U 2017. godini kao najuspješnije domaće igrano ostvarenje izdvojio se film Alena Drljevića Muškarci ne plaču, koji je naposljetku izabran kao kandidat za “oskarovsku nominaciju” u ime Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, ovo ostvarenje, čiji su glavni protagonisti ratni veterani i bivši pripadnici Armije RBiH, HVO-a i VRS-a, koji su se u ratu gledali preko nišana, a koji se danas bore s posttraumatskim sindromom, u Mostaru je pogledalo samo sedamdeset ljudi

??????????????????????????????????????????????????????????

Za razliku od vremena kada su filmovi Ničija zemlja, Gori vatra ili Remake privlačili više od po 100.000 gledalaca, danas samo pojedina bosanskohercegovačka ostvarenja tokom redovnih distribucija u kinu u našoj zemlji dostignu 1.000 prodatih ulaznica, dok većina ostane na razočaravajućim brojkama od nekoliko stotina, ili čak i manje. Suprotno ovome, gledanost domaćih filmova tokom festivala kao što je SFF i dalje je veoma velika i domaća su ostvarenja po pravilu najtraženija i redovno bivaju nagrađena nagradom publike.

Postavljaju se pitanja: šta je dovelo do takvog pada gledanosti bh. filmskih ostvarenja u domaćim kinima te da li je riječ o nedostatku određenih popularnijih žanrova, kao što su komedija ili triler, ili jednostavno publika u Bosni i Hercegovini gubi naviku odlaska u kino? Je li, dakle, riječ o nedostatku kreiranja određene atmosfere koja bi “pozivala” ljude u kino, koja bi odlazak u kino učinila “kul” događajem?

SVE MANJA ZAINTERESIRANOST ZA RATNU TEMATIKU I SOCIJALNE DRAME

Kakva je zainteresiranost filmske publike u Sarajevu kada je riječ o bosanskohercegovačkim filmskim ostvarenjima, odnosno kakva je njihova gledanost, pitali smo izvršnu direktoricu multipleksa “Cinema City” Andreu Vujošević. “Nažalost, zainteresiranost publike nije uvijek tako dobra kao kada su u pitanju svjetski blockbusteri. Ipak, mislim da broj gledalaca stranih i bh. ostvarenja nije realan pokazatelj. Teme, pozicioniranje i promocija potpuno se razlikuju. Domaći i regionalni filmovi imaju mnogo manje tržište, a životni vijek filma pozicioniran je prvo na festivalima pa tek onda na lokalnom, tj. regionalnom tržištu. S druge strane, publika preferira više komedije nego drame, a drama je, nažalost, više zastupljena u domaćoj i regionalnoj kinematografiji. Svi domaći filmovi dobri su i kvalitetni i zaslužuju svoju priliku, s obzirom na to da su uloženi veliki napori da ih se napravi jer je to produkcija s mnogo manje finansijskih sredstava, no publika je ponekad zasićena svakodnevnim pričama koje prikazuju neki od tih naslova pa pribjegavaju gledanju filmova koji ih odmaraju i zabavljaju. Zanimljivo da je u periodu od kada mi radimo pa do danas, znači od 2009. godine, u kinu igralo više od 1.500 filmova, a od toga samo njih tridesetak iz regionalne i domaće produkcije. Kao što vidite, udio lokalnih filmova zaista je mali i samim tim, manje su im prilike za nekakve ozbiljnije rezultate. Ipak, broj gledalaca u skladu je s našim procjenama, ali uvijek može i bolje”, rekla je u izjavi za Stav Andrea Vujošević.

Slični odgovori stižu i iz Zenice, odnosno multipleksa “Ekran”, koji se susreće s nizom prepreka i problema kada je riječ o prikazivanju bosanskohercegovačkih filmova. “Ponuda bh. filmskih ostvarenja izuzetno je loša kako brojem naslova, tako i sadržajem (uglavnom ratna tematika, žanrovska orijentacija na socijalne drame). Ova su ostvarenja sve manje prihvaćena kod šire publike. Također, jedan od problema plasiranja bh. filmova u kina jeste pravovremeno bookiranje (određivanje datuma distribucije šest i više mjeseci unaprijed), za razliku zemalja okruženja kod kojih se već sada okvirno znaju datumi otvaranja pojedinih naslova do kraja drugog kvartala 2019. godine”, kaže Tamara Mešeljević, asistent za program multipleksa “Ekran”, dodajući kako su ostvarenja Tifa, Scream for me Sarajevo i Žaba “zajedno imali ukupno nešto više od 350 gledalaca, što je iznimno loš rezultat”, te da je najgledaniji film od otvorenja multipleksa 2009. godine do danas Parada, dok je najmanje karata prodato za Mrtve ribe.

BANJALUČKA PUBLIKA “DOMAĆIM” SMATRA FILMOVE IZ SRBIJE

Kao dodatnu prepreku većoj gledanosti filmskih ostvarenja bh. produkcije u kinima širom zemlje predstavlja i krajnja podijeljenost filmske publike koja pod pojmom “bh. film” ne smatra nužno filmove iz Bosne i Hercegovine. Tako su, naprimjer, u Banjoj Luci najbolje rezultate ostvarili filmovi iz Srbije, dok tek poneka bosanskohercegovačka ostvarenja budu i uvrštena na repertoare banjalučkih kina. “Banjalučka publika pod pojmom domaći film najvećim dijelom ipak smatra filmove iz Srbije, tako da je najgledaniji film ikada Zona Zamfirova, a u novije vrijeme Parada i Montevideo. Gorčilo je također bio jako gledan. U odnosu na filmove holivudske produkcije, spomenuti naslovi bili su gledaniji i zauzimali su prve ili druge pozicije na našim listama najgledanijih filmova.

Film Na mliječnom putu Emira Kusturice također je bio jako gledan, čak i na Reviji domaćih filmova, koju smo organizovali nekoliko mjeseci nakon što je završeno redovno bioskopsko prikazivanje. Promociji filma svakako je pomogla i premijera koju smo organizovali, a na kojoj je prisustvovao i režiser Emir Kusturica.

Bosanskohercegovački film koji je imao sjajne kritike banjalučke publike, a uz koji smo organizovali i humanitarnu akciju u saradnji s organizacijom ‘Iskra’ (savez žena oboljelih od raka dojke), jeste Naša svakodnevna priča, ali ga ipak nije pogledalo mnogo ljudi. Svojevremeno je film Gori vatra napravio sjajan rezultat, a nakon njega, nažalost, nijedan bh. film nije bio među najgledanijima. U odnosu na druge filmove iz Bosne i Hercegovine, možemo reći da je Hiljadarka bila među gledanijima. Kada je u pitanju žanr domaćih filmova, banjalučka publika u najvećem procentu bira komedije, dok ostvarenja teških tema, bolesti ili rata ipak ne privlače veliki broj ljudi”, bila je krajnje iskrena Marina Popović, portparol kina “Cineplexx Palas” iz Banje Luke.

U 2017. godini kao najuspješnije domaće igrano ostvarenje izdvojio se film Alena Drljevića Muškarci ne plaču, koji je naposljetku izbran kao kandidat za “oskarovsku nominaciju” u ime Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, ovo ostvarenje, čiji su glavni protagonisti ratni veterani i bivši pripadnici Armije RBiH, HVO-a i VRS-a, koji su se u ratu gledali preko nišana, a koji se danas bore s posttraumatskim sindromom, u Mostaru je pogledalo samo sedamdeset ljudi.

“Ovaj broj znatno je manji od očekivanog”, kaže Vedran Đorić, ispred multipleksa “Cinestar” Mostar, te dodaje da je zainteresiranost domaće publike za bosanskohercegovačka ostvarenja također “bitno slabija u odnosu na strane filmove, posebice blockbustere, kada se radi o ozbiljnim temama i dramama, ali da posjetioci vrlo dobro reagiraju na obiteljske filmove iz regije”, odnosno, u ovom slučaju iz Hrvatske: “Najviše gledalaca pogledalo je film Sonja i bik, a publika u najvećoj mjeri preferira obiteljske i dječije filmove poput Šegrta Hlapića, Anke ili serijala Koko, te filmova koji u cijeloj regiji postignu značajniji rezultat kao što su ZG80 ili Narodni heroj Liljan Vidić.”

NA BH FILM FESTIVALU TRAŽI SE STOLICA VIŠE

Nasuprot praznih i polupraznih kina tokom projekcija bh. filmova, sasvim suprotni podaci dolaze iz Bosanskohercegovačkog Filmskog Festivala, koji se održava u sklopu SFF-a, a na kojem je 2017. godine prikazano 75 filmova. “Interesiranje za program BH Film Festivala zaista je veliko. Dnevne projekcije uglavnom posjećuju filmski profesionalci, kako domaći, tako i strani, te studenti filmskih akademija. Večernje projekcije, kada prikazujemo dugometražne bosanskohercegovačke filmove i koprodukcije, najčešće su ispunjene do posljednjeg mjesta. U pamćenju su mi posebno ostale prošlogodišnje projekcije filmova Žaba i Muškarci ne plaču, na kojim su se unosile dodatne stolice kako bi sva zainteresirana publika mogla stati u salu, te prije dvije godine projekcija dokumentarnog filma Scream for me Sarajevo, kada su ljudi sjedili na stepenicama i na podu, ali i dalje iskreno uživali u projekciji. Zaista je veliki kompliment toliko zanimanje za domaću kinematografiju”, kaže Melina Alagić, koordinatorica projekata Udruženja filmskih radnika Bosne i Hercegovine.

Jedan od režisera koji pripada novog generaciji bh. filmskih autora Faruk Lončarević, čije je ostvarenje Sa mamom 2013. godine također zabilježilo “standardno slabu gledanost”, smatra kako se “današnji bosanskohercegovački filmovi nisu prilagodili zahtjevima publike, prije svega formalno, ali i sadržajno.”

“Naša kinematografija, i onaj dio koji valja, impregnirana je socrealizmom, toplim ljudskim pričama i TV estetikom ili epigonstvom nekih evropskih tendencija. Mi teško da živimo u takvom razdoblju, a posebno se to odnosi na onu generaciju koja i najviše ide u kino, od 16 do 26 godina. Ionako smo i za međunarodnu distribuciju minorno tržište, tako da čak ni kvote koje su stvorile neke veoma vitalne kinematografije (Južna Koreja) ne bi pomogle. Osim toga, Fondacija za kinematografiju Sarajevo (možda joj je i vrijeme da nomen bude i omen), bez koje ne bi bilo bosanskohercegovačkog filma, sve se više i više otuđuje od profesionalizma, kvalitete i estetskih kriterija, a sve više usvaja nacionalna, stranačka i ina mjerila podobnosti autora i produkcija. S druge strane, prisutan je nagovještaj da će, zahvaljujući napretku tehnologije, izaći neki novi filmovi i da će oni donijeti životnu energiju, savremeniji pristup stilu i formirati nove autore iz generacija najmlađih diplomanata režije Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Alternativa ne može formirati kinematografiju jedne zemlje, ali će joj barem, možda, dati transfuziju vitalnosti”, smatra Lončarević i nastavlja kako se uzrok svojevrsne festivalske euforije krije upravo u kreiranju određene atmosfere koja jednostavno “poziva” ljude u kino: “SFF je konzumeristički event i taman tih nekoliko hiljada ljudi koji bi ionako pogledali film dođu da ga gledaju na Festivalu. Ali i Festival je zapravo potpuno otuđen od stvarnosti zemlje u kojoj je organiziran, što možemo vidjeti po raspadu infrastrukture koji se redovno dešava. Činjenica je da imamo mnogo bolji festival nego što zaslužujemo i da to uz, naravno, autore s ovih prostora drži kakva-takva reputacija naše kinematografije, ali da bez jasno definirane kulturne politike to neće još dugo potrajati.”

S druge strane, filmska teoretičarka i kritičarka te profesorica iz oblasti filmskih studija Lejla Panjeta ukazuje na svjetski trend promjene načina života koji nije zaobišao ni bosanskohercegovačku filmsku publiku. “Kino-distribucija u Bosni i Hercegovini suočava se s tehnološkom promjenom društva u cjelini. Ne radi se o pojavi TV-a, za koji su smatrali da će uništiti kino prije šezdeset godina, kao što ni elektronske knjige i smart telefoni nisu uništili kult printane knjige. U ovom pogledu slažem se s Umbertom Ecom: nećemo se tako lahko riješiti knjiga. Međutim, suočavamo se s rapidno brzom promjenom načina života u posljednjih pet godina, koja utječe i na kinematografiju. Žanrovi u tom pogledu nisu presudni. Mješoviti žanr ono je što privlači publiku u kina, ili izuzetno visokoestetski kvalitetan autorski film. Obje forme obraćaju se različitoj publici. Filmski autori u Bosni i Hercegovini trebaju malo više autorstva i inspiracije u narednom periodu kako bi se nosili s izazovima novog vremena, a u isto vrijeme ga na pravi način prenijeli u sadržaju svojih filmova. Film je prvenstveno mimetička umjetnost koja se obraća individui unutar društva i svjedoči o društvu. Promocija filma dio je postprodukcijske politike. Film je živa stvar koja nastavlja živjeti zahvaljujući mehanizmima promocije. Novi multimedijalni načini izražavanja zahtijevaju kreativnije promocije. Neko je bolji, a neko lošiji u ovoj tehnici prodaje proizvoda”, ističe Panjeta.

MOŽE LI TELEVIZIJA ZAMIJENITI KINO

“Generalno, ljudi gube naviku odlaska u kino jer su filmovi, pa i oni iz novije produkcije, dostupni na internetu (piraterija je posebna tema) ili na kablovskim televizijama, ali to nije samo naš fenomen, nego je globalna tendencija”, objašnjava jedan od predvodnika prve bosanskohercegovačke postratne “filmske garde”, književnik i scenarista Zlatko Topčić, te nudi odgovor na ključno pitanje: može li televizija zamijeniti kino? “Sjećam se, Remake je tri mjeseca igrao u svim sarajevskim kinima u svim terminima, a zatim se, kao nekada Bitka na Neretvi, prikazivao na državnoj televiziji za Dan državnosti, Dan nezavisnosti…, postavši tako možda naš najgledaniji poslijeratni film. Ipak, za prave filmofile nezamjenjivo je iskustvo gledanja filmova u kinu, na velikom ekranu, dok je ono televizijsko sasvim druga dimenzija, i može biti više informacija nego stvarni umjetnički doživljaj, poput slušanja simfonije preko telefona”, objašnjava Topčić i dodaje kako je, uprkos drastičnoj promjeni nagore, ljubav prema domaćem filmu ostala konstanta.

“Gledaoci vole domaći film jer je to nešto što im je blisko, što ih se tiče… U glamuroznoj atmosferi SFF-a osjećamo se kao pobjednici, jer konačno imamo nešto što možemo s ponosom pokazati svijetu, neki najbolji dio onog što jesmo i što možemo biti, makar to bila Potemkinova sela. Mi smo mala sredina i, objektivno, nemamo mnogo ljudi koji mogu napisati dobar scenarij i režirati dobar film, ali euforija koju su donijeli međunarodni uspjesi naših filmova, uz sve pozitivno, na neki način sputava mlade autore jer se od male produkcije i malih ulaganja očekuju isključivo, i ništa manje, nego svjetski uspjesi i trijumfi na velikim festivalima. Naši susjedi ulažu neuporedivo više, a dobiju neuporedivo manje. Bez udarničke se ne vraćaj!, rekao bi junak jednog našeg kultnog filma, a previsoki ciljevi su često naprosto nerealni”, završava Topčić.