Vjerovatno niti jedna nacija nije dala veći doprinos osmanskoj arhitekturi i umjetnosti od Bošnjaka, pogotovo u kontekstu doprinosa “malih naroda”. Osmanska umjetnost ostavila je kroz historiju ogroman utjecaj na umjetnost Bosne, čak do te mjere da je i danas percipiramo kao svoju. S druge strane, i Bošnjaci su ostavili veliki trag u toj umjetnosti, definirajući njen izgled i utjecaj kroz stoljeća

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

Termin “nacionalna umjetnost” danas veoma blisko korespondira s različitim institucionalnim nazivima kojima je “nacionalno” primarna odrednica, pa tako, osim nacionalne umjetnosti, imamo “nacionalne muzeje”, “nacionalne galerije”, “nacionalne spomenike”, “nacionalne festivale” i sl. Potreba da se neka umjetnost ogradi i proglasi nacionalnom predstavlja svojevrstan kolektivni refleks koji svoje uozbiljenje dobija unutar institucija. Mada bi se to moglo opisati i kao potreba za očuvanjem identiteta, a što po svom značaju nadilazi i samu umjetnost.

Kulturološka istraživanja pokazala su da je umjetnost “malih” naroda introvertnija i zatvorenija, dok su velike nacije oduvijek imale programsku potrebu za kulturnim ekspanzicionizmom (primjer SAD-a poslije Drugog svjetskog rata). Naravno, civilizacijske difuzije onemogućile su formiranje u potpunosti izoliranih kultura, ali je došlo do grupiranja i globalnih blokova na osnovu kojih danas prepoznajemo pripadnost neke zajednice određenim umjetničkim tradicijama, a koje mogu biti opisane veoma općenito, poput termina “zapadna umjetnost”, “umjetnost afričkog kontinenta” ili “dalekoistočna umjetnost”. Daljnja parcijalizacija na nacionalne umjetnosti predstavlja onu pozitivističku naučnu potrebu da se sve definira i stavi u određene okvire.

ŠTA JE TO NACIONALNA UMJETNOST

Iako i ranije upotrebljavan, termin “nacionalna umjetnost” postao je uobičajen u historiji umjetnosti u drugoj polovini 19. stoljeća, i to unutar razmatranja o regionalnim umjetničkim specifičnostima, prije svega u slikarstvu i arhitekturi. U suštini, sve je počelo od stare dihotomije iz 16. stoljeća i razlikovanja južnjačkog i sjevernjačkog duha u umjetnosti Evrope. Postojalo je uvjerenje da renesansa ne leži baš svim narodima zbog njihovog temperamenta, te da ona kod Germana, naprimjer, nikad ne bi mogla dostići čisti italijanski oblik, ili još gore, postojala je bojazan da bi drugi narodi mogli pokvariti italijanski osjećaj za formu.

Međutim, desilo se upravo suprotno. Iako će renesansa izvorno zauvijek biti vezana za Italiju, pa čak biti i shvaćena kao nacionalna umjetnost apeninskog čovjeka, drugi narodi dat će joj dodatne specifičnosti, pa tako danas sasvim normalno učimo o njemačkoj ili francuskoj renesansi. Evropsku umjetnost nemoguće je shvatiti bez takve vrste prožimanja, ali isto tako i bez snažnih identiteta. Kasnija selektiranja išla su uporedo s dinamikom stvaranja nacionalnih država u 19. stoljeću, pa je kompletna priča o nacionalnom u umjetnosti veoma brzo prebačena na polje utvrđivanja kontinuiteta i etničkih identifikacija.

U suštini, termin nacionalna umjetnost prilično je krut i može nas dovesti do zablude da se radi o umjetnosti isključivo omeđenoj državnim granicama. Međutim, ona, u širem smislu, označava i obuhvata sva historijska područja srodnih kultura na kojima se razvijala određena umjetnost istovjetna po duhu, a različita po specifičnostima. Dobar primjer jeste umjetnost na području Velike Britanije, Pirinejskog poluostrva, ili Srednje Evrope. Umjetnost nordijskih naroda generički je identična i, mada će se Norvežani pohvaliti da je Edvard Munch isključivo njihov slikar, on bi, po mentalitetu i duhu, mogao biti i Šveđanin. Umjetnički utjecaj oduvijek je bio fluidan i često je izbjegavao uske okvire. To je posebno došlo do izražaja kod prekograničnih širenja pojedinih slikarskih škola, pa smo, tako, impresionizam, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća postao internacionalan, a ne samo francuski, mogli vidjeti odomaćen u mnogim državama, poput Rusije, SAD-a, Austrije, dok se na širim balkanskim prostorima formiraju slovenski, srpski i hrvatski impresionizam, pa se danas, u svim navedenim zemljama, “lokalni impresionizmi” prihvataju kao nacionalne slikarske škole.

KULTURNI UTJECAJI I KULTURNI OTPORI

Umjetnost postaje “nacionalna” onda kada je određena umjetnička praksa prisutna duži period na nekom području, bez obzira na njeno porijeklo, i kada je ta ista umjetnost prihvaćena od domicilnog stanovništva do te mjere da utječe na formiranje duhovnih identiteta, u isto vrijeme dobijajući i svoju naučnu valorizaciju. S druge strane, umjetničke faze ili kratkotrajni periodi dominacije stranog kulturnog entiteta, a koji je nekom narodu mogao biti i nametnut, često nije donosio posebne rezultate. U tom smislu, krajnje frustrirajuću situaciju u kulturnoj politici mogli smo vidjeti u vrijeme austrougarske uprave u našoj zemlji. Želeći otrgnuti Bošnjake od historijske osmanske kulturne matrice, nove vlasti forsirale su umjetničke forme koje su kod nas bile strane, dok se na polju arhitekture promovirao tzv. pseudomaurski stil, koji je trebao osmansku arhitekturu zamijeniti različitim vrstama historicizama islamske provenijencije, odnosno, graditeljskim elementima koji nikada nisu postojali na ovim prostorima.

Pogotovo je bila interesantna situacija u likovnoj umjetnosti. Do dolaska Austro-Ugarske, islamska kaligrafija bila je najrazvijenija umjetnost u Bosni približno četiri stotine pedeset godina. Promoviranjem građanskog slikarstva Austrija je željela uvesti nove umjetničke prakse, različite od onih ranijih. Međutim, za četrdeset godina okupacije niti jedan Bošnjak nije postao akademski slikar, niti je bilo interesiranja za tako nešto. Prvi akademski slikari Bošnjaci pojavljuju se tek tridesetih godina 20. stoljeća. Za to isto vrijeme, islamska kaligrafija i dalje je cvjetala te ostala dominantna likovna umjetnost Bošnjaka, a između 1880. i 1920. godine pojavljuju se čak i nove kaligrafske škole, što samo govori o generičkom fenomenu islamske umjetnosti na ovim prostorima.

DOPRINOS BOŠNJAKA RAZVOJU OSMANSKE UMJETNOSTI

U ovom kontekstu treba sagledati razvoj bošnjačke kulture i umjetnosti unutar Osmanskog carstva. Vjerovatno niti jedna nacija nije dala veći doprinos osmanskoj arhitekturi i umjetnosti od Bošnjaka, pogotovo u kontekstu doprinosa “malih naroda”. Iako danas postoje nesuglasice o tome koje su poznate ličnosti u Osmanskom carstvu pripadale kojem narodu (primjer Mimara Sinana možda je i najpoznatiji), uglavnom se zna koliko su pojedini narodi participirali u različitim sferama političkog, društvenog i umjetničkog života i za tako nešto imamo skoro pa statističke podatke. Integracija Bošnjaka u tom smislu bila je fascinantna i predstavlja određen historijski presedan s obzirom na to da je već unutar početnih nekoliko decenija od dolaska Osmanlija došlo do ekspanzije svih oblika tradicionalne islamske umjetnosti na ovim prostorima, i to kao organizirane djelatnosti, što se najbolje može vidjeti na datumima pojave pojedinih umjetničkih zanata krajem 15. stoljeća.

Osmanska umjetnost bila je raznovrsna u svojoj pojavnosti, ali jedinstvena u tumačenju, i u historiji umjetnosti tretirana je kao zasebna i prepoznatljiva stilistička cjelina. U smislu kontinuiteta, nasljednica je seldžučke, a razvijala se uporedno sa safavidskom i mogulskom umjetnošću, a s njom se početkom 20. stoljeća i završava era klasične islamske umjetnosti.

Osmanska umjetnost bila je višenacionalna, odnosno, pripadala je različitim narodima, pa je treba posmatrati jednako kao i rimsku umjetnost, koja je u svom stilskom izrazu bila jedinstvena, ali su u njenom razvoju učestvovali mnogi antički narodi. U tom smislu, postojao je i “osmanski duh u umjetnosti”, jedinstven estetski kod koji je u sebi objedinjavao mnoga iskustva, ali je uvijek ostajao prepoznatljiv. Osmanska umjetnost bila je u svim krajevima carstva stilistički dosljedna, ali u isto vrijeme i prožeta lokalizmima, pogotovo u arhitekturi i zanatstvu. Na polju arhitekture ona u Bosni postaje domaća u trenutku kada se spaja s mediteranskom kulturom Hercegovine, gdje džamije zbog lokalnih tehnika i materijala, te zbog posebnog pristupa kamenoj plastici dobijaju sasvim drugačiji oblik od onih u Turskoj.

Moglo bi se reći da je osmanska umjetnost odgovarala bošnjačkom senzibilitetu budući da je na početku prihvaćena kao prirodan prijelaz iz jednog srednjovjekovnog, simboličnog i apstrahiranog umjetničkog univerzuma u drugi, po mnogo čemu srodan umjetnički jezik koji je došao s istoka. Dokaz za to jesu svakako prijelazne forme u umjetnosti nadgrobnih spomenika i metala, dok je starobosanska kaligrafija samo zamijenjena islamskom. Odsustvo monumentalne svetačke ikonografije kod pripadnika Crkve bosanske odredilo je i njihovu sklonost prema suptilnijim formama dekoracije, čemu je doprinijela i bogata tradicija sitnog bosanskog zanatstva koje se doslovno utopilo u osmansko.

U tom cjelokupnom procesu ne uočavamo nikakvo kulturološko nasilje i nametanje, već isključivo spontano prihvatanje novih umjetničkih oblika. Osmanska umjetnost u Bosni već u 16. stoljeću postala je prirodan kreativni refleks ovdašnjeg čovjeka, a samim tim postala i dijelom njegovog duhovnog identiteta. Međutim, prožimanja su bila obostrana. U to vrijeme, kako navodi Andrej Andrejević, u Turskoj se nalazila čitava kolonija bošnjačkih zidnih slikara koji su učestvovali u formiranju visokog stila klasične osmanske umjetnosti, dok su Bošnjaci poput Nakaša Osmana i Nasuha Matrakčija doslovno osnovali osmansku minijaturu, a kaligrafi imali stalan utjecaj koji nije prestajao sve do 20. stoljeća.

BOŠNJAČKE MECENE I OSMANSKA ARHITEKTURA

Uzevši sve rečeno u obzir, možemo zaključiti da je osmanska umjetnost kroz historiju ostavila ogroman utjecaj na umjetnost Bosne, čak do te mjere da je i danas percipiramo kao svoju. S druge strane, i Bošnjaci su ostavili veliki trag u toj umjetnosti, definirajući njen izgled i utjecaj kroz stoljeća. Osim što je stotine naših sunarodnjaka participiralo u svim oblicima osmanske umjetnosti, možda još dominantniji bio je doprinos kroz arhitektonsko pokroviteljstvo koje je urbano definiralo mnoge gradove u čitavom Carstvu. Bošnjaci su gradili vakufe u svim zemljama Balkana (ovdje posebno treba istaći Grčku), zatim u Mađarskoj, u svim većim gradovima Turske, u Siriji, Palestini, Arabiji, Egiptu itd. Naravno, pored Bosne, najviše reprezentativnih objekata sačuvano je u Turskoj, konkretno u Istanbulu.

Koliko je god Istanbul poznat po svojim sultanskim džamijama, toliko je poznat i po deset velikih bošnjačkih vezirskih džamija koje su s vremenom postale simbol ovog slavnog grada. Mehmed-paša Sokolović gradi dvije džamije po projektu Mimara Sinana, Ali-paša, inače rođeni Sarajlija i veliki vezir u vrijeme Bajazida II, gradi također dvije džamije, Rustem-paša i njegov brat, admiral osmanske flote Sinan-paša grade svoje džamije, opet po Sinanovom projektu. Da su ovom arhitekti Bošnjaci bili omiljeni klijenti, govori i gradnja Zal Mehmed-pašine džamije, Ibrahim-pašine, Mesih Mehmed-pašine i Piyal-pašine džamije (sve izgrađene krajem 15. ili tokom 16. stoljeća). Danas su svi ovi objekti turski nacionalni spomenici i predstavljaju neka od najboljih ostvarenja islamske arhitekture uopće.

Uz ove džamije gradile su se i velike kulije (prateći objekti poput medresa, hamama, javnih kuhinja, hanova i sl.) pa možemo sa sigurnošću tvrditi da je veliki dio Istanbula tog vremena bio “pokriven” bošnjačkim vakufima. Ovakva vrsta pokroviteljstva utjecajnih i bogatih Bošnjaka stimulirala je razvoj osmanske arhitekture toliko da je u 16. stoljeću ona premašila arhitektonsku produkciju u Evropi.