da se Mustafa Seid Traljić sam ponudio da o vlastitome trošku izmjesti neke nišane iz Carinskoga greblja u harem Carinske džamije jer su imali historijsku vrijednost, osobito nišan Ibrahim-paše Resulbegovića, umrlog 1813. godine.

Historijska je činjenica da je veliki dio vratničkog stanovništva bio protiv izgradnje zgrade osnovne škole na Vratniku, navodno zbog toga što se ona trebala izgraditi na muslimanskome greblju. Međutim, prije bi moglo biti da je cijelu ovu antiškolsku kampanju vodio lobi oko Hendinog mekteba iz straha da bi vratnička osmoljetka mogla postati mjesto ozbiljne obrazovne konkurencije ne samo Hendinome mektebu, kao tradicionalnom vjersko-edukacijskom stjecištu toga vremena, već bi jedna osnovna građanska škola mogla postati i centrom novog, sekularnog obrazovanja, osobito za generaciju lumpenproleterske djece rođene početkom dvadesetih godina.

Treba znati da je Vratnik oduvijek bio tradicionalistička čaršija, esnafsko-zanatlijska “Vratnička Republika”, jedinstven grad opasan bedemima (izgrađenim između 1729. i 1739. i popravljanim sve do 1813. godine) unutar kojih je bilo zabranjeno stanovanje nemuslimanskim žiteljima sve do 1878. godine. Tek su s dolaskom austrougarske vojske dijelovi Vratnika naseljavani su stanovnicima drugih nacionalnosti (Austrijanci, Mađari, Srbi, Hrvati, Jevreji) koji su mahom otvarali kafane duž ulica Širokac, Kastel, Jekovac i Carina, a u ulici Nevjestina počelo se naseljavati isključivo srpsko stanovništvo. U tom vremenu (1910) otvorena je i nekada čuvena kafana “Jekovac”.

Sedma narodna osnovna škola “Vratnik”

Ipak, nakon svih peripetija i protivljenja Vratničana da se Carinsko greblje ekshumira, ono je izmješteno 1. maja 1936. godine i na njegovome mjestu izgrađena je zgrada osnovne škole koju je projektirao slovenački arhitekt Mate Baylon, projektant i zgrade osnovne škole na Džidžikovcu u Čekaluši (današnja OŠ “Musa Ćazim Ćatić”).

Vratnička škola u početku se zvala “Sedma narodna osnovna škola ‘Vratnik’”. Predračunska svota za njenu izgradnju iznosila je 1.900.000 dinara. Treba reći da je Gradski fizikat uradio projekt škole na Vratniku već 1913. godine. Tada je Opština otkupila zemljište na prostoru Carinskoga greblja za iznos od 240.000 dinara. Gradnja osnovnih škola u Sarajevu bila je u skladu s politikom Sarajevske opštine tokom 1920. godine, jer je tada u Sarajevu živjelo stotinjak hiljada stanovnika, od čega oko osam hiljada djece, najvećim dijelom muslimanske, koja nisu imala priliku elementarno se školovati u svojim prenapučenim naseljima bez škola. Prije samog početka Drugog svjetskog rata Vratnik je bio najnaseljenije mjesto u Kraljevini Jugoslaviji jer je bio okružen bedemima i nije se mogao geografski širiti. Ta prenapučenost u bošnjačkima sarajevskim sredinama bila je razlogom što je sarajevski list Pravda još 1920. godine vršio otvorenu kampanju da se obavezno otvore nove osnovne škole na Vratniku, Bjelavama, Bistriku i Gorici, pa je Opština tražila najpogodniju lokaciju za zgradu škole na Vratniku, i za tu namjenu odredila upravo ranije kupljenu parcelu Carinskog greblja. Opštinske komisije procijenile su da je greblje na Carini jedino mjesto na kojem bi se mogla napraviti funkcionalna školska zgrada.

Škola se sastojala od jedne sive zgrade, orijentirane ukoso u smjeru zapad‑istok. Imala je dva sprata i suteren s holom, a poviše zgrade, prema Carinskoj džamiji, izgrađena je i manja zgrada s namjerom da se u nju smjeste muslimansko žensko sirotište i ispostava vratničke vatrogasne čete, koja se do tada nalazila u zgradi bivše turske tamnice podno Višegradske kapije (tzv. Nova tamnica, jer se stara vratnička tamnica nalazila u tvrđavi, a treća tamnica bila je smještena na lokalitetu Tepa ispod Zmajevačke šume). U ovome istočnom aneksu stare školske zgrade (koji i danas postoji) na samom početku rada škole nalazile su se blagovaonica i vešeraj, što mi je lično priopćio jedan od učenika iz prvih generacija ove škole, Muzafer Šišić Akica (1935–2014), koji je poslije i živio u toj zgradi, kupivši je od profesora Nusreta Volodera.

Stara siva zgrada vratničke škole imala je specifičan istureni i natkriveni ulaz i atrij okrenut prema zapadnoj strani te kameno ulazno stepenište koje i danas postoji i ima svoju historijsku i arhitektonsko-estetsku vrijednost. Desno od stare školske zgrade izgrađeni su tzv. malo i veliko dvorište, a u njima su zasađena i stabla oraha. Iz velikog dvorišta moglo se također ući u zgradu škole, a taj ulaz s južne strane postoji i danas. Iznad ovoga ulaza nalazi se uvučeni dio u formi balkona.

Te 1937. godine prosječen je i zemljani put duž južne strane škole, na mjestu gdje je 1959. godine izgrađena nova školska zgrada, s mnoštvom prozora okrenutih ka istoku i jugu, gdje je izgrađena i fiskulturna sala. Tom prilikom vjerovatno je posječen i veliki orah koji se nalazio na mjestu današnjeg malog dvorišta, a po tome orahu, koji je postojao još i na greblju, ulica ispod škole zvala se, i danas se zove, Ispod oraha. Nekoliko stabala oraha bilo je ostalo na prostoru velikoga dvorišta u koje se moglo ući, kao i danas, i iz smjera Bećarevog ćošeta, na jugoistočnoj strani škole. Danas je prostor velikog dvorišta skoro neprepoznatljiv jer je ograđen visokom metaložičanom ogradom, a betonski prostor presvučen je 2005. godine plastičnom travom. Tako ovaj prostor, ograđen žicom, više liči na kazamatsko dvorište nego na prostor u kojem se igraju učenici. Inače je sve do 1974. godine veliko dvorište bilo zemljano i na njegovim krajevima mogli su se sve donedavno naći zaostali ukopani ili izvađeni nišani.

Vratničku školu 1941. godine bombardirala njemačka avijacija

Nakon ekshumacije greblja, u proljeće 1936. godine na Vratniku je danima padala velika, potopna kiša, što se u muslimanskome narodu tumači kao Božiji keramet (znak upozorenja). A kada je školu bombardirala njemačka avijacija 12. aprila 1941. godine i kada je bila prepolovljena tačno po sredini, u narodu se stvorila predaja da je to znak prokletstva za “školu na groblju izgrađenoj na haram mjestu”. Čak je imam Baščaršijske džamije Akif Handžić bacio i anatemu na sve one koji su sudjelovali u prodaji vakufske zemlje u Sarajevu, posebno onih parcela na kojima su se nalazile džamije i muslimanska greblja, a kasnije su na njima pravljeni parkovi, neboderi i javni nužnici (primjerice džamija Ćemaluša, na čijem je prostoru napravljen tzv. Vakufski ili JAT-ov neboder, džamija Skenderija, na čijem je mjestu napravljen Kulturno‑sportski centar Skenderija, i Čekrekčijino greblje, na kojem su izgrađeni park i javni nužnik.) Čak je i čovjek koji je u ime Vakufske direkcije formalno prodao Carinsko greblje Opštini poginuo u bombardiranju školske zgrade 1941. godine, a, prema kazivanju nekih očevidaca, prezivao se Varešanović. Tako se govorilo da je Handžićeva anatema imala svoga odjeka.

Vratnik je, inače, pun kerametskih narodnih predaja, mada je škola bombardirana greškom jer su Nijemci imali dojavu da se u nju nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije sklonio kralj Petar sa svojom gardom, a on je, ustvari, bježeći prema Palama, bio privremeno sklonjen nedaleko od Vratnika, u školi “Saburina”. Tako je vratnička škola, zapravo, historijski gledano, bombardirana zbog jugoslavenskog kralja, a ne zbog kiše ili nečije anateme.

Iznenađuje činjenica da Opština nikada nije razmatrala mogućnost da škole izgradi na Jekovcu, u blizini Žute tabije, na mjestu na kojem je poslije izgrađeno obdanište ili u baščama Hadžikazaferovića i Smajiša u neposrednoj blizini lokacije na kojoj je škola i izgrađena, gdje su kasnije izgrađene tzv. Oficirske zgrade za oficire JNA. Možda se od jekovačkog lokaliteta odustalo zbog udaljenosti tog prostora od gornjeg dijela Vratnika, a i zbog blizine vratničke kasarne.

U arhitektonskom smislu zgrada vratničke škole veoma je loše projektirana, a uz to narušava stoljetni pejzaž orijentalnog Vratnika jer je uglavljena u centralni prostor vratničkoga platoa. Poznati vratnički arhitekta Mufid Garibija, koji po majci pripada porodici Ramić, koja na Vratniku živi već četrnaest generacija, pričao mi je da se na arhitektonskim studijima zgrada vratničke škole uzima kao izrazit primjer ambijentalnog narušavanja i destrukcije okolnog prostora.

Škola je neočekivano nazvana po Džavidu Haveriću

Prvi direktor škole bio je Nesim Ahić. Na tom je mjestu ostao sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada ga je zamijenio predratni komunista Mile Perković. Na njegovo mjesto došao je Vratničanin iz Porčine mahale Redžep Misimović. Poslije su direktori bili Alija Nikšić, Ferid Biščević, Fuad Berberović, zatim Bahrudin Kurtagić, Mehmed Džino. Nakon završetka posljednjeg rata, direktorica je bila Amina Deljković, a danas je direktor dr. Salko Huskić.

Tokom Drugog svjetskog rata vratnička škola nalazila se u Ulici Smail-age Čengića, a u porušenoj zgradi do škole bio je smješten internat za izbjegličku djecu iz istočne Bosne, što mi je pričao jedan od internista, Ibrahim Fočo. U velikom dvorištu bila je smještena i baraka s postajom ustaških vojnika na čijem se čelu nalazio neki Hadžisejdić. On je neprestano vršio pritisak na direktora Ahića da popravi porušenu zgradu jer je većina učenika tada išla u školu “Saburina”.

Nakon Drugog svjetskog rata, do školske 1949/50., u vratničkoj školi, popravljenoj radom omladinskih akcija (cigla se prenosila ručno iz ruke u ruku), nastava se odvijala samo do 4. razreda, a od 1950/51. u školu su se počeli upisivati i učenici 5. razreda. Već se tada razmišljalo o proširenju škole, što se uklapalo u plan nove petoljetke, kada su se na Vratniku tokom pedesetih godina izgradile zgrade Ambulante na Ploči, Vatrogasnog doma na Mejdanu (na mjestu nekadašnjeg Kešinog hana), Dom kulture, Obdanište na Jekovcu i tzv. oficirske zgrade na Novoj cesti (šest zgrada za oficire vratničke kasarne i tzv. prvoborce NOR-a). Te su zgrade bile izgrađene na najljepšem dijelu Vratnika, u njegovoj zelenoj oazi, u srcu Vratničkoga polja, u baščama najstarijih vratničkih porodica, Hadžikazaferovića i Smajiša, čime je opet narušen vjekovno čuvani zeleni pejzaž vratničkoga grada.

Nova zgrada škole izgrađena je 1959. godine, odmah uz staru sivu zgradu. Ispod škole, s južne strane, sagrađeni su kameni podzid s konzolama ispod malog dvorišta i omanja trafostanica. Ispod malog dvorišta sedamdesetih se godina nalazila i benzinska pumpa. Od rata do 1959. godine nazivana je Drugom osnovnom školom, a od tada nosi naziv po narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata Džavidu Haveriću, inače prvom sarajevskom skojevcu koji je pogubljen na stratištu Vraca tokom Drugog svjetskog rata. Svi su Vratničani znali da se škola trebala prozvati po Mustafi Dovadžiji, ali to očigledno nije odgovaralo komunističkim vlastima, o čemu će više govora biti u sljedećem nastavku ovog teksta.

Vratnik je čak izabran i za pokusno mjesto za javno i demonstrativno skidanja zara i feredže, što je organizirao AFŽ (Antifašistički front žena) 5. aprila 1945. godine, na dan tzv. oslobođenja Vratnika. Tada su tri mlade Vratničanke iz porodica Arapović, Handžić i Karišik, igrajući Kozaračko kolo s partizanima, skinule zar i feredžu, a za njima i mnoge druge mlade žene s Vratnika, što je bio prvi takav javni čin u ondašnjoj komunističkoj Jugoslaviji. Na osnovu ovog događaja snimljen je poslije film Azra.

Vratnik je bio mjesto simboličkog sadržaja i poruke da se upravo tu, unutar grada stoljećima opasanog bedemima, otpočne s procesom “modernizacije” muslimanskoga društva. Zato se sve do 1991. godine obilježavao Dan oslobođenja Vratnika 5. aprila 1945. godine, iako je zvanični Dan oslobođenja grada Sarajeva bio dan poslije. No, priča o tome kuriozumu izlazi izvan okvira ovoga teksta.

Vratnički heroji i šehidi: Sinteza i pouka vratničke povijesti

Nove komunističke vlasti očigledno nisu htjele dati naziv škole po najvećem vratničkom heroju Mustafi Dovadžiji, koji je simbolizirao i cjelokupno stradanje bošnjačkoga naroda u Drugom svjetskom ratu, već je po njemu nazvana Dobrovoljna vatrogasna četa, kao i jedna ulica, baš kao što su nazive ulica dobili i drugi vratnički predratni skojevci i narodni heroji: Jusuf Đonlić, Avdo Hodžić Hodža, Šemsudin Karkin, Sadik Kadrušić Dik, Ragib Ljubunčić Gibe i Mustafa Behmen. Nažalost, 1993. godine promijenjeni su nazivi tih ulica, osim djela ulice Mustafe Dovadžije, a jedna ulica u Novom Sarajevu dobila je ime po Avdi Hodžiću. Eto, tako mi narušavamo i gubimo kulturu našeg sjećanja, mada je na Vratniku svoju ulicu zaslužio i pripadnik organizacije “Mladi muslimani” Hasan Biber, rođen u Malom sokaku na Vratniku, koga su komunisti strijeljali 1949. godine kao pripadnika mladomuslimanskog pokreta. Njegova majka Aiša hanuma Neretljaković, također rođena Vratničanka, prošla je komunističke konclogore u okolici Bijeljine i smatrana je u svoje vrijeme jednom od najuglednijih vratničkih muslimanki.

Od 1993. godine škola nosi naziv OŠ “Hamdija Kreševljaković”, a glavni inicijator davanja tog naziva bio je Mufid Garibija, čijoj je majci Maksumi Ramić Hamdija Kreševljaković bio dajdža. Hamdijin brat Halid i sestra Sedika bili su sakupljači narodnog blaga, a njihova kuća u Lubinoj mahali bila je jedna od najljepših botaničkih bašča u cijelom Sarajevu, tzv. has‑bašča, s kojom se mogla porediti još jedino bašča Smajiša pokraj Dol džamije. Hamdija je rođeni Vratničanin (1889–1959). Njegova porodica živjela je na Vratniku još od 17. stoljeća, kada su se doselili u Sarajevo. Bili su jako bogata familija, a još jednu kuću Kreševljakovići su imali na početku ulice Širokac, iza današnje kuće Asima Ferhatovića, na mjestu današnje kuće Kofrca. Tu je živio Hamdijin rođak Mehmed, poznat po tome što je Vratničanima prije i nakon Prvog svjetskog rata u zvaničnim dokumentima slavenizirao stara bosanska prezimena i dodavao im sufiks -vić (Varešak – Varešanović; Traljo – Traljić, Ćebo – Ćebić, Bekto – Bektić i sl.).

Hamdija Kreševljaković rođen je u Lubinoj mahali (prvi je vratnički akademik JAZU‑a u Zagrebu i Naučnog društvo BiH u Sarajevu) i svrstava se u red istaknutih vratničkih intelektualaca i alima, od kojih su se mnogi rodili na Vratniku ili su tu doseljeni još kao djeca i bili su učenici saburinske ili vratničke škole. Vratnik i njegova škola, ali i stanovnici koji su doseljavani na Vratnik, bili su istinski rasadnici i promotori vjere, nauke kulture i sporta, pa ovom prilikom navodimo samo neke od najpoznatijih, uz obaveznu ispriku da tu ima još mnogo zaslužnih ljudi koje sve ne možemo pobrojati u jednome novinskome članku.

Među ostalim, vratnički alimi i vjerski učenjaci jesu: Hafiz Šakir Tuzlić, Abdulah ef. Fočak, Muhamed ef. Fočak (svršenik El‑Azhara), Midhat i Abdulah Čelebić, Šejh Senad Karahodžić, Sulejman ef. Bugari, hafiz Mahmud Traljić, Mustafa Seid Traljić, Hamdija, Halid i Sedika Kreševljaković, univerzitetski profesori: Ahmed Tuzlić (prvi bošnjački klasični filolog, profesor klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, hafiz i poliglota koji se bavio starorimskom versifikacijom i prevodio je djela Vergilija i Gaja Julija Cezara; njegova porodica živjela je u ulici Širokac punih šest generacija), Dževad Jarebica (profesor na Agronomskom fakultetu u Sarajevu), Tajib Pašić (profesor na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu), Salih Krek (profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu), Muhamed Dželilović i Muhidin Džanko (profesori na Filozofskom fakultetu u Sarajevu), Suad Arnautović (profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i vođa čuvenog ženskog sarajevskoga hora “Aprilke”), dr. Medhija Mušović-Maglajlić i dr. Munib Maglajlić (profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu), dr. Mensud Jusufović, dr. Hasan Gorčić, dr. Ahmed Hadžirović (direktor Instituta za istoriju u Sarajevu), Kemo Sokolija (profesor i dekan na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu i profesor na Politehnici u Torinu; kao dječak bio je mujezin u Porčinoj i Dol džamiji, čime se ponosio baš kao i svojim akademskim titulama), Muhidin Hamamdžić (profesor na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu i bivši gradonačelnik Sarajeva), dr. Muhamed Huković, akademik Seid Huković (profesor na Farmaceutskom fakultetu u Sarajevu).

Osim univerzitetskih profesora, Vratnik je dao i veliki broj uglednih privrednika, društveno-političkih djelatnika i biznismena (Redžad Ćatić, Namik i Muhamed Kupusović, Muhamed Granov, Senad Misimović, Sead Babić, Muhamed Šaćiragić, Nusret Voloder), zatim cijeli niz istaknutih sportista (fudbaleri Asim Ferhatović, Hamdo Ferhatović, Nijaz Ferhatović, Amar i Nidal Ferhatović, Džemaludin Mušović, Mehmed Janjoš, Agim Nikolić, Muhamed Luhovac, Petar Perica Đorđević, Rusmir Burek, Nermin Gogalić, Kenan Handžić); muzičara, pjevača, kompozitora i estradnih umjetnika (Muhamed Mešanović Hamić, Salem Trebo, Hanka Paldum, Mustafa Herak Bugi, Hajrudin Hari Varešanović, Mirsad Asotić, Mirsad Omerović, Senad Hadžibajrić (članovi čuvene rok grupe “OMIR”), zatim Sejo i Eldin Huseinbegović (Sejo je bio član čuvene vratničke rok-grupe osnovane 1963. godine pri KUD “Bratstvo” i zvala se “Crni biseri”, po nekadašnjem čuvenom jugoslavenskom i bosanskohercegovačkom filmu), kantautor Faruk Jažić, kompozitor čuvene patriotske vratničke pjesme Tabija, Alija Aljo Mustajbegović (pjevač glasovite pop-rok pjesme Azra s kraja šezdesetih godina).

Među poznatim su Vratničanima i Mufid Garibija (arhitekt i jedan od najboljih poznavatelja historije Vratnika i Sarajeva), Salem Miso (sudija), Amir Jaganjac (sudija), slikari i pisci: Ibrahim Ljubović, Nino Bjelan (slikar murala na zidu današnjeg Penzionerskog doma, bivše prostorije “Bratstva”), Selver Porča, Ševko Husić, Atif Ljubović (autor zbirke ekspresionističkih pjesama iz 1926. godine) te mnogi drugi Vratničani koje u ovoj prilici ne možemo sve nabrojati, ali treba kazati da su to bili izvrsni majstori, zanatlije, trgovci, ljekari, inžinjeri, pravnici, ekonomisti i sl. Posebna priča su fudbaleri FK “Vratnik” i storija o njima zaslužuje posebnu reportažu, a treba istaći da je nedavno Mufid Zimić objavio monografiju FK “Vratnik”, koju bi u nekim aspektima trebalo dopuniti i proširiti novim činjenicama.

(Nastavlja se)