Nije više stvar samo u sjećanju na nedavno nasilje nad imigrantima i tamnoputim, Evropljani su također odlučni samokritizirati i revidirati vlastite historijske ličnosti koje gledaju kao spomenike na trgovima svojih gradova. Na svojim leđima nose teret duge rasističke historije koja predstavlja tamnu fazu u njihovoj prošlosti, teret ropstva i kolonijalizma. Spomenici moraju predstavljati ideale koji ne odgovaraju rasnoj segregaciji koju su u to vrijeme branili ti likovi iz prošlosti

The statue of former British prime minister Winston Churchill is seen defaced, with the words (Churchill) "was a racist" written on it's base in Parliament Square, central London after a demonstration outside the US Embassy, on June 7, 2020, organised to show solidarity with the Black Lives Matter movement in the wake of the killing of George Floyd, an unarmed black man who died after a police officer knelt on his neck in Minneapolis. - Taking a knee, banging drums and ignoring social distancing measures, outraged protesters from Sydney to London on Saturday kicked off a weekend of global rallies against racism and police brutality. (Photo by ISABEL INFANTES / AFP) (Photo by ISABEL INFANTES/AFP via Getty Images)

Piše: Damir HADŽIĆ

Više nikada niko neće gledati Prohujalo s vihorom, Winstona Churchilla više niko neće smatrati herojem Drugog svjetskog rata i borbe protiv nacista. Niko više neće uživati u kontroverznoj holandskoj i belgijskoj tradiciji zvanoj “Pedrito el Negro”, nikome više neće biti simpatičan vjerni crni sluga Pedro, koji u stopu prati svog bradatog gospodara poznatijeg kao Sveti Nikola. Niko više nije rasista.

Sve su to mantre koje se ovih dana šire Evropom u protestima zbog smrti Georgea Floyda. HBO je odlučio ukloniti Scarlett O'Haru i najgledaniji film svih vremena iz svog programa jer ignorira patnju robova. Churchill, kojeg su do sada zvali “spasiocem čovječanstva”, sada je britanski historičar koji se nije ustručavao tvrditi kako mrzi “Indijance” jer su “zvjerski narod sa zvjerskom religijom” i koji je kvalificirao Palestince kao “barbarske horde”.

Floydovo ubistvo otvorilo je stare rane u Evropi. Hiljade ljudi izašle su na ulice Londona, Berlina, Bruxellesa, Pariza ili Madrida motivirani ne samo onim što se dogodilo Floydu već jer žele javno priznati da rasizam postoji u njihovim zemljama. Primjer za to ono je što se desilo u Bruxellesu Aliju, 19-godišnjem muškarcu marokanskog porijekla, koji je umro dok je pokušao pobjeći od policijske patrole prošlog aprila. Njegov motocikl sudario se s policijskim automobilom, a mladić je ostao mrtav. Godinu dana ranije Mehdija Boudu, još jedan tinejdžer marokanskog porijekla, ubila je policija u belgijskoj prijestolnici.

U Londonu su 2011. godine izbili protesti nakon što je Marka Duggana, crnca, ubila policija. U Francuskoj je 2005. bila godina obilježena sukobima s policijom i protestima nakon smrti dvoje tinejdžera Zyeda Benna i Bounaa Traoréa, koji su poginuli dok su se pokušavali sakriti od policije. U isto vrijeme, izbjeglica iz Sierra Leonea Oury Jalloh ubijen je unutar ćelije u policijskoj stanici njemačkog grada Dessau.

Nije više stvar samo u sjećanju na nedavno nasilje nad imigrantima i tamnoputim, Evropljani su također odlučni samokritizirati i revidirati vlastite historijske ličnosti koje gledaju kao spomenike na trgovima svojih gradova. Na svojim leđima nose teret duge rasističke historije koja predstavlja tamnu fazu u njihovoj prošlosti, teret ropstva i kolonijalizma. Spomenici moraju predstavljati ideale koji ne odgovaraju rasnoj segregaciji koju su u to vrijeme branili ti likovi iz prošlosti.

Ako postoji djelatnost koja definira čovjeka, to je ropstvo. Taj se pojam pojavljuje još prije 4.000 godina, u prvom poznatom pravnom tekstu – Hamurabijevom zakoniku, pa sve do 1981. godine, kada je Mauritanija popustila pritisku i ukinula ropstvo. To je bio dan kada je svijet prvi put postao mjesto gdje je na svakom njegovom pedlju bilo zabranjeno da jedna osoba posjeduje drugu. Ropstvo je odraz ljudske historije, nastalo je u neolitiku, a najveći se zamah desio tokom transatlantske trgovine robovima, koja je u tri i po stoljeća odvela 13 miliona ljudi iz Afrike u Ameriku.

U 19. stoljeću robovi su prihvaćeni kao zalog za kredite koje su vlasnici plantaža dobijali od banaka za finansiranje operacija na tim plantažama. Obveznice utemeljene na robovima finansirale su se od novonastale željezničke industrije do lutrije u Sjedinjenim Državama. Britanska banka “Barings Brothers”, usko povezana s elitom te zemlje, počela je prodavati te obveznice u Evropi, gdje su stekle znatnu popularnost jer su ih smatrali vrlo sigurnim. Kad su SAD ukinule ropstvo, presudom Vrhovnog suda te zemlje potvrđena je valjanost imovine kojom su vlasnici tog duga nastavili primati kamate i glavnicu izdavatelja obveznica, unatoč činjenici da je osnovna imovina – robovi – prestala postojati jer je ropstvo bilo zabranjeno.

Na brodovima koji su robove dopremali u Ameriku umiralo je više mornara nego robova. Razlog je bio jednostavan: rob je imao ekonomsku vrijednost, posada nije. Pored toga, ako je mornar umro, nije mu plaćen bonus za prodaju tereta kada se vrati kući. To, naravno, ne znači da putovanja nisu bila grozna za robove. Znakovit je za to vrijeme podatak da su 90 posto posjeda trećeg predsjednika SAD-a Thomasa Jeffersona činili njegovi robovi. Godine 1804. desila se pobuna crnačkog i mulatinskog stanovništva Haitija i dovela je do nezavisnosti te francuske kolonije. To je bio jedini slučaj u historiji da je pobuna robova postigla takav rezultat, ali 1825. godine Francuska je uspjela natjerati Haiti da pristane nadoknaditi svojim bivšim vlasnicima zemljišta ekonomski gubitak. Haiti je tako morao plaćati dug za svoju slobodu 122 godine. Tek je 1947. godine isplata završena.

Nije samo Churchillov kip meta ovih dana u Velikoj Britaniji. Churchill je bio lik svog vremena, koji je govorio jezikom vremena u kojem je živio i koji, iako je vjerovao u rasne hijerarhije, ipak nije dijelio ideju da se ljudi u nižim ešalonima trebaju ponašati neljudski ili ih treba, kao što je toliki broj totalitarnih vođa mislio, istrijebiti. U Bristolu je kip Bronza Edwarda Colstona, trgovca robovima iz osamnaestog stoljeća, srušen i odvučen u vodu. Tako je bilo i s kipom Cecila Rhodesa u Oxfordu, britanskog kolonizatora koji je vjerovao u anglosaksonsku superiornost. U Belgiji su demonstranti napali i oštetili kip kralja Leopolda II, koji je u Antwerpenu uklonjen s trga. Bila je to kritika kolonijalne historije Belgije i monarha koji je brutalno zlostavljao i iskorištavao milione građana Konga u onome što je on nazvao “civilizacijskom misijom”. U Francuskoj su statue i ime Jean-Baptiste Colberta prisutne na ulicama i trgovima kao sjećanje na čovjeka koji je napisao Code Noir, zakon iz 18. stoljeća koji je regulirao trgovinu robljem na teritorijima francuskih kolonija.

Statue belgijskog kralja Leopolda II uništene su u demonstracijama u Bruxellesu, Antwerpenu i Gentu. Leopold de Saxe-Cobourg et Gothase (1865–1909) vladao je Kongom bez ispaljenog metka. Zemlju s dvadesetak miliona stanovnika nije ni naslijedio niti osvajao, bilo je dovoljno da uvjeri tadašnju međunarodnu zajednicu da će, ukoliko mu povjere suverenitet nad tom afričkom državom, zaštititi stanovnike od mreže trgovaca robljem. Cilj tog Belgijanca, koji je svoje malo evropsko kraljevstvo definirao kao “mala država – mali ljudi”, bio je dobiti koloniju i iz nje iscijediti sve što se iscijediti dalo. Teritorija današnje Demokratske Republike Kongo bila je lični posjed belgijskog kralja Leopolda II do 1908, kada je postao belgijska kolonija.

Leopold je znao sakriti svoje ekonomske ciljeve stvarajući o sebi sliku humanitarca, altruističkog monarha koji je finansirao dobrotvorne udruge za borbu protiv ropstva u zapadnoj Africi i plaćao putovanje misionara u te regije. Godine 1876. svojom je elegancijom i dobrim manirima uvjerio odabranu grupu geografa, istraživača i humanitarnih aktivista na geografskoj konferenciji u Bruxellesu da je njegov interes “apsolutno humanitarni”. Tada je izabran za predsjednika novoosnovanog Međunarodnog udruženja Afrike, koje je na kraju transformirano u Međunarodno udruženje Konga.

U februaru 1885. godine u Berlinu su se okupili predstavnici četrnaest nacija, predvođeni Velikom Britanijom, Francuskom, Njemačkom i Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je tu i Leopold II. Za Kongo, područje 20 puta veće od Belgije, obećao je “ukinuti ropstvo i kristijanizirati divljake” u zamjenu za vladavinu nad njime. Velike sile dodijelile su belgijskom kralju Kongo a da nisu znale kakva je on zaista osoba i, prije svega, nisu znale ništa o velikom blagu koje je bilo tamo skriveno. Osim slonovače, Leopolda je Kongo privlačio zbog velikih rezervi gume. Tokom njegove vladavine narasla je međunarodna potražnja za gumom koja je vađena iz stabala u bogatim šumama Konga. Problem prikupljanja tog materijala bio je ogromna količina radne snage koja je bila potrebna i teški uvjeti rada. Zato je belgijski kralj smislio sistem eksploatacije, koji je u osnovi stanovnike Konga osudio na ropstvo.

Istraživač Henry Morton Stanley (demonstranti ovih dana traže rušenje i njegove statue), prvi Evropljanin koji je prešao nekoliko hiljada kilometara toka rijeke Kongo, i drugi kraljevi izaslanici bili su zaduženi između 1884. i 1885. da potpišu ugovore s vođama plemena u Kongu koji su tako nesvjesno ustupili vlasništvo nad svojom zemljom Međunarodnom udruženju Konga. Na taj je način Leopold II koristio lokalnu radnu snagu kako bi skupio gumu i pomogao belgijskim dužnosnicima, vojnicima i policiji koji su došli da se nastane u zemlji. Kongoanci su postali robovi, a sadistički su kažnjavani oni koji nisu na vrijeme isporučivali obavezne količine. Načini na koji su kažnjavani bili su neopisivo teški, od seksualnih napada do uništavanja cijelih sela, a sakaćenja su uzela tolikog maha da su cijela sela bila nastanjena ljudima bez udova.

Monarh je bio potpuno svjestan onoga što se događa u unutrašnjosti zemlje. Historičar Adam Hochschild pisao je o tome u svojoj knjizi Duh kralja Leopolda, u kojoj tvrdi da je Leopold II bio savršeno svjestan zločina. On objašnjava da se belgijski kralj nije suočio ni s kakvim otporom kada je uspostavio svoj robovski sistem, budući da se Kongo protezao preko ogromnog teritorija na kojem je svako pleme živjelo u izolaciji. Hochschild je procijenio da je u tim okolnostima 10 miliona ljudi umrlo. Kada su o onome što se dešava u Kongu javnost uzbunili američki baptistički pastori, tuženi su za klevetu, a 1889. Leopold je čak ugostio učesnike konferencije protiv ropstva.

Trebale su godine da Evropa i Belgija priznaju i preuzmu odgovornost za zločine u Kongu. U britanskoj administraciji nastala je prava drama kada su za divljačke zločine u Kongu saznali iz izvještaja Rogera Casementa poslanog Ministarstvu vanjskih poslova. O zločinima je javnosti govorio pisac Joseph Conrad u svom romanu Srce tame, a Arthur Conan Doyle, tvorac Sherlocka Holmesa, napisao je knjižicu Zločin u Kongu (1909). Neposredno prije smrti Leopold je pod međunarodnim pritiskom ostavio Kongo u vlasništvu Belgije, ali je nova kolonija, iako restrukturirana, imala brojne probleme prouzročene tolikim brojem maltretiranih i ubijenih. Naknadna milionska odšteta koju je Belgija platila Kongu učinila je robovsku kompaniju za eksploataciju gume profitabilnom samo za Leopolda.

U raspravu se ovih dana uključio brat belgijskog kralja Filipa, koji je, govoreći o mračnoj strani belgijskog kolonijalizma, rekao da Leopold II, pod čijom su vladavinom ubijeni i osakaćeni milioni Kongoanaca, nije mogao nanijeti patnju tim ljudima jer nikad nije posjetio svoj posjed. Princ Laurent, brat sadašnjeg belgijskog kralja Filipa, rekao je da su se zločini dogodili u Slobodnoj Državi Kongo, privatnom posjedu belgijskog kralja, ali da Leopold za to nije odgovoran. Na službenoj stranici kraljevske porodice u dijelu o životu Leopolda II ne navode se zločini u Kongu. “Nakon ekscesa Evropljana u Africi Leopoldova reputacija i njegov prekomorski poduhvat dovedeni su u pitanje”, stoji na stranici.

Rasizam iz srca Evrope koristio je razne pseudodiscipline, poput frenologije ili fizionomije, da bi opravdao tvrdnje kako su neke rase superiornije od drugih, što je služilo tokom novog imperijalizma od 1880. do 1914. godine da bi opravdalo rasističke teze o “zaostalim” narodima Afrike i Azije. Nije nimalo čudno da su između 1870. i 1930. godine takozvani “ljudski zoološki vrtovi” postali popularni na Zapadu, posebno u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Ideja je bila javno prikazati, gotovo uvijek putujući iz grada u grad, meso i krv žena, djece i muškaraca iz Afrike i drugih nerazvijenih regija. Indijanci su predstavljani u društvu majmuna i drugih životinja, prikazivani su crni Afrikanci i njihova djeca u “spektaklu” koji je bio vrlo popularan kako u Evropi, tako i u SAD-u.

Jednim od pionira takvih poduhvata smatra se Carl Hagenbeck, jedan od osnivača modernih zooloških vrtova, koji je ljude sa Samoe uveo u svoje cirkuse kao eksponate zajedno s harpunima i sankama 1874. godine. Ovaj njemački cirkuski krotitelj nije pravio razliku između dovođenja divljih životinja, poput tigra, na kopno ili otmice egzotičnih ljudi poput Eskima. Ako su u SAD-u javnosti bili izloženi tamošnji, kako ih mi nazivamo, Indijanci (Buffalo Bill čak je pravio evropsku turneju u čijem su središtu bili Indijanci), “zvijezde” takvih predstava u evropskim zemljama, poput Belgije, Francuske ili Velike Britanije, bili su ljudi iz njihovih kolonija u Africi i Aziji. Ideja predstave bila je da se oni pojave u scenarijima koji su što sličniji mjestu njihovog porijekla i da provode plemenske aktivnosti. Naravno, običaji i obredi tih starosjedilaca često su pogrešno predstavljeni u korist zabave nad naukom. Egzotičnost je bila ključna.

Teoretski, ti starosjedioci pristali su na sudjelovanje u predstavama kao dobrovoljci ili na osnovu nekog sporazuma po kojem bi bili plaćeni, ali najčešće su otimana čitava plemena ili su ih varali mameći ih lažnim obećanjima. Loši uvjeti u kojima su živjeli, maratonske ture i razna svakodnevna poniženja u mnogim su slučajevima značili tešku bolest ili smrt. No za to je malo ko mario.

Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je nacistički režim do krajnosti gurnuo svoje ideje o supremaciji arijevske rase, donesena je 1948. godine Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, koja je označila početak kraja ljudskih zooloških vrtova. Tome je pomogao i dolazak kina, koji je približio egzotičnost svjetskih plemena sve masovnijoj publici. Međutim, 1958. godine cijele afričke porodice u malim kavezima od bambusa bile su izložene na Općoj izložbi u Bruxellesu, odnosno na izložbi “Expo 58”. Ukupno je 41 milion posjetilaca moglo promatrati, hraniti i milovati zatočenike.