Posjeta Macrona Bonaparte Bejrutu podsjeća na poslovično vraćanje ubice na mjesto zločina. Ne, pritom ne mislim da je Francuska (direktno) umiješana u eventualnu sabotažu – mogućnost koja, uprkos unisonosti glasova o (neporecivoj) nemarnosti, nije definitivno isključena – mislim na Francusku kao, historijski gledano, izvor svih zala političkog sistema u Libanu
 medijski prostor, zasjenjujući druge događaje u području istočnog Mediterana podjednako razorne glede (ne)stabilnosti regije.</p>
<p>No prvo o Libanu. Posjeta Macrona Bonaparte Bejrutu podsjeća na poslovično vraćanje ubice na mjesto zločina. Ne, pritom ne mislim da je Francuska (direktno) umiješana u eventualnu sabotažu – mogućnost koja, uprkos unisonosti glasova o (neporecivoj) nemarnosti, nije definitivno isključena. Mislim na Francusku kao, historijski gledano, izvor svih zala političkog sistema u Libanu i na njenog predsjednika (“hoćebiti” Napoleona) koji od svih ljudi na svijetu sada kritizira i ima nove “grand” planove za njihovo prevazilaženje.</p>
<p><strong>FRANCUSKI GRIJEH I SEKTAŠKA DRŽAVA</strong></p>
<p>Sistem modernog sektarizma institucionaliziran je za vrijeme francuskog mandata (1923–1943). Nacionalni pakt iz 1943. godine ustanovio je sistem sektaške podjele vlasti, a na osnovu posljednjeg zvaničnog popisa stanovništva, provedenog deset godina prije toga, kada su kršćani činili većinu populacije (51 posto) – popis stanovništva je svojevrsna tabu tema u Libanu, jer bi rezultati pokazali svu apsurdnost ključa po kojoj se vlast dijeli. Po ključu iz 1943. godine predsjednik (istovremeno vrhovni komandant vojske) uvijek ima biti katolik, premijer sunijski musliman, a predsjednik parlamenta šiija. Također, zastupnička mjesta u parlamentu distribuirana su po odnosu 6:5 u korist kršćana.</p>
<p>Dvadesetpetogodišnji građanski rat (1975–1990) samo je malo “poremetio” tu (ne)ravnotežu – odnos u parlamentu promijenjen je na 50:50, predsjednička funkcija izgubila je nešto na važnosti time što premijer više nije bio odgovoran predsjedniku nego parlamentu, ali sektaška struktura ostala je praktično netaknuta. A upravo ta sektaška struktura garant je tome da su dijelovi libanske političke elite, osim toga što su čuvari sopstvenih pozicija i samonametni predstavnici konfesija, istovremeno transmisija interesa drugih država, a ne građana Libana, pojednostavljeno – kršćani Francuske, suniti Saudijske Arabije i šiije Irana.</p>
<p>Najbolja ilustracija libanske “nezavisnosti” jeste <em>de facto</em> otmica tadašnjeg premijera Saada Haririja u Rijadu novembra 2017. godine, kada ga je saudijski <em>enfante terrible</em> (tačniji opis bio bi ubica novinara i disidenata) prijestolonasljednik Mohammad Bin Salman natjerao na ostavku, a Macron Bonaparte ga spašavao. U to vrijeme dugogodišnji žitelj Bejruta Robert Fisk pisao je o uvjerenju Libanaca da je čitav taj spektakl organiziran u cilju obaranja vlade, istiskivanja Hezbollaha iz kabineta i restartiranja građanskog rata.</p>
<p>Šta god da je bio cilj, tada nije uspio, ali teško je oteti se utisku da, po sistemu “šok doktrine”, to nije ponovni cilj. U međuvremenu Liban je osiromašio, finansijski sistem se urušio, 70 posto građana je na ivici siromaštva, a nezaposlenost iznosi oko 30 posto. Protesti su otjerali vladu Saada Haririja oktobra prošle godine. Takozvana nezavisna vlada s Hassanom Diabom na čelu, nastala cjenkanjem gorespomenutih političkih elita i podrškom Hezbollaha, nije se pokazala kao vrlo agilna u rješavanju ikakvih problema, a onda je došla pandemija i prošlog utorka eksplozija u luci kao kap koja je prelila čašu.</p>
<p>Koliko čovjek mora biti “zaboravan” da povjeruje da osoba koja nije imala nimalo sluha za vlastiti narod ima sluha i osjećanja za libanski. Uzgred, brutalnost prema “žutim prslucima” temeljno je kažnjena na ne tako davno završenim lokalnim izborima u Francuskoj na kojima je Macronova partija do nogu poražena, pri čemu je “cio politički krajolik okrenut naopako” (<em>Le Figaro</em>). Nevjerovatno, ali istinito, 60 hiljada Libanaca su se potpisom na <em>online</em> peticiju koja traži od Macrona i Francuske da Liban (ponovo) postane francuska kolonija certificirali kao kompletni politički idioti. Jašući na inače u potpunosti opravdanom nezadovoljstvu, Macron se već postavio kao da mu je Liban djedovina, uvjetujući (prijeko potrebnu) međunarodnu pomoć reformama političkog sistema. Donorska virtualna konferencija, koju je organizirao u nedjelju, 9. augusta, sa skupljenih 250 miliona eura, liči na terapiju aspirinom pacijentu oboljelom od raka.</p>
<p><strong>CARSTVO NERIJEŠENIH “INCIDENATA”</strong></p>
<p>Ne želeći da ulazim u oblast “teorija zavjere” (uvijek treba imati na umu da je to termin lansiran od američke obavještajne agencije u svrhu diskreditiranja onih koji su ih uhvatili u nekom nepočinstvu <em>in flagrante</em>), uvijek je dobar razlog za sumnju kada se (u zapadnim medijima) o nekom događaju magnitude poput eksplozije u Bejrutu munjevito postigne konsenzus o uzrocima, prije bilo kakve smislene istrage. Da li se u Bejrutu desio “napad”, kako je tragediju u prvoj izjavi pozivajući se na vojne izvore nazvao predsjednik SAD-a Trump, ili je to bila nesreća uzrokovana toliko naglašavanom nemarnošću, najvjerovatnije nećemo nikad saznati – ni jedno političko ubistvo u Libanu, bez obzira da li su u pitanju predsjednici, premijeri, bivši premijeri, članovi parlamenta ili političkih stranaka, nikad nije riješeno.</p>
<p>No, svejedno, pitanje <em>cui bono</em> legitimno je bez obzira na to šta je uzrok eksplozije. Kako stvari stoje (ponedjeljak, 10. august), ostavkom vlade Hassana Diaba kao da se ostvaruje predviđanje iz naslova izraelskog <em>Haaretza</em> – “Hezbollah će dugo osjećati udarne valove eksplozije u Bejrutu”. Drugim riječima, Izrael (poslovični slon u sobi), Francuska, SAD i Saudijska Arabija, zajedno s Međunarodnim monetarnim fondom, bit će glavni dobitnici, ako Liban uspije ispuniti Macronove (muzičke) želje. No, ostaje pitanje je li to moguće. Fiskovo “Započeta libanska revolucija mladih i obrazovanih zasigurno mora sada steći novu snagu da svrgne libanske vladare, da ih privede na odgovornost, da iz olupine francusko stvorene ‘republike’ izgradi novu i <em>nekonfesionalnu</em> modernu državu…” (naglašavanje moje) zvuči suviše optimistično. Konfesionalni “ključevi” svojevrsna su kvaka 22 Libana – uzrok političke nefunkcionalnosti i korupcije, ali istovremeno i ono što omogućava opstanak zemlje. Isto tako, nesporno je da je reforma političkog sistema neophodna.</p>
<div id=)
Za razliku od Francuske, koja uvjetuje svoju (i međunarodnu) pomoć, Turska, koja, po riječima zamjenika turskog predsjednika Fuata Oktaya, ne vidi humanitarnu i razvojnu pomoć kao međunarodno takmičenje, osim što je odmah poslala spasilačke i medicinske ekipe, stavila je na raspolaganje svoje bolnice i zračne ambulante za transport libanskih građana radi liječenja u Turskoj. Oktay je s ministrom inostranih poslova Turske Mevlutom Çavuşoğluom posjetio Bejrut 8. augusta. Tom prilikom ponudio je Libanu da do obnove bejrutske luke, koja čini ogroman dio libanske trgovine, i bez čijeg oporavka nema oporavka ekonomije, koristi turske luke Mersin i Iskenderun na Mediteranu za skladištenje i carinjenje robe. Razlika u pristupu više je nego očigledna i može se uporediti s onom hiperbolom o davanju ribe gladnom nasuprot davanju pecaljke i poduke u pecanju.
GRČKI ŠAMAR NJEMAČKOJ KANCELARKI
Bejrutska luka još se pušila kada je prošlog četvrtka Nikos Dendias, ministar inostranih poslova Grčke, s egipatskim ministrom inostranih poslova Samehom Shoukryjem potpisao u Kairu sporazum o grčko-egipatskoj demarkaciji granica na moru i ekskluzivnim ekonomskim zonama (EEZ). Ovim “sporazumom” pokušava se parirati i negirati tursko-libijski sporazum. Usred priprema za tursko-grčke pregovore započete na inicijativu Angele Merkel ovo nije samo provokacija, nego i jasan znak da Grčka nikad nije pristupila tim pregovorima iskreno. Zapravo, kada je Merkelova zamolila predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana da Turska obustavi seizmička istraživanja na istočnom Mediteranu, što je učinjeno kao gest dobre volje, upozorena je bila da se Grci neće držati datih riječi. Upozorenje se obistinilo i Grčka je prilijepila svojevrstan šamar Merkelovoj.
Nerazumna želja Grčke da na osnovu ostrvca i par stijena udaljenih skoro 600 km od njenog kopna, uz apsurdnu tvrdnju da su oni (inače udaljeni 2 km od turske obale) na neki način dio njene kontinentalne plohe ili da imaju “sopstvenu kontinentalnu plohu”, ograniči Tursku na antalijski zaljev, nije samo produkt grčke nezajažljivosti nego je u velikoj mjeri proizvod loženja i napoleonskih ambicija Macrona (uz blago terciranje SAD-a).
S druge strane, nerazumna odluka Egipta da se odrekne dijela svoje EEZ produkt je saudijsko-emiratskog loženja zločinca koji vlada Egiptom.
Turska se neće zastrašiti akcijama dviju država (teško je ocijeniti koja je propalija) koje volontiraju da budu pijuni kriminalnih režima (da, i Francusku računam u to). Koliko odmah, na ovu provokaciju odgovoreno je morskim manevrima i nastavkom seizmičkog istraživanja. Da li će to biti dovoljno da se Grci dozovu pameti? Teško.
“Situacija je toliko dugo tako teška u cijeloj regiji da nije potrebno ništa manje od božanske intervencije da se poništi šteta nanesena u proteklim desetljećima”, riječi su političkog komentatora Al Jazzere Marwana Bishare u tekstu u kojem rezimira prošlu deceniju.
