Pop Momčilo Đujić, koji je četnik postao 1935, a vojvoda 1942. godine, bio je zločinac, koljač, ubica, pljačkaš, silovatelj, kvisling koji je surađivao s italijanskim i njemačkim okupatorima. I kada je trebalo, blisko surađivao s ustaškim Pavelićevim snagama. Kukavica koja je, nakon što su njegove četničke kokošare konačno razbile partizanske snage, uz pomoć ustaša i Nijemaca pobjegla u Sloveniju. Stav uz pomoć naučnih radova Mihaela Sobolevskog, Zdravka Dizdara i Jove Popovića rekonstruira zločinački put vojvode čiji je lik istetovirao Ognjen Vranješ

Piše: Nedim Hasić

“Postavljam vam svima pitanje da li sam sporan ja ili vojvoda Đujić? Javnost treba da zna, prije nego se odvaži da donese sud, ko je bio vojvoda Đujić, odakle ja dolazim, ko sam sada, status i istoriju naroda kojem pripadam, odnos i relaciju nacija unutar moje reprezentacije, pa tek onda donosi sud.”

Dio je ovo pisma kojeg je prije nekoliko dana objavio nogometni reprezentativac Bosne i Hercegovine Ognjen Vranješ, pravdajući tako tetoviranje četničkog vojvode Momčila Đujića na svojoj ruci. Tetoviranjem lika zločinca koji je umro u Sjedinjenim Američkim Državama, ne dočekavši da mu se sudi za zločine koje je počinio tokom Drugog svjetskog rata, Vranješ je sebi vjerovatno zatvorio vrata nogometne reprezentacije, što mu je, moguće, bio i cilj. Nije to bio prvi skandal koji je Vranješ izazvao, no zasigurno je da je najteži. Skandal preko kojeg niko ne bi smio prijeći.

“Rekoh da ne želim bilo kome da podnosim račun i opravdanje, niti da držim čas istorije, a za mene i većinu stanovnika Republike Srpske, kao i cijelog srpskog naroda, vojvoda Đujić je heroj i simbol otpora prema neprijatelju i niko mi ne može uzeti pravo na takav stav”, dodao je još Vranješ u svom pismu.

KOLJAČ I KVISLING

Još 1946. godine tadašnje su jugoslavenske vlasti Đujića optužile da je kriv za smrt najmanje 1.500 ljudi. Po današnjim mjerilima, kako moralnim, tako i pravnim standardima, bivši pop i vojvoda Đujić okončao bi život u Haagu, odgovarajući pred Tribunalom za ratne zločine kako po komandnoj, tako i po osobnoj odgovornosti. Odgovarao bi za masovne zločine nad civilima, za ubijanje zarobljenika, za silovanja i ubistva djece.

Shvatio to neko kao stereotip o priglupom nogometašu ili ne, teško je zamisliti da, osim guslarskih poema i revizionistički sladunjavih članaka po srpskim tabloidima, osoba intelektualnih kapaciteta poput Ognjena Vranješa zaista može znati šta je sve radio Đujić tokom svog komandovanja četničkim snagama u Hrvatskoj.

Koliko mu je, zapravo, veliki mozak mali, Vranješ je dokazao tokom svoje nogometne karijere u kojoj je svake godine napuštao klub za koji je igrao, sukobljavao se s navijačima, s trenerima i klupskim predsjednicima, raspravljao se s plastičnim starletama po društvenim mrežama. Tetovirao pa popravljao. No, vrijeme je iscurilo.

Kako god neko tumačio historiju, kako god držao ovu ili onu stranu, Đujić ni po kojim i ni po čijim mjerilima ne može biti heroj. Osim onima koji misle kako je i Ratko Mladić heroj koji je oslobađao Srebrenicu iz osvete turskom zulumu, kako su djeca u opsjednutom Sarajevu umirala pogođena gelerima podmetnutih nagaznih mina, ili da je osvajanje Vukovara i jama na Ovčari herojski čin osloboditelja.

Pop Momčilo Đujić, koji je četnik postao 1935, a vojvoda 1942. godine, bio je zločinac, koljač, ubica, pljačkaš, silovatelj, kvisling koji je surađivao s italijanskim i njemačkim okupatorima. I kada je trebalo, blisko surađivao s ustaškim Pavelićevim snagama. Kukavica koja je, nakon što su njegove četničke kokošare konačno razbile partizanske snage, uz pomoć ustaša i Nijemaca pobjegla u Sloveniju.

Nakon bijega iz Jugoslavije predao se sa svojim četnicima savezničkim snagama. Odatle su se raspršili na sve strane svijeta. Prebacio se na jug Italije, a odatle u Njemačku. U Parizu je boravio od 1947. do 1949. godine, a zatim se preselio u Sjedinjene Države, gdje je postao aktivan u srpskim emigracijskim krugovima i pravoslavnoj crkvi, iako nije služio kao svećenik. Godine 1989. proglasio je Vojislava Šešelja srpskim vojvodom. Umro je deset godina kasnije u San Dijegu, u 92. godini života.

Ono na čemu je cijelog svog života Đujić radio bilo je ostvarenje velikosrpskog projekta etnički čiste srpske države. Dokumenti dokazuju da je četničko vodstvo s Đujićem na čelu prihvatilo početkom 1942. godine državotvorni program ravnogorskog četničkog pokreta. U Elaboratu o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije insistira se na stvaranju “srpske nacionalne države”. Đujićeva Dinarska četnička divizija objavila je ustašama i domobranima rat “bez milosti, sažaljenja i skrupula”, a partizanima “rat do krajnjih mogućnosti života”, odnosno “obračun i čišćenje Hrvata iz tih krajeva” i stvaranje “jedne homogene i čiste pravoslavne srpske države, oslanjajući se na Srbiju i Crnu Goru”.

U svom pismu od 16. juna 1943, upućenom komandantu Bosanskokrajiškog četničkog korpusa Urošu Drenoviću, Đujić je posebno naglasio: “Mi smo u zakašnjenju s obzirom na svetske događaje pa zato moramo žuriti da nas događaji ne zateču nespremnim i nesposobnim, da ostvarimo naš politički cilj, a to je stvaranje etnički čiste Srpske države.” U četničkom izvještaju s kraja 1943. godine, u kojem se iznose političke prilike u sjevernoj Dalmaciji, iznosi se pretpostavka da će biti obnovljena Jugoslavija ukoliko u Drugom svjetskom ratu pobjede Britanci. Ujedno se i konstatira da niko od Srba ne želi Jugoslaviju, nego samo Srbiju u njezinim “etničkim granicama, bez zajednice sa Hrvatima”.

Vojvoda Đujić je od samog početka rata blisko surađivao s Italijanima, a kako je vrijeme odmicalo, tako se približio i Nijemcima. U pismu četničkog majora Vasilija Marovića, upućenog 17. februara 1944. četničkom komandantu Zapadne Bosne, do u detalje se opisuje Đujićeva saradnja s Nijemcima. “Što je najgore i najcrnje, vojvoda Đujić ne samo da taktizira već otvoreno surađuje sa Nemcima. Skoro svi njegovi četnici su na nemačkom kazanu pod nemačkom kontrolom. Njegov načelnik Štaba kapetan Mijović skoro svakodnevno sa luksuznim kolima ide u štab Nemačke divizije.”

Pred kraj rata, kada su njegovi dinarski četnici teško stradali u borbama s partizanima, Đujić se odlučuje povući ka Sloveniji. U tom mu pokretu pomaže ustaški poglavnik Ante Pavelić!? Dimitrije Ljotić tražio je od Nijemaca da omogući dolazak Đujićevih četnika u Istru i Sloveniju kako bi zajedno sa slovenskim domobranima i četnicima, Ljotićevim dobrovoljcima i njemačkim jedinicama organizirali presudnu odbranu protiv partizanskih jedinica. Nakon što su dobili suglasnost Nijemaca, Ante Pavelić izdao je 21. decembra 1944. godine naredbu potčinjenim ministarstvima i stožerima da će se na osnovu sporazuma između “hrvatske i njemačke vlade” otpremiti četnička skupina vojvode Đujića (ukupno oko 6.000 ljudi) iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku. Pavelić je zahtijevao od svih oružanih snaga NDH na označenim smjerovima kretanja da “bezuvjetno propuste ovu četničku skupinu u svom prolazu”. Zatim, da će ovu četničku skupinu do granice pratiti “popratna postrojba hrvatskih oružanih snaga”, a koja se prema sporazumu s njemačkim zapovjedništvima ima brinuti za uredan i nesmetan prolaz skupine.

Kakvi su, zapravo, zločinci bili Đujićevi četnici, najbolje govori o tome protest ustaških snaga Nijemcima?! Nijemci su smatrali da je četnički element u Hrvatskoj pouzdaniji i borbeniji nego što su to vojne snage NDH na području Dalmacije. Nijemci su znali koji su to krajnji ciljevi četničkog pokreta te su imali na umu da ga koriste samo dok su služili njima. Vlasti NDH nisu gledale blagonaklono na njemačko-četničku suradnju, upućivali su stalne proteste njemačkim vlastima o ponašanju članova četničkog pokreta.

Tako se u elaboratu o ustrojstvu i djelovanju 7. ustaškog stajaćeg zdruga od 5. oktobra 1943. do 23. novembra 1944. konstatiralo da se politika Nijemaca prema četničkom pokretu nije razlikovala od politike ranijeg “himbenog saveznika” te da je u mnogim elementima i nadmašena. “Sva četnička zlodjela nastoje se vješto opravdati i zabašuriti. Četnici pod zaštitom Nijemaca vrše pljačke hrvatskih sela, kolju, pljačkaju i ubijaju. Karakterističan je slučaj sa selom Bičine kod Skradina, gdje biva pobijeno 36 Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca. Na proteste naših vlasti odgovorili su Nijemci uobičajeno da su ti poubijani bili partizani. Zar je možda tom prigodom umoreno šestomjesečno dijete bilo već partizan?”

Na desetine je izvještaja, dokumenata i svjedočenja o zločinima koje su počinili Đujićevi četnici. Neke od njih slali su i sami Đujićevi potčinjeni. U izvještaju komandanta zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda od 16. juna 1942. stoji kako je samo Dinarska četnička divizija od 25. maja do 15. jula 1942. godine u borbama s partizanima izbrojala “preko 500 partizanskih leševa, većinom Hrvata”. Četnički komandant Ilija Trifunović Birčanin hvalio se u svom izvještaju od 5. septembra 1942. godine Draži Mihailoviću da su četnici na području Vrgorca “oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina naviše…” Nadalje, u depeši Momčila Đujića od 15. decembra 1943. upućenoj Draži Mihailoviću stoji da su njegovi četnici uhvatili 140 komunista, a među njima i sedam Srba. Srbe su pustili kućama, a sve ostalo je “zaklano i u jame bačeno”.

Četnički pokret u Hrvatskoj počeo je početkom 1943. godine uspostavljati trajnije zatvore i logore. Đujić je izdao naredbu potčinjenim jedinicama da zarobljene partizane više ne predaju italijanskoj vojsci, nego da se za njih osnuje centralni logor. Logor u Kosovu primio je prve logoraše u martu 1943. godine. U taj logor nisu bili dovođeni samo partizani nego i brojni civili, djeca, žene i starci hrvatske i srpske nacionalnosti. Kroz taj logor prošlo je “na hiljade uglavnom nevinih ljudi, često djece i žena”, a na “stotine iz njega odvedeno je ravno na strelište u grabama Markovca i Topolja”.

Logoraše se najčešće mučilo glađu, batinjanjem i kotrljanjem u tzv. “popovom buretu”. Sprava za mučenje “popovo bure” dobila je ime po Momčilu Đujiću, a bila je njegov izum – bila je to velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima, tako da su oštrice čavala bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša, te su neki prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli.

Okružni komitet KPH za Knin u svom izvještaju od 18. oktobra 1943, upućenom Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, između ostalog, ističe i ovo: “Đujić u čuvenom Jasenovcu (Kosovo) ne prestaje da ubija. Zadnjih dana ubio je 15 osoba. Ali ni to ne pomaže.”

Četnici su na području Omiša početkom oktobra, kako se navodi u izvješću Okružnog komiteta KPH za Srednju Dalmaciju od 4. oktobra 1942, izvršili i ova zlodjela: “Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali dijelovi tijela”. Osim ovoga, postoji na desetine slučajeva silovanja, iživljavanja i ubijanja žena. Iako su ove zločine četnici izvodili pod okriljem italijanske okupacijske vojske, ona nije poduzimala nikakve aktivnosti da ih u tome spriječi. Ponekad su samo konstatirali činjenice. Tako se u izvješću 107. italijanske legije crnih košulja od 19. marta 1943. upućenom Guvernatoratu Dalmacije u Zadru samo konstatiraju oblici četničkog terora. Ističe se da su se četnici, ušavši u Imotski, “prihvatili divljačke pljačke, prijeteći svima bez obzira da li su Italijani, Hrvati ili Srbi, ne poštujući nikoga i ništa. Silom su provaljivali u kuće, kidajući odjeću sa žena i muškaraca, pljačkajući nakit, novac i ostalo što su našli, silujući žene i djevojke u selima. U cilju većeg terora, oštrili su noževe pred očima golorukih i zaplašenih žena i muškaraca, prijeteći da će ih na mjestu zaklati”.

Masovni zločini četnika nad hrvatskim stanovništvom izvođeni su tokom svih ratnih godina, ali najviše tokom 1942. i 1943. godine, kad je četnički pokret u Hrvatskoj bio vojno najsnažniji, a imao potporu istočnohercegovačkih i istočnobosanskih četnika te italijanskih i njemačkih vojnih okupacijskih vlasti. Četnici su masovne zločine nad hrvatskim narodom obrazlagali raznim motivima (prethodnim zločinima ustaša nad Srbima, partizanskim napadima na četnike, saradnjom pojedinim osoba ili cijelih sela s partizanskim ili ustaškim pokretom, rušenjem komunikacija i sl.).

Prvi masovni četnički zločin desio se u Lici krajem juna 1941. godine. Četnici su zločine činili na područjima koja su privremeno ili stalno kontrolirali te na onim područjima na kojima su boravili u vrijeme vojnih operacija. U italijanskoj vojnoj operaciji “Albia” na području Biokova Italijani su angažirali i oko hiljadu istočnohercegovačkih četnika. Oni su se potkraj augusta 1942. godine prebacili iz Nevesinja preko Ljubuškog i Vrgorca te su zajedno s italijanskom divizijom “Bergamo” sudjelovali na području Biokova u vojnim operacijama protiv partizana. Dok su italijanske jedinice držale u obruču sela, u njih su ušli četnici i u njima “klat je koje od muških stignut”.

Sve strahote četničkih zlodjela na ovom području moguće je vidjeti iz brojnih izvješća. “Prvog listopada 1942. po danu je došlo oko 150-200 četnika predvođeni Talijanima sa kamionima. Četnici su stali paliti, pljačkati i klati sve do čega su došli. Broj zaklanih se još točno ne zna iako su ih naši pokopali, ali ih je bilo preko 100. Strahote se ne daju opisati. Sve što nije moglo uteći na najsvirepiji način je ubiveno. Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali dijelovi tijela. Staraca ima najviše među ubivenim, a i djece. Mnogo je izgorilo bolesnih i nemoćnih u kućama koje su sve od reda popaljene. Ubivenih ima najviše noževima i to većinom srezan grkljan. Prizora svakojakih, dijete u naručju majke zaklato skupa sa njome. Na nekim mjestima velike gomile ubivenih po 10-15 skupa. Svijet se je svugdje sklanjao, ali tko je gdje uhvaćen, tu je zaklan.”

Prvog oktobra 1942. godine združene snage italijanske vojske i četnika Momčila Đujića počinile su masakr nad Hrvatima mjesta Gata kod Omiša. Ubijeno je 96 ljudi, od kojih osmero djece, a selo je spaljeno. Jedan od rijetkih koji su preživjeli taj krvavi pohod bio je tada devetogodišnji Andrija Pivčević. Četnici su ga izboli na devet mjesta, ali je čudom preživio. Upravo je on bio jedan od glavnih svjedoka na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine u Beogradu.

“Pet uri san se pravija da san mrtav. Leža san pokriven leševima. I odjedanput se leš do mene diga, kad vidin Miju Bašića, koji je isto glumija da je mrtav. Nekih pesto metara san moga odat, a onda san, kad mi se iscidila krv, lega. Tu me naša Mijo Očašić, koji mi je da tri kacijole mlika da se okripin i odveja me materi s kojon san doša do naše kuće di mi je mrtav leža otac i još njih pet, šest”, pričao je Andrija 2012. godine za Slobodnu Dalmaciju. “Na suđenju u Domu garde na Topčideru protiv Draže smo svidočili ja i Marija Borovac, kojoj su zaklali muža i sina. Tri smo dana bili u Beogradu, iako je samo suđenje trajalo, čini mi se, tri miseca, a Draža se branija da je za sve kriv Momčilo Đujić i da on ništa nije zna.”