fbpx

Moramo biti oštri prema Vladi Turske, a ne prema turskom narodu, koji zaslužuje više nego Erdoğanovu Vladu” jeste rečenica koja otkriva pomenute fantazije, ali također glupost i Macronovo bazično nerazumijevanje spora. Naime, prije svega, tursko-grčki sporovi oko morskog razgraničenja i zračnog prostora stariji su (više decenija) od političke karijere turskog predsjednika i vrlo je iluzorno misliti da bi promjena vlasti u Turskoj, koju Macron očigledno priželjkuje, trajno riješila spor

Posjeta Macrona Bonaparte Bejrutu podsjeća na poslovično vraćanje ubice na mjesto zločina. Ne, pritom ne mislim da je Francuska (direktno) umiješana u eventualnu sabotažu – mogućnost koja, uprkos unisonosti glasova o (neporecivoj) nemarnosti, nije definitivno isključena – mislim na Francusku kao, historijski gledano, izvor svih zala političkog sistema u Libanu

Macron sugerira svojevrsnu podjelu na centar koji donosi odluke i periferiju koja ih sprovodi, velike i male, metropolu i kolonije, civilizirane i manje civilizirane, ustrojstvo koje praktično znači kraj poretka koji je u Evropi uspostavljen nakon pada komunizma, čak i transformaciju čitavog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata i povratak u verziju onih međunarodnih odnosa koji su postojali prije 1945. godine. Valjda nije potrebno ni spominjati kakvo bi mjesto u takvom “novom evropskom poretku” bilo predviđeno za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake

Kada se apstrahiraju frustracije Turskom generalno i turskom antiterorističkom akcijom posebno, najveći dio Macronovog intervjua upravo je o toj potrebi autonomnosti evropske “odbrane”. Jeste malo to kontradiktorno s također izrečenim stavom da, po njegovom mišljenju, Evropa ima kapacitet da se brani. “Evropske zemlje imaju jake armije, naročito Francuska. Mi smo posvećeni sigurnosti vlastite teritorije kao i mnogim vanjskim operacijama.” Poput (neo)kolonijalnog komadanja Malija pod plaštom borbe protiv terorizma, radi zaštite ekonomskih i geostrateških interesa