Jemen je strateški važna država na vrhu jugozapadne Arabije. Nalazi se uz glavni morski put između Evrope i Azije, kojim svakodnevno prometuju brodovi s milionima barela nafte iz rafinerija u Saudijskoj Arabiji. Već tri godine zemlja pati u ratu dviju grupa koje podržavaju Saudijska Arabija i Iran. Na desetine je mrtvih, milioni ljudi svakodnevno gladuju, djeca umiru od kolere. U septembru je grupi zapadnih novinara bio dozvoljen ulazak u zemlju. Novinar njemačkog magazina Spiegel bio je među njima. Donosi priču o ratu koji nikoga u Evropi ne zanima

Hussein Tayeb ima 38 godina. Uvodi nas u slabo namještenu sobu i na podu nam poslužuje čaj i hljeb. Izvlači mobitel iz džepa i pušta nam nekoliko snimaka. U ritmu tradicionalnih bubnjeva vidimo trojicu dječaka. “Toliko su voljeli plesati”, kaže Tayeb. On se osmjehuje, ne znamo da li zbog sjećanja ili mu je neugodno. Smijeh ne može sakriti tugu ispisanu na njegovom licu. Iz plastične vrećice izvlači haljine i udiše mirise svojih sinova. Njihova imena napisana su na ovratnicima.

Ali, 9, ambiciozan, snažne volje. Ahmed, 11, najbolji u svom razredu. I Yusuf, 14, prvorođeni sin, ponos svog oca. Sva trojica sinova Husseina Tayeba su mrtva. Oko 9 ujutro, 9. augusta, u autobusu u kojem su se nalazili eksplodirala je bomba. Poginula je 51 osoba, među njima, 40 djece. Vijest o napadu brzo se proširila svijetom, kratko vraćajući pažnju na katastrofalnu situaciju u Jemenu, gdje se pobunjenici Huti godinama bore protiv vladinih snaga.

ARAPSKO PROLJEĆE

Nije mnogo prošlo, a Jemen je opet nestao iz medija, ponovo postajući nevidljivi, zaboravljeni rat. Dva su razloga za tu nevidljivost: teško je dobiti dopuštenje za ulazak u ovu zemlju, pogotovo zapadnim novinarima. Drugo, malo je izbjeglica iz Jemena stiglo u Evropu, zato smo tako malo naučili o sukobu u toj zemlji.

Hussein Tayeb prvi put priča svoju priču stranom novinaru. Prošlo je jedva dvadesetak dana od eksplozije u autobusu, ali je ipak miran dok tiho govori. Klesar je, dobar dio njegovog posla je i graviranje nadgrobnih spomenika. Posao mu je dobro išao. Na dan kad su poginuli njegovi sinovi Tayeb ih je odvezao do autobusa kako bi otputovali s drugovima iz škole do džamije u gradu Sada. Dugo su na to čekali. Jedan za drugim, poljubili su oca u čelo i popeli se u autobus. Tayeb se upravo vraćao na svoj motor kada je eksplodirala bomba. Dotrčao je do gorućeg autobusa i izvadio prvo tijelo do kojeg je došao. Bio je to Ahmed, njegov srednji sin. Nije disao.

Tayeb priča dok sjedi na podu svog doma, na istom mjestu na koje je položio tijela svojih sinova kako bi ih on i njegova žena mogli oplakivati. U njegovoj dnevnoj sobi mogu se naučiti samo dvije ili tri stvari o ratu u Jemenu. Prvo, oni koji najviše trpe jesu civili, posebno djeca i žene. Drugo, ova priča, priča o ocu koji je izgubio svoje sinove, koristi se u svrhu ratne propagande. Huti pobunjenici vode izabrane novinare kroz sjeverni dio Jemena pod okupacijom kako bi se predstavili kao žrtve i pozvali Zapad da spriječe bombe iz Saudijske Arabije. Tokom putovanja zaposlenik Ministarstva za informiranje drži se za nas poput ljepila, potajno gleda i zapisuje imena i telefonske brojeve onih s kojima razgovaramo.

Prije sedam godina, u Jemen je stiglo Arapsko proljeće, a mrzovoljni diktator Ali Abdullah Saleh je odstupio. U jesen 2014. godine, šiijska skupina Huti napala je glavni grad Sanu, kasnije raspustivši Parlament. Novi predsjednik pobjegao je iz grada. Susjedna Saudijska Arabija nije bila sretna. Rijad nije bio spreman tolerirati nerede na njezinim granicama, pogotovo ne nemire koje pokreće skupina povezana s njezinim neprijateljima, Iranom.

Prošle su četiri ratne godine, a Jemen je i dalje bojno polje regionalnih moćnika. S jedne su strane naoružani Huti, opremljeni iranskim novcem i raketama. S druge strane, koalicija koja podupire ono što je ostalo od jemenske vlade. Iza njih stoji Saudijska Arabija doturajući im oružje iz SAD‑a i Velike Britanije.

U pitanju je igra dominacije na Arapskom poluotoku, u koju su umiješani i Al-Kaida i ISIL. Isprva, Rijad je smatrao kako će intervencija biti kratka vojna operacija. Međutim, ona je rezultirala humanitarnom katastrofom s oko 10.000 izgubljenih života i milionima ljudi koji pate od gladi. Političko rješenje krize ostaje samo daleka nada.

Mladi Huti u dnevnoj sobi Husseina Tayeba nam kažu da je vrijeme da odemo. Na pojasu jednom zataknut je zakrivljeni bodež poznat kao jambija, a oko ramena je vezan šal. Ali vozi strance u Hyundaiju kroz ruševine koje naziva “moj dom”. Na tabli su naljepnice sa sloganima kakve vidimo na svakoj zgradi ovdje: Smrt SAD-u; Smrt Izraelu; Pobjeda za islam.

Četvrt pod kontrolom vladinih snaga glavnog grada, kolijevka pokreta koji se službeno naziva “Ansar Allah”, malo je više od gomile ruševina. Još uvijek stoji uspravna samo velika džamija, minaret koji poput prsta pokazuje prema nebu. Fotografije mladih mučenika posvuda su, mladića koji su izgubili život u borbi protiv Saudijaca. Uskoro će im se na fotografijama pridružiti trojica dječaka Husseina Tayeba. Deseci izbezumljenih izbjeglica iz lučkoga grada Hudaide vise okolo molećivo prilazeći gostima.

Do prije samo nekoliko mjeseci, 29-godišnji Ali se također borio za Hutije. Sada je postao hroničar rata, kaže on, riječi su postale njegovo oružje. Ali čuva dnevnik na svom laptopu, snimajući svaku bombu koja eksplodira i zapisuje ko je ubijen ili ranjen u svakoj kući. Danas su eksplodirale već tri bombe, broj će do uvečer narasti na 20. Ali ima dva mobitela, a jedan od njih stalno je zaglavljen kraj uha. Postavio je neku vrstu telefonske linije kako bi stanovnici Sade mogli prijaviti najnovije eksplozije bombe. Snima videozapise s preživjelima i piše članke o lokalnim vijestima. Ako ima slobodnog vremena u večernjim satima, opustit će se s malo khata, zelenih listova koji, kada se žvaču, djeluju kao blagi stimulans.

HUMANITARNA KATASTROFA

Alijeve priče osmišljene su da potiču mržnju i privlače nove borce. On je jedan od ratnih propagandista, ali i jedna od žrtava propagande. Naravno, on ima drugačiji pogled na sve. Ambiciozan čovjek čija je budućnost uništena ovim ratom. Kaže da je, zapravo, želio postati doktor, a njegova supruga učiteljica. “Ili ćemo umrijeti u našim domovima”, kaže on, “ili idemo i branimo se, borimo se do kraja.” Prije nekoliko sedmica Huti su imali važnog gosta u Sadi: UN‑ovu humanitarnu koordinatorku Lise Grande iz SAD-a. Posjetila je preživjele u napadu na autobus u dvije bolnice. Saudijci su isprva opravdavali napad govoreći kako su imali dojavu da je bio pun pobunjenika, a ne djece. Početkom septembra koalicija je priznala da je napad bio “greška”.

Grande je u posljednjih pola godine radila u Jemenu. Ured joj je u glavnom gradu Sani. Ne govori javno o ratu, o politici koja stoji iza masakra. Njezin fokus u ratu jesu ljudi koji pate od gladi i kolere. Grande je također hroničarka ovog rata i bifla brojeve poput stroja. Ona tvrdi: oko 10.000 mrtvih, svakih 10 minuta umre dijete mlađe od pet godina, više od dvije trećine od 28 miliona stanovnika ovisi o isporukama pomoći. Oko 8,5 miliona ljudi ne zna gdje će naći sljedeći obrok.

Grande radi za UN posljednjih 25 godina. Bila je na mnogim drugim mjestima katastrofe, poput Južnog Sudana, Iraka i Haitija. Nigdje, međutim, nije vidjela takvu bijedu. “Doživljavamo najveću humanitarnu katastrofu 21. stoljeća”, kaže ona. Katastrofu za koju su isključivo krivi ljudi. Glad je ovdje posljedica rata, kao i brojni slučajevi kolere.

Posljedice rata jasno se mogu vidjeti u gradu Chamir, koji se nalazi na pola puta između Sade i Sane. To je mjesto u kojem se nalazi bolnica Salam. Otkako je uništen zdravstveni sistem, otkako su lijekovi teško dostupni zbog blokada, ljudi su morali putovati izdaleka kako bi došli do bolnice u kojoj pomažu “Ljekari bez granica” i druge nevladine organizacije. Najveći problem, kažu liječnici, jeste to što mnogi bolesnici dolaze prekasno. Kad dođu, često su u teškim nevoljama, čak i ako imaju samo jednostavnu dijareju. Često su pješačili danima jer država već mjesecima nije mogla isplaćivati plaće javnih službenika, pa učitelji, policajci ili drugi službenici ne mogu priuštiti skupi benzin.

Dječiji vrtić u Salamu pun je beba koje se bore za život zbog plućnih infekcija. U karantinu su oni za koje se pretpostavlja da pate od kolere, iscrpljene djevojke savijene preko plastičnih kanti. Djevojke poput 10-godišnje Asme. Vide joj se rebra, oči su joj tanke poput pergamenta i prazne.

U bolnici tvrde kako su posljednji mjeseci bili strašni, s po 700 pacijenata po jednom doktoru, poput pokretne trake slijevali su se na operacijski sto. Takva situacija, kažu, previše je i za doktore koji su se već susretali sa strahotama. Medicinski radnici dolaze iz različitih dijelova Jemena i pripadaju različitim političkim skupinama, ali ipak rade zajedno u timu. Jedan od njih kaže kako ponekad želi izmisliti lijek koji bi mogao očistiti stanice mozga od svake ideologije. Put od Sade do Sane vodi pored brojnih kontrolnih tačaka kojima upravljaju maloljetni dječaci s kalašnjikovima. Mnoštvo ulaznih i izlaznih dozvola prekrivenih markicama olakšava stvari. Novinarkama pomažu nikab i crne haljine.

POZIV MUJEZINA

Na trgu Tahrir u srcu Sane šator je u kojem Hutiji prikazuju fotografije i isječke snimaka ubijenih i ozlijeđenih u ratu. Ovo je mjesto gdje oni regrutiraju nove vojnike, ljute borce koji su ostavili svoje porodice da bi ratovali, poput Alija iz Sade. Zgrade koje okružuju trg čine da sve izgleda kao da Sana nije uništena u istoj mjeri kao i ostali gradovi na sjeveru, iako je nekoliko vladinih zgrada srušeno.

Tjelohranitelj u plastičnim sandalama iskače prvi iz SUV-a, a onda se pojavljuje ministar. Njegovo je ime Hussein al-Ezzi. Ured mu je na petom spratu. Lift ne radi još od početka rata. “Pet miliona dolara”, kaže nam. To je cijena koju su Saudijci navodno spremni platiti za njegovu glavu. To se u Jemenu doživljava kao velika čast. “Ljudi nas nazivaju pobunjenicima, ali mi nismo svrgnuli vladu, revolucionari smo i održavamo zakon i red u našoj zemlji.” Žarko želi popraviti lošu reputaciju koju imaju Hutiji. Kada je riječ o religiji, kaže da su mnogo manje radikalni od talibana. Više su poput Hezbolaha u Libanonu. Kažu da su izvrsni borci, ali užasni političari.

Na pitanje zašto je tako mnogo djece izgubilo živote u ovom ratu, ministar odgovara: “Budući da su Saudijci vehabije, nasilan narod bez kulture, napad na autobus nije bio greška, već planiran.” Je li to bila osveta za rakete koje su ispaljivane na Rijadu i njegov međunarodni aerodrom iz Rijada? “Nikada nismo počinili ratne zločine, i to je nešto čime se ponosimo. Evropa koju se poštovalo nije vršila pritisak na Saudijce.”

Amtalrazaq Yehya Jahaf je 53-godišnja žena s crvenim mahramom i naočalama za čitanje. Ona je jedna od žena koja je odlučila ne pobjeći od nasilja. Zaposlenica je Ministarstva kulture, njezin je cilj očuvati stari grad Sanu, koja je na Listi svjetske kulturne baštine. Održava bazu podataka koja uključuje svaku zgradu u starom gradu, svaku fasadu i svaki zid. Strahuje od najgoreg scenarija, da će sve biti uništeno.

Svaki dan Jahaf dolazi u staru kulu, iako je prošlo dosta vremena otkako je posljednji put primila redovnu plaću. Dolazi zato što je to njezina strast, ali i zato što je njen dom krcat, utočište za 14 rođaka koji su pobjegli iz uništenih domova. Ona je jedina koja još uvijek prima novac s vremena na vrijeme, pa je odgovorna za njih. Žive od 220 dolara.

“Jedete manje, manje mesa, ali više povrća. Najprije prodate namještaj, a zatim nakit i posljednje što imate u hladnjaku.” Šetnja starim gradom nalik je putovanju kroz drugi Jemen, kao da je vrijeme stajalo poput sata u njezinu uredu. Djeca dolaze do nas, a muškarci viču: “Hvala Bogu što su se turisti vratili!” i “Zar vam niko nije rekao da je rat u Jemenu?” Jahaf kaže da su, dok je živjela ovdje, to bili najbolji dani njenog života. Rukama prelazi po zidovima jer vjeruje da stoljećima stari kamen ima dušu.

U večernjim satima nakon zalaska sunca, kada se zrak povija pod pozivom mujezina, mnoštvo Jemenaca, političkih aktivista, profesora i novinara skuplja se na krovu jedne od kula kako bi žvakali khat. Njihove vizije o budućnosti Jemena su različite. Neki vjeruju da su dani novih vladara odbrojani jer nemaju održiv recept za Jemen. Drugi hvale sigurnost i relativni mir pod vodstvom Hutija. Jedan se strogo protivi bilo kojoj intervenciji iz inostranstva. Istina je, kaže, da su Jemenci naoružani do zuba, ali imaju veliko iskustvo kada je u pitanju pregovaranje. Toliko je mnogo različitih klanova, ali misli da mogu živjeti zajedno u miru. Jemen nije Sirija, kaže on. Jemenci će se pobrinuti da rat ne traje vječno. “Sredit ćemo to.”