“Fulbrightova stipendija omogućila mi je da svoja već započeta istraživanja s fokusom na kulturne i umjetničke prakse u Sarajevu dodatno proširim koristeći detroitsku perspektivu. Kada je riječ o Sarajevu, rekao bih da je riječ o iznimno specifičnom socijalnom i političkom kontekstu koji je najlakše razumjeti kroz činjenicu zvaničnog nemara države prema sedam institucija kulture od državnog značaja, a koji je determiniran mirovnim sporazumom u Daytonu”

Irfan Hosic

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Bišćanin Irfan Hošić (43) historičar je umjetnosti koji je magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Hošić se, ne samo lokalno, profilirao kao kulturni radnik s istaknutim rezultatima. Njegov dosadašnji rad bio je dobrim dijelom fokusiran na vizualne umjetnosti, dizajn i arhitekturu. Međunarodna umreženost, stručnost i nezavisnost samo su neke od odlika njegovog prethodnog rada. Trenutno boravi u Detroitu kao dobitnik stipendije za istraživački rad Fulbright Visiting Scholar, gdje učestvuje u istraživačkom projektu “Postindustrijski kulturni pejzaž Sarajeva. Umjetnost i kriza”. U razgovoru za magazin Stav govori o svom boravku u Sjedinjenim Američkim Državama, projektu na kojem trenutno radi ondje, ali i projektima u Bihaću koji su realizirani tokom posljednjih nekoliko godina.

“Moj interes prema Detroitu i njegovim grassroots inicijativama počeo je 2013. godine, kada sam bio pozvan da na Penny W. Stamps School for Art and Design, na Univerzitetu Michigan, održim jedno predavanje. Onda je uslijedio još jedan studijski boravak 2015. godine na fakultetu Arts and Cultures istog univerziteta, čime se moja želja da bolje upoznajem Detroit dodatno produbila. U startu sam prepoznao strukturalnu sličnost Detroita i Sarajeva koja se temeljila na kolapsu političkog, društvenog i ekonomskog sistema u oba slučaja. Fulbrightova stipendija mi je omogućila da svoja već započeta istraživanja s fokusom na kulturne i umjetničke prakse u Sarajevu od rata naovamo dodatno proširim, koristeći pritom detroitsku perspektivu. Kada je riječ o Sarajevu, rekao bih da je riječ o iznimno specifičnom socijalnom i političkom kontekstu koji je najlakše razumjeti kroz činjenicu zvaničnog nemara naše države prema sedam institucija kulture od državnog značaja, a koji je determiniran mirovnim sporazumom u Daytonu 1995. godine. To su Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica Bosne i Hercegovine te Kinoteka Bosne i Hercegovine. Kultura je zgurana na marginu i taj stav države traje već punih 25 godina.”

U takvom društvenom ambijentu, pojašnjava Hošić, nastaju prakse otpora ili nešto što se uvjetno može nazvati artivizam. To su, dodaje, pokušaji umjetnika, organizacija i kolektiva da riješe problem tamo gdje je država zakazala.

“Riječ je o pojedincima i grupama koji mimo glavnih tokova, a s proaktivnom primjenom urgentnih protokola i uz puno žara i zanosa, definiraju ‘posljednju’ liniju odbrane na polju kulture. Ovdje bih svakako, kao odlične primjere, spomenuo osnivanje eksperimentalne Charlama depot-galerije u tržnom centru Skenderija i okupaciju Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine u trajanju od nekoliko mjeseci. Tu su i pop-up izložbeni prostori koji su ostavili ili još ostavljaju važan trag na sarajevskoj umjetničkoj sceni ‘Duplex100m^2’, ‘Sklop’, ‘Brodac’, ‘Zvono’, ali i vrijedne inicijative kolektiva kao što su ‘Crvena’, ‘Akcija’ ili ‘Kuma’, koje implementacijom alternativnih silabusa i proaktivnim idejama mijenjaju oblik grada u fizičkom, ali i simboličkom smislu. Ta umjetnost omeđena i prožeta krizom vuče svoje porijeklo iz vremena kasnog jugoslavenskog socijalizma, kada se već osjetila katastrofa koja je predstojala, i naravno, iz devedesetih, kada je kultura upregnuta angažmanom protiv rata i kao faktor otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu”, kaže Hošić.

Socijalne, političke i ekonomske promjene pratili su i stilski lomovi na polju umjetnosti. Primjer navedenih lomova, pojašnjava naš sagovornik, moguće je pratiti na slučaju slikarstva. Rat kao da je svojim radikalnim i ekstremnim postavkama omogućio potpuni kolaps slikarstva, dodaje, dok je s druge strane potakao uvođenje akcije i geste kao glavnih izražajnih sredstava umjetnosti tog vremena.

“Društvene promjene bile su pregrube i to je ostavilo traga na umjetnosti. Dok je tokom osamdesetih godina u Bosni i Hercegovini cvjetala slikarska produkcija na valovima prakse nove slike, danas je gotovo nemoguće napraviti kvalitetan presjek slikarstva u Bosni i Hercegovini od devedesetih naovamo – izuzev nekolicine pojedinaca koji istrajavaju na tom mediju. Ali slučaj slikarstva samo je jedan izoliran primjer. Izoliran, ali indikativan”, ističe Hošić.

Detroit je, kaže, odabrao kao polazište za to istraživanje jer postoji sličnost u kontekstima, a to su: kolaps sistema, deindustrijalizacija, depopulacija, prostorne podjele i segregacije, postkonfliktni narativi i, na koncu, uprizorenje krize, tj. kreiranje slike krize.

“Navedene prostorne podjele određene su u sarajevskom slučaju etničkim, a u Detroitu rasnim tenzijama, dok je konfliktna prošlost svojevrsni narativ koji se u oba slučaja reciklira i s vremena na vrijeme vraća u prvi plan. U detroitskom slučaju su to rasni nemiri iz šezdesetih, a u našem slučaju rat iz devedesetih. U konačnici, cilj mog istraživačkog projekta jeste spoznaja o konstitutivnim elementima navedenih umjetničkih praksi i kulturnih inicijativa. Na kojim idejama su zasnovane, odakle potječu i koji su im ciljevi? Potrebno ih je valorizirati, kontekstualizirati i katalogizirati koristeći metodologiju naučne discipline historije umjetnosti i na taj način ponuditi obuhvatan uvid u umjetnost u našoj zemlji od rata do danas”, pojašnjava Hošić.

Dodaje kako su u okviru ovog istraživanja uspostavljeni direktni kontakti s pojedincima na detroitskoj umjetničkoj sceni. Globalna pandemija spriječila je organizaciju prve izložbe u nizu. Uz inicijativu lokalne galerije “Next Door Oloman” u satelitskom gradiću Hamtramck i kroz kolaboraciju s Fondacijom “Revizor”, ovog ljeta trebala se desiti izložba sarajevskog umjetnika Bojana Stojčića, ali će, kaže Hošić, morati sačekati neka bolja vremena za taj vid saradnje i upoznavanja.

Hošićev projekt u Detroitu, kao i rekonstrukcija Kluba radnika “Kombiteksa” u Bihaću, koju izvodi Fondacija “Revizor”, s kojom koordinira, kao i ovih dana objavljena knjiga Dizajn i kriza povezani su u cjelinu na kojoj je dugo rađeno.

“Riječ je o naučno-istraživačkom radu i nekoj vrsti transfera znanja, tj. njegove praktične primjene. Rekonstrukcija nekadašnjeg Kluba radnika ‘Kombiteksa’ i kreiranje Centra za savremenu kulturu ‘Krak’ u znatnoj je mjeri inspirirana Detroitom i tamošnjim grassroots inicijativama. Kao nastavnik na visokoškolskoj ustanovi, ali i kao praktičar i radnik u kulturi, pitao sam se da li je nešto takvo moguće i u sredini u kojoj živim i radim. Očito da jeste (smijeh). Mnoge su stvari krenule s angažiranim nastavnim kolegijem na Tekstilnom odsjeku u Bihaću naziva Dizajn i kriza, nagrađenim nagradom ‘Patterns Lectures’, koju dodjeljuje austrijski Erste Stiftung i WUS Austria. U sklopu tog kolegija u proljeće 2017. godine održan je naučni simpozij ‘Industrijsko naslijeđe na prostoru Bihaća između realnosti i vizije’, na kojem su se okupila vodeća imena na polju znanosti i umjetnosti, a koji se bave pitanjima tranzicije, ali i aktivisti, praktičari i drugi. Dio simpozija kao i izložba ‘Artefakti buduće prošlosti’ održani su u napuštenim prostorijama tekstilnog kombinata ‘Kombiteks’, odnosno u nekadašnjem Klubu radnika ‘Kombiteksa'”, pojasnio je Hošić.

Na izložbi mu je, kaže, prišao gradonačelnik Grada Bihaća Šuhret Fazlić i, nadahnut izložbom u napuštenom i derutnom prostoru nekad propulzivnog radničkog kluba, nagovijestio je da je taj prostor u vlasništvu Grada i da je tu dugoročno moguće razvijati vaninstitucionalne i nezavisne ideje. U tome trenutku se to činilo kao nešto nedostižno.

“S kolegama i kolegicama pokrenuo sam Fondaciju za nauku i umjetnost, koju smo simbolično nazvali ‘Revizor’, a naš rad uskoro je prepoznala svjetski poznata Fondacija ‘Open Society’ i njihov ured iz Sarajeva, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine. Stvari su se počele razvijati nevjerovatnom brzinom, da bismo nakon kapitalne materijalne pomoći od pomenute Fondacije dobili poziv i od ‘European Endowment for Democracy’ iz Bruxellesa, koji su projekt podržali i osigurali mu egzistenciju u trajanju od 18 mjeseci. Fokusirana i kontinuirana nastojanja određene grupice saradnika i saradnica u Bihaću postala su stvarnost. Publikacija Dizajn i kriza predstavlja idealan teoretski okvir, tj. rekonstruira kontekst unutar kojeg je to sve bilo moguće, pritom uzimajući u fokus dizajn i dizajnerske strategije. Za Centar ‘Krak’ možda važnija, iz štampe upravo treba izaći druga publikacija, tj. katalog pomenute izložbe ‘Artefakti buduće prošlosti’ iz 2017. godine. Riječ je o nekoj vrsti ideološkog manifesta osnivanju Centra ‘Krak’ u formi dvojezične publikacije na stotinjak stranica. Aktuelno istraživanje u Detroitu neka je vrsta pojačivača mojih nastojanja jer je Detroit urbani uzor iz kojeg se crpi sva ta energija”, kaže Hošić.

Tekstilni odsjek Tehničkog fakulteta Univerziteta u Bihaću, gdje Hošić radi kao predavač, ima 40-godišnju tradiciju. Njegovo osnivanja veže se uz potrebe proizvodnje tekstilnog kombinata “Kombiteks”, koji je tokom druge polovice 20. stoljeća bio najznačajniji privredni subjekt u Bihaću.

“Nakon što je ‘Kombiteks’ doživio kolaps, time je na neki način otežan rad i Tekstilnom odsjeku. Klasični scenarij postsocijalističke i postindustrijske Bosne i Hercegovine uslijed sumnjivih privatizacijskih shema, loše politike gospodarenja, korupcije i stranačkog klijentelizma. Ipak, Tekstilni odsjek je kroz nekoliko kurikularnih prilagodbi preživio tranziciju i danas kao multidisciplinarni studij, pored tekstilnog inženjerstva, izučava tekstilni i odjevni dizajn, ali i humanističku grupu predmeta na kojima sam i ja angažiran. Upravo taj kritični moment reidentifikacije Tekstilnog odsjeka s novonastalim ekonomskim i društvenim okolnostima poslužit će za kreiranje protokola promišljanja lokalne regionalne postindustrijske krize u kolegiju Dizajn i kriza. Taj proces nije okončan jer kriza mijenja svoj oblik. Evo primjera s pandemijom koja nas iznova tjera da redefiniramo navike i oblikujemo nove protokole djelovanja na svim društvenim poljima. Rekao bih da je budućnost Tekstilnog odsjeka blistava i u njega je potrebno ulagati kako bi se razvijao. Riječ je o jedinom studijskom programu tog tipa u Federaciji Bosne i Hercegovine, a donedavno i u cijeloj zemlji”, naglasio je Irfan Hošić.