“Kao i u većini drugih naučnih oblasti, vrijedan materijal uvijek će uporno čekati marljivog istraživača. Mora se, naime, dugoročno i u kontinuitetu raditi na afirmiranju duhovne prošlosti da bismo imali učinkovite rezultate. Veoma je bitno imati odgovarajuću podršku sistema. Ozbiljna afirmacija ne može se osigurati sporadičnim projektima. Već godinama se govori kako je Univerzitetu u Sarajevu potreban studij etnologije. Nije mi jasno zašto ne postoji dovoljno sluha za ove društveno korisne poduhvate”

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Nirha Efendić kustos je za usmenu poeziju na Etnološkom odjeljenju Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Rodila se 1979. godine u Zvorniku, a u Srebrenici je provela rano djetinjstvo tokom kojeg je bila suočena s teškim ratnim gubicima i genocidom, izgubivši članove uže i šire porodice. Nakon progona, srednjoškolsko obrazovanje nastavila je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je arapski i perzijski jezik i književnost 2002. godine. Na ovoj visokoškolskoj ustanovi odbranila je i magistarski rad 2009. godine, a nakon toga i doktorsku disertaciju iz oblasti književnohistorijskih nauka 2014. godine.

Istraživački fokus Nirhe Efendić orijentiran je ka radovima iz oblasti usmene poezije s težištem na lirskom pjesništvu. Jedno od najznačajnijih postignuća na tom polju jeste prva antologija bošnjačke uspavanke San u bešu, uroci pod bešu, publicirana dvojezično (bosansko-engleski). Objavila je više desetaka stručnih članaka u domaćim i stranim časopisima, kao i istraživačku studiju Bošnjačka usmena lirika – kulturno-historijski okviri geneze i poetička obilježja 2015. godine. Priredila je zbirku pjesama Narodne umotvorine iz Dervente i okoline, knjigu od hiljadu usmenih lirskih i nekoliko lirskonarativnih pjesama koje je u prvoj polovini 20. stoljeća sakupljao Smajl O. Bradarić pretežno na području sjeverne Bosne. Nirha Efendić za Stav govori o bošnjačkoj tradicionalnoj kulturi življenja, mjestu i značaju uspavanke i sevdalinke u našem kulturnom naslijeđu, potrebi za osnivanjem studija etnologije…

STAV: U knjizi Kratka historija kulture Bošnjaka, publiciranoj u prvom kolu Edicije “Bošnjaci”, napisali ste poglavlje o tradicijskoj kulturi, obrađujući teme vezane za kulturu življenja Bošnjaka. Koliko danas Bošnjaci drže do tradicije?

EFENDIĆ: Tradiciju čine propisi ljudskog ponašanja naslijeđeni od predaka. Ne bih pouzdano mogla ustanoviti koliko Bošnjaci drže do tradicije na uzorku kruga ljudi koje poznajem, jer to je sigurno nedovoljno za jednu pouzdanu ocjenu. Trebalo bi istražiti mnogo više: cijelu Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, te dijelove Makedonije i Hrvatske, kao i brojnu dijasporu, te načiniti jednu sveobuhvatnu studiju o ovom pitanju. Ono što možemo učiniti jeste razgovarati o indicijama koje mi kao istraživači osjećamo nakon terenskog rada, a one u mom slučaju ukazuju da narodi u Bosni i Hercegovini, uključujući i Bošnjake, ipak žele poštovati svoju tradiciju, uzimajući u obzir razne okolnosti u kojima žive u današnje vrijeme.

STAV: Koje su forme kulture življenja opstale uprkos promjenama političkih sistema i smjenama ideoloških paradigmi?

EFENDIĆ: Pozivajući se na iskustva ljudi s kojima sam razgovarala i do kojih sam dolazila tokom svojih terenskih istraživanja, mislim da su mnoge običajne prakse opstale, s manjim ili većim izmjenama, ali u osnovici, vidi se da ljudima i dalje mnogo znači jedan davno ustanovljeni red, da ga žele ispoštovati, te da ga doživljavaju kao praktički autoritet. Teško se ljudi odriču iskonske potrebe za određenim pravilima ponašanja, uprkos pritiscima nove životne svakodnevice. S druge strane, mlađe generacije teško odolijevaju privlačnim “pravilima” slobode i komfora. Stoga je za očuvanje tradicije velika odgovornost na starijima. Vrijednosti kulturnog naslijeđa stariji trebaju prenositi mlađima, ali strpljivo, bez velikih pritisaka, i umjesno, s dovoljnom mjerom tolerancije. Mlade trebamo poticati da pohode institucije i događaje koji su odgovorni za predstavljanje kulture života u našoj prošlosti, poput muzeja, galerija i raznih kulturnih događanja. Treba ih usmjeravati da poštuju i obilaze takve ustanove, da nemaju strah od njih.

Običajne prakse vezane uz rođenje, svadbu i smrt prisutne su kod Bošnjaka, naročito onih starijih, mada one trebaju biti bliske i mlađima kako bi ih na vrijeme usvojili i sačuvali. No, da bi se sve to postiglo, potrebno je imati svijest o važnosti i korisnosti tradicije. Veliki narodi drže do svog kulturnog naslijeđa. Za primjer ću uzeti tradiciju britanskog dvora, te svjetski proslavljenu popularnost učilišta poput Cambridgea ili Oxforda. Da su ovi centri skorašnjeg porijekla, nisam sigurna da bi mogli ponijeti takav ugled jer se autoritet stječe dugovremenim principom poštivanja i neskrnavljenja ustanovljenih pravila. Kada je riječ o smjeni ideoloških obrazaca, oni mogu donijeti određene promjene u društvu, ali starije ustanovljene prakse u narodu uvijek opstanu i prežive, pa makar to bilo i u nešto izmijenjenoj formi.

STAV: Godine 2007. napravili ste antologiju bošnjačke uspavanke pod naslovom San u bešu, uroci pod bešu. Zbog čega smo tek početkom 21. stoljeća dobili prvu antologiju bošnjačke uspavanke?

EFENDIĆ: Želim reći da je bilo i ranijih radova posvećenih ovoj lirskoj vrsti. Moj doprinos kroz antologiju uspavanki naslovljenu San u bešu, uroci pod bešu ogleda se najprije u prvom dvojezičnom, englesko-bosanskom izdanju izbora ovih pjesama s uvodnom studijom, te snimkom pjevanja u digitalnoj formi. Knjigu prati CD na kojem su zapisi osam uspavanki. Međutim, bilo je veoma važno imati stručnjake koji su već na osnovu zabilješki s kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća, kao i na osnovu ličnih terenskih zapisa, imali solidne uvide u usmenoknjiževno naslijeđe. Pogledamo li povijesno izučavanje uspavanke, njih je prikupljao književnik i folklorist Alija Nametak i objavio u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena pod naslovom Mostarske muslimanske uspavanke 1932. godine. Sedamdesetih godina (1974) etnomuzikolog Cvjetko Rihtman načinio je prvu sadržajniju zbirku dječijih pjesama, među kojima su i uspavanke. Krajem devedesetih (1997), odmah iza rata, književnica Jasmina Musabegović načinila je prvi zaseban izbor uspavanki pod naslovom Bošnjačke uspavanke, čije je izdanje pratila i kaseta na kojoj je zabilježeno pjevanje Alme Aletić i Lejle Jusić. Koju godinu kasnije (2005), uspavanku zeničkog kraja opisala je etnomuzikologinja Jasmina Talam.

Na kraju, te nakon svih pobrojanih pristupa ovoj potisnutoj usmenoj pjesmi, krenula sam i sama u jedan od svojih prvih terensko-istraživačkih pohoda i načinila antologiju s uvodnom studijom. U toj studiji nastojala sam, osim pozitivističkog opisa, ponuditi i bitne književnohistorijske i književnoteorijske uvide, kao i tematsko-motivski pregled ove lirske pjesme kod Bošnjaka. Neke radnje trebamo sačekati da sazriju. Hoćemo li sve što je potrebno i dovršiti u toku naših kratkotrajnih života – ne mislim da možemo i takvo šta ne trebamo ni očekivati.

STAV: Koliko je uspavanka kao zasebna lirska vrsta prisutna u bošnjačkoj usmenoj tradiciji i kakvo joj mjesto pripada u našem usmenom naslijeđu?

EFENDIĆ: Uspavanka je, kako sam već rekla, prisutna u našoj tradiciji, uz rame s drugim vidovima lirskog pjesništva, poput sevdalinke, svatovske pjesme, bećarca i drugih formi. Kako, međutim, danas osjećamo i koristimo uspavanku naspram sevdalinke ili neke druge pjesme, ovisi o svakome od nas, od naših osjećanja prema najmlađima, kojima je ona prvenstveno namijenjena, te o spoznaji koju nosimo iz svoje najmlađe dobi. Svjedoci smo različitih interpretacija sevdalinke. U nekim ranijim intervjuima govorila sam o sevdalinci i popratnim fenomenima. Uspavanku, pak, doživljavamo više kao dio naše intime, a ne kao pjesmu koja se dijeli s društvom, u kojoj uživamo u različitim prigodama – od veselja do sasvim obične svakodnevice. Nije omasovljena jer je ne čujemo putem radija. Nije odveć poznata jer ostaje na liniji između majke i djeteta. Nije glasna, pa se moramo potruditi da je čujemo. Međutim, sve pobrojano ne znači da joj ne pripada važno mjesto u našem kulturnom naslijeđu. Naprotiv.

STAV: Šta nam uspavanke, ali i druge forme bošnjačke usmene lirike o kojima ste pisali zasebnu studiju, kazuju o našoj tradicionalnoj kulturi življenja, porodičnim odnosima, sistemu vrijednosti?

EFENDIĆ: Svakodnevni život ljudi, u kojem se nalazi čovjek sa svim svojim relacijama i realizacijama prema drugima, prema sebi, svojoj sreći ili nesreći u životu i u svojoj sredini, pamćen je i prenošen putem narodne pjesme. Stihovi, putem omasovljene južnoslavenske deseteračke metrike, osigurali su funkcionalan obrazac koji je, prema našoj tradiciji, omogućavao da se stihuju i prenose velike ljudske sudbine i priče. To je uloga epike. Balade prenose tragična događanja, uglavnom u osmeračkoj ili deseteračkoj formi. Lirika pamti ljudske boli, strahove, oduševljenja i snove putem svih dvanaest različitih metričkih predložaka. Zašto govorim o metrici? Upravo iz razloga što je ona jedan davno ustanovljeni sistem koji je pjesniku omogućavao, ali od njega i zahtijevao da stvara i pamti po jasno određenoj metodi. Tako je usmeni pjesnik prenosio društveno i kulturno korisne fenomene (zapamćeni događaj putem pjesme, npr. Morići). On to nije mogao dugoročno raditi niti načiniti bez ustanovljenog reda. Niti je mogao, niti bi bio zapamćen.

Prva saznanja o životu usmene pjesme u Bosni i Hercegovini vežu nas za srednji vijek, toliko važnu početnicu ovdašnjih zajedničkih i različitih identiteta. Dovoljno je istražiti tek tematsko‑motivski aspekt ovih pjesama i pred vama će se otvoriti prosječan ljudski život na našim prostorima, njegova prošlost, povijest, porodični odnosi, postignuća i stradanja, porazi i uspjesi, boli i radosti.

STAV: Čini se da uspavanke danas nestaju, a njihovo mjesto zauzima videoprodukcija, crtići i videoklipovi koje djeca gledaju prije spavanja. Kao da smo u jednom trenutku, pod nesnosnim pritiskom tehnološke revolucije, odlučili prestati pružati otpor vizualnim sadržajima koji u djetetu nastoje proizvesti zanimanje, što onda, u jednom diktatu euforije, odlaže djetetov san. Kako gledate na to iz pozicije etnologa, ali i iz pozicije majke?

EFENDIĆ: Pozicija etnologa i antropologa trebala bi istražiti fenomen i pokušati ga protumačiti u duhu savremenih antropoloških teorija. Iako folklorist i etnolog po vokaciji, ja sam iznad svega majka troje djece. Dopustite mi stoga da, iz tog ugla, pokušam odgovoriti na ovo pitanje. Na vlastitom primjeru vidim koliko smo nemoćni pred navalom svjetske produkcije koja se servira putem interneta, a naša su djeca u stalnoj mogućnosti da budu korisnici svih ponuđenih sadržaja. Čini se da ne uspijevamo mnogo kontinuiranom roditeljskom kontrolom, jer su mogućnosti pristupa internetu svuda oko nas. Naša djeca lakše i brže uče sve nove alate koji se koriste u IT produkciji nego što su to kadri učiniti stariji. Novo vrijeme nosi svoje izazove, kao što je i naše bilo novo u odnosu na starije generacije. Djeca će naći svoj put, a hoće li u njihovim životima biti mjesta za uspavanku, za tradiciju općenito, to isključivo zavisi od naše kulture življenja. Naučni i kulturni radnici čine što je do njih, a koliki će utjecaj oni imati na javno mišljenje i javne prakse, zavisi od niza činilaca, kao i od vlastite sklonosti pojedinca. Ovdje se moramo vratiti na odgovor s početka intervjua. Ne mogu zaobići odgovornost državnih institucija u promociji kulture i tradicije.

STAV: Za razliku od tih internet-sadržaja, uspavanke “uče” dijete i kulturi slušanja, čuvajući istovremeno i tradicionalne melodijske obrasce, što se često zanemaruje kad se govori o ovoj književnoj formi. Međutim, brojni mladi roditelji uopće ne znaju tekstove ni melodije uspavanki. Bojite li se da će ova književna vrsta, čije smo opstojanje dugovali upravo njenoj stalnoj reprodukciji u svakodnevnom životu, “izumrijeti” iz svakodnevne upotrebe?

EFENDIĆ: U udžbeniku za treći razred osnovne škole pronašla sam jedan primjerak narodne uspavanke. Učiteljica je zahtijevala da se nauči i melodija jer je ondje stajao i notni zapis, a djeca su uz udžbenik imala i CD s kojeg su mogli poslušati zapisanu uspavanku. Nije uvijek jednostavno raditi s djecom, ali može se, uz dobre učitelje i valjan školski program, naučiti i zapamtiti barem djelić onoga što pripada našoj kulturnoj prošlosti. Ne bojim se za opstanak; imala sam priliku učestvovati u promociji našeg usmenog pjesništva ovdje i u svijetu, od Australije do Amerike, kao i druge kolege iz oblasti folkloristike. Taj veliki izazov ne muči samo male narode poput nas, samo što veliki jednostavnije redaju prioritete. Moje pretpostavke u moguće razrješenje ovog problema svode se na jedan savjet – obrazovanje. S tim postignućem u dovoljnoj mjeri kod većine, bez obzira na to koliko smo mali, ostvarit ćemo veći procent samopoštovanja i sluha za očuvanjem vlastite tradicije, vlastitog kulturnog opstanka u konačnici.

STAV: Priredili ste zbirku od hiljadu usmenih pjesama Narodne umotvorine iz Dervente i okoline. Knjiga je zbirka od hiljadu usmenih lirskih i nekoliko lirskonarativnih pjesama koje je u prvoj polovini 20. stoljeća sakupljao Smajl O. Bradarić na području Žepča, Maglaja, srednje i sjeverne Bosne. Nakon više od desetljeća prikupljanja, rukopis je darovao Zemaljskom muzeju BiH. Kako ste došli do ove zbirke i koliko je trajao Vaš rad na njenom priređivanju?

EFENDIĆ: Na Bradarićevoj zbirci, toj velikoj duhovnoj zadužbini, radila sam skoro deset godina, toliko je radio i Bradarić, samo što je vremenska razlika između njegova i mog rada stala u nekih sedamdesetak godina vremenske razdaljine. Bradarić je pjesme sakupljao uglavnom na sjeveru Bosne i Hercegovine između 1937. i 1947. godine, a ja sam zbirku zatekla u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja tek kada sam zadužila kolekciju za usmenu poeziju ove institucije u februaru 2008. godine. Proučavala sam njegove zapise od 2008, a zbirka je konačno objavljena tek 2018. godine. Najprije sam načinila prvi transkript, a potom krenula na teren u namjeri da pronađem ljude koji su zapamtili vjeroučitelja Bradarića ili moguće potomke njegovih kazivača. Teren je uvijek neizvjestan, međutim, u ovom pohodu stekla sam mnogo novih saznanja. Upoznala sam ljude u Derventi čiji su očevi drugovali s Bradarićem, potom kćerku jedne od najčešćih njegovih kazivačica Enisu Huseinćehajić u staračkom domu u Nedžarićima. Na kraju, upoznala sam i Bradarićevu kćer Baisu Ljevaković, od koje sam dobila četrdesetak očevih pisama, na osnovu kojih sam uspjela rekonstruirati metode njegova rada, kao i sve bitnije dionice iz Bradarićeva života.

STAV: Postoji li još sličnih zbirki koje čame u arhivama, a koje bi mogle promijeniti naš uvid u cjelokupno usmeno naslijeđe Bošnjaka?

EFENDIĆ: Postoji mnogo zbirki, kamo sreće da imamo toliko prilježnih pregalaca. Ali, kao i u većini drugih naučnih oblasti, vrijedan materijal uvijek će uporno čekati marljivog istraživača. Mora se, naime, dugoročno i u kontinuitetu raditi na afirmiranju duhovne prošlosti da bismo imali učinkovite rezultate. Veoma je bitno imati odgovarajuću podršku sistema. Ozbiljna afirmacija ne može se osigurati sporadičnim projektima. Već godinama govori se kako je Univerzitetu u Sarajevu potreban studij etnologije. Nije mi jasno zašto ne postoji dovoljno sluha za ove društveno korisne poduhvate.

STAV: Otkrivanje novih usmenoknjiževnih tekstova na neki način oživljava zanimanje za ovu vrstu književnosti. Koliko je danas usmena književnost atraktivna za znanstvenike, a koliko za sve druge?

EFENDIĆ: Ne mislim da je ikome privlačna ko želi zaraditi neki novac koji bi zadovoljio pristojan životni standard. Ali ta činjenica ne treba da obeshrabri. Moram li ponovo pozvati državu da se pobrine? Usmena književnost prenosi pamćenje i korisna saznanja iz naše prošlosti koja su saopćavana putem narodnog govora. Stoga je ona jednako važna i lingvistima. U njoj se krije poslovična mudrost utemeljena na životnim iskustvima. Autor joj je narodni kolektiv, a ta joj činjenica osigurava i opseg i vrijeme u kojem se ona brusi, sjenči i prenosi narednim pokoljenjima u najljepšem obliku. Ona pripada narodu i njemu treba biti i vraćena, a taj zadatak obavljaju folkloristi.

STAV: Kako gledate na današnju interpretaciju sevdalinke, na nove muzičke forme u kojima se ona pojavljuje?

EFENDIĆ: Sevdalinka, kao neosporivi dragulj naše duhovne kulture, našla je put do mnogih srca. Prenošena je i pamćena s koljena na koljeno, manje ili više uspješno odolijevajući naletima pritisaka koje je svako novo vrijeme nosilo sa sobom. Muhsin Rizvić uči nas da je to pjesma o sevdahu, a sevdah nije tek osjećanje ljubavne boli, niti čeznutljivog prenemaganja. Sevdah je najprije osjećaj pripadnosti nekom uzvišenom idealu, utočištu u kojem se krije pretpostavljena sreća. Zbog toga i postoje, kako poentira Munib Maglajlić, sevdalinke koje pjevaju o ljubavi, ali i one koje su opjevale gradove, pojedinačne dijelove određenih gradova, ili pak neke omiljene destinacije, rijeke i izletišta.

Na kraju, sevdalinka napokon može da prenese neosporive vrijednosti i ljepote s ovih prostora u svijet, ona to zasigurno i čini, kao i svako novo otkriće koje nude izvori Milman Parry kolekcije na Harvardu, možda i najznačajnije zbirke bošnjačke duhovne pismenosti na svijetu. Ove činjenice mogu pomoći našem narodu, ali i naš narod, zapravo naši predstavnici i uglednici koji upravljaju određenim fondovima, trebaju da pomognu ovoj pjesmi – jer sevdalinka je već međunarodno priznata i zaslužuje svaku vrstu domaće podrške.