www.sevdalinke.com

I kad su se sastavili, krenuli su snimati i napravili su veliki broj odličnih interpretacija starih sevdalinki, od kojih tek neke možemo naći na nosačima zvuka. Podijelit ćemo ih u tri grupe: prvo, oni nastali za rata u teškim uvjetima u studijima RTV BiH, sve odreda bolji od boljeg, potom poratne sesije u studiju Omega Instituta sevdaha rahmetli Omera Pobrića u Visokom i na koncu snimci koje su Mehmed Gribajčević i Emina Zečaj radili za diskografsku etiketu Gramofon u vlasništvu Sarajevo Jazz Festivala. Možda ponajbolji od njih, oni s radija, nikad nisu ugledali svjetlo dana, ostavši zapreteni u arhivama RTV BiH, snimci iz sela Mulići kod Visokog u produkciji Omera Pobrića izdani su na dvostrukom CD-u, dok je Gramofon ovaj duet snimio i objavio na CD-u koji je nosio naziv Traditional Bosnian Songs 2003. godine, publicirajući tek dio snimaka koji su nastali u studijima.

Jedan od snimaka iz studija Omera Pobrića, izvedba sevdalinke Knjigu piše Tahir-beže, našao se na kompilaciji Bentbaša – Sevdalinka. Bosanska ljubavna pjesma, koju je za berlinsku etiketu Piranha Records GmbH. producirao i sastavio Turčin Tayfun Kezgin 2006. godine, a uz pomoć sarajevskog Goethe-Instituta. Ta je kompilacija dobila sjajne kritike u specijaliziranom tisku diljem svijeta. Pomenimo još neke bisere iz kolaboracije između našeg doktora Mehmeda i hanume Emine: Teško meni jadnoj u Saraj'vu gradu, Kad Kauri Livno porobiše, Banja Luka i ravnine tvoje, Majka Muju mladog oženila, Il’ je vedro ili oblačno ( koju će semplati genijalni Adi Lukovac za film Remake Dine Mustafića), Djevojka se suncu zamjerila i mnoge, mnoge druge. Prijedlog nekoj od bošnjačkih zajednica jeste da se svi ovi snimci kritički obrade i objave u nekom setu.

I opet privatna sjećanja autora ovih redaka. Dakle, naš nas je dobri Mehmed Gribajčević liječio od ratnih povreda, a onda smo se našli skupa i u ljubavi prema sevdalinci. I to je prijateljstvo trajalo, svaki trenutak proveden s njim, bilo privatno, bilo kad je u rukama držao saz i kucao u njega na sceni s Eminom Zečaj, bio je trenutak istinske radosti. Bio je blag, plemenit, pristupačan, bez imalo oholosti i samozaljubljenosti. I na koncu, još jedna mala digresija. Nakon što me je liječio koncem 1992. godine u Sarajevu, otišao sam na nastavak hospitalizacije u Ljubljanu i ondje proveo desetak godina.

U jednom periodu u Ambasadu Bosne i Hercegovine došao je Ferhat Šeta, koji će jedno vrijeme u interregnumu između biranja dvojice reisul-ulema obnašati funkciju naibu-reisa. Ne znajući da Mehmeda Gribajčevića dobro poznajem, pripovijedao mi je Šeta kako je međunarodne delegacije u ratu, kad ih je dočekivao, vodio u stan našeg liječnika, koji je bio tik uz njegovu i Svrzinu kuću. Stranci, koji su nas gledali kao neka plemena divlja i spremna da i jedan drugom režu vratove handžarima, ostajali su zaprepašteni; stan pun bosanskog namještaja, klavir, ogromna knjižnica, slike koje je sam slikao Mehmed Gribajčević (još jedan od njegovih umjetničkih talenata), violina, sazovi – dom vrhunskog intelektualca.

A na nama je da ga ne zaboravimo. Takvi se rađaju jednom u stotinu godina i treba načiniti napor da njegova zaostavština, i ona znanstvena i ona umjetnička, ne ode u zaborav.