Lovački dom na Mostini kod Čajniča početkom rata pretvoren je u logor. U njemu je 19. maja 1992. godine ubijeno 42 civila prethodno zarobljenih u gradu i okolnim selima, kao i na cesti prema Pljevljima kamo su pokušavali pobjeći. Zbog ratnog zločina na Mostini do danas su osuđeni Milun Kornjača na sedam godina i Milorad Živković na pet godina zatvora.

Foto: Velija HASANBEGOVIĆ

“Vidiš onu fabriku dolje? To ti je Stakorina. E, tu su ti na početku rata iz Srbije dovukli tenkove. Pet onih M-84. Kada su ih dovukli, tada se znalo kako ćemo završiti. I vidiš što ti je život. Ti što su išli za tim tenkovima sada rade tu za Arape. Deveterica braće, Egipćana, kupili firmu i ovdje i u Foči. I sada rade za njih. Tako ti to život uredi.”

Stakorina je pilana na ulazu u Čajniče. Vidi se s okolnih brda u kojima žive rijetki povratnici Bošnjaci u ovaj gradić. Neka su sela i danas napuštena, sravnjena sa zemljom. U drugima su neke kuće obnovljene. No, u njima se ne živi, u njih se tek povremeno dolazi. Stakorina je bila središte razvoja gradića u kojem je prije rata živjelo oko četiri hiljade Bošnjaka. U središtu grada više ih nema. Niti jednog. Njih oko 800 posljednjih godina živi po okolnim selima.

ISTINE DVIJE

Čajnički imam Emin Bakal je imao sedam godina kada je protjeran iz rodnog grada. Emin Bakal izgubio je u Čajniču oca, na zloglasnoj Mostini. I zbog njega želi ovdje nastaviti živjeti. “Moj je otac sa sedamnaest drugih Bošnjaka, muškaraca i žena, zarobljen 1992. godine i na zvjerski su način ubijeni na Mostini, na našem najvećem stratištu. Mi smo doživjeli na mikrolokaciji genocid i u naše se selo niko još nije vratio. Sve nam je porušeno. Malo je toga sudski procesuirano. Ako dolazite u situaciju da radite ovdje kao imam i da svaki dan susrećete presuđenog ratnog zločinca na ulici, nema riječi da se to opiše. Uzburkaju se emocije, a ne možete ništa promijeniti”, priča Bakal.

“Svijest komšija? Lično izbjegavam tu temu jer je očito da na prostorima naše države postoji više istina. Razgovor o toj temi vodi samo u dalje probleme. Zato gledam da gradimo atmosferu povjerenja. Bog će suditi svakome za ono što je radio. Istina je jedna, ne mogu biti dvije, ali je to nažalost tako. Stradanja se minimiziraju, izjednačava se krivica. Mislim da su i ti ljudi svega svjesni, ali nema u njima dovoljno ljudskosti da stvari nazovu pravim imenom.”

Sinan-begova džamija bit će drugi obnovljeni hram u središtu Čajniča. Ovdje je prije pet godina obnovljena Mir Muhamedova ili Djevojačka džamija, sagrađena u 17. stoljeću. Na obnovu čeka još i Hadži-Velijudinova džamija. “Vakuf je zaista trajno dobro, ne može ga uništiti ljudska ruka ma koliko to ona pokušavala. Obnavljajući ovu džamiju, mi danas oživljavamo i Sinan-bega i uspomenu na njega”, kaže Senaid Zaimović, direktor Vakufske direkcije BiH.

Sinan-beg Boljanić podigao je u Čajniču, prema njegovoj vakufnami iz 1582. godine, džamiju oko koje se kasnije formirala mahala prozvana po njemu – Sinan-pašina mahala. Uz džamiju je podigao mekteb, tekiju s musafirhanom, karavan-saraj, 22 dućana, dvije radionice za štavljenje kože i dva mlina na Janji u Čajniču. Dizao je mektebe, mesdžide, mostove, hamame… Umro je 1582. godine i ukopan je u turbetu kraj svoje džamije u Čajniču. “U haremu je ukopana sestra Mehmed-paše Sokolovića, Sinan-begova hanuma. Ova je džamija veća i od Aladže i od Ferhadije, što gabaritima, što arhitektonskim rješenjima”, kaže nam Šaćir Raščić, predsjednik čajničkog Medžlisa.

Prvi korak ka obnovi napravljen je prije deset godina, kada je ograđen prostor koji je do tada služio kako smetljište ili parkiralište. “Minirala ju je lokalna, SDS-ova vlast. Onda su bagerima odvozili ono što je iza nje ostalo. U tome je učestvovao i sadašnji predsjednik lokalne skupštine Ilija Dapčević”, priča Raščić. “Metar i po zemlje bilo je navučeno po temeljima. Parkirala su se auta, rezala se drva, pravili su ringišpile… Četiri godine proveli smo baveći se dokumentacijom. Džamija je nacionalni spomenik pa smo od Zavoda za zaštitu nacionalnih spomenika RS-a dobili svu dokumentaciju. Problema nije bilo, tražila se dokumentacija kako bi se džamija dovela u prvobitno stanje. Jer, nakon što je sagrađena, pukla joj je jedna kupola. Stalno je restaurirana i htjelo se vidjeti zašto je to tako, da se sada ne bi ponovilo. Ispitivanjem se ustanovilo da se na dva metra ispod temelja nalazi pijesak. Pretpostavlja se da je od rijeke koja je nekada ovuda tekla.”

Novac za obnovu osiguran je ugovorom koji su predstavnici vakufskih direkcija Bosne i Hercegovine i Turske potpisali pretprošle godine. No, novac doniraju i građani, poput 89-godišnjeg dede koji je novac od prodaje kuće i zemlje u središtu grada namijenio gradnji džamije. “Djeca su mi sve halalila, kažu da prodajem i da dam za vakuf. Za moju hadžinicu znam šta misli, srest ćemo se na onom svijetu”, priča hadžija Halil, koji je u Čajniču othranio osmero djece. Danas su rasuta u svijetu, žive i u Chicagu. “Dobro se živjelo, osmero djece školovalo. Jedan dan išla hadžinica na osam roditeljskih sastanaka. Prodaj tele pa opremi dijete za školu.”

ZLOČIN U MEDOŠEVIĆIMA

U Čajniču šutnja caruje kada je riječ o zločinima nad Bošnjacima ovog grada. Zasada je pet osoba presuđeno pred Sudom BiH za ratne zločine u Čajniču.

Milorad Živković, nekadašnji načelnik Stanice javne bezbednosti u Čajniču, služi zatvorsku kaznu jer je naređivao hapšenja civila i lično u njima učestvovao. Krivim je presuđen i Milun Kornjača jer je krajem maja 1992. godine naredio odvođenje civila iz sela Brdo i njihovo zatočenje na Mostini. Tu su, dan poslije, nepoznate osobe na obližnjoj livadi ubile dvanaest civila. Kornjača je oslobođen optužbi da je propustio kazniti Velju Tadića, koji je 19. maja 1992. godine ubio civile zatvorene u “Lovačkom domu” na Mostini.

“Još niko nikada nije utvrdio tačan broj stradalih. Zato pokušavamo uraditi šta možemo da saznamo gdje su stradali, kada su stradali i koliki je njihov broj. Tako možemo pomoći sudovima da rade svoj posao. Najteže je što su ovdje ubijana djeca. Od godinu i po do četiri godine. Djeca koja su zapaljena, kako se sumnja. Ubijen je jedan slijepi stogodišnjak”, kaže Ferid Kovačević, predsjednik Udruženja “Stradanje porodica 1992–1995”.

“Cilj nam je da pokušamo doći do istine, da se više ne manipulira onim što se ovdje događalo. Manipulira se brojem, datumima, načinom stradanja. Možda je sebično, ali moram reći da je sva moja porodica stradala. Dolazile su mi razne informacije, ali Bog mi je dao snage da sve dokažem, da identificiram. Ima mnogo netačnih priča o datumima, lokacijama i mi želimo utvrditi istinu o tome”, odlučan je Kovačević.

Na istinu su dugo čekali i u obližnjem selu Medoševići. Nedavno je okončano suđenje njihovim komšijama Stevi, Milosavu, Marijanu i Slavku Jovanoviću. Osim Steve, sva trojica su osuđena jer su učestvovali u ubistvu osamdesetogodišnje nane Aiše koja je zapaljena u porodičnoj kući, a nakon toga su ubili još troje Bošnjaka 4. juna 1992. godine.

No, nisu u Čajniču stradali samo ovdašnji Bošnjaci, u ovom su gradu zatvarani i ljudi iz obližnjih crnogorskih mjesta. Poput sela Bukovica. “Stradali smo od svih vojski, kako one bosanskih Srba, tako i od crnogorske vojske i policije. Protjerano je skoro kompletno bošnjačko stanovništvo, šestero je ubijeno, osmero oteto i dovedeno ovdje u zatvor u Čajniču da bi bili razmijenjeni za srpske borce u Goraždu”, priča nam Bukovičanin Jakub Durgut. “Bila je strahovita tortura. Ljudi su preko šuma bježali u Goražde od te crnogorske pravne države. Bio je neki sudski proces, sedam vojnika i policajaca je uhapšeno. Bili su neko vrijeme u pritvoru. Oslobođeni su zbog nedostatka dokaza. I obeštećeni su.”

ŽIVJETI OD SVOG RADA

Pet godina nakon zločina i egzodusa, Bošnjaci su se ipak počeli vraćati svojim kućama. Jedan od pionira bio je Meho Hrustemović, čija je porodica prve povratničke godine u selu Dardagani provela pod šatorom. “Bilo je teško, kćerka jedinica s nama je živjela deset godina. Ima nas tek desetak pravih povratnika, onih koji zimuju u svojim kućama. Ljeti bude više ljudi, mi ih nazivamo sezoncima. Osim načelnika Opštine Vuka Tadića, niko nas nikada nije obišao. Putevi su nam loši, još nas dosta živi bez struje. Nedavno smo imali slučaj kada nam je povratnik dvadeset dana ležao mrtav u kući, nismo za njega ništa znali. Kuće nam je obnavljalo Federalno ministarstvo izbjeglica”, priča Hrustemović.

Oko osamsto povratnika u Skupštini Opštine predstavlja tek jedan čovjek, vijećnik Izet Alihodžić. “Međuljudski odnosi na visokom su nivou, sigurnosna situacija također, ali privreda radi skromno i to je jedini razlog zašto se ljudi ne vraćaju. Oni koji su se vratili u svoja sela rade vrijedno, prodaju svoje proizvode širom BiH”, tvrdi Alihodžić, dodajući da se ne zna tačan broj povratnika.

“Vrlo je mali broj prijavljenih u matičnu evidenciju Opštine. Imamo puno više ljudi koji ovdje žive i rade, ali nisu upisani u evidenciju. To je nama realan problem jer nemamo respektabilno biračko tijelo iz kojeg bismo crpili veći broj mandata nego što ih sada imamo. Sami smo za to krivi, naši nakaradni zakoni i propisi koji su ljudima oduzimali prava u Federaciji.” Propisi Mehu Hrustemovića ne zanimaju mnogo, on je svojim rukama obnovio kuću i sebi počeo zarađivati za život. “Hvala Bogu, kako koji dan ide, sve je ljepše. Prodajemo krompir, paradajz, paprike, sve plasiramo u Sarajevu. Čuvamo ovce, amidža ima 150 brava, goji bikove i prodaje ih. Dobro je.”