Žalbene komisije Vijeća za štampu u Bosni i Hercegovini

po žalbi gđe Irine Lovrić na tekst objavljen na portalu arhiv.stav.ba 02.02.2017.g.

pod naslovom „Raskrinkao sam prevaranticu Irinu Lovrić“

ŽALBA NIJE PRIHVAĆENA

Samoregulacijom medija objavljena su reagiranja i ispravke druge strane, u skladu sa Članom 5 i Članom 7 Kodeksa za štampu i online medije BiH – Tačnost i fer izvještavanje i Mogućnost odgovora

Tekst predstavlja intervju sa piscem Abdulahom Sidranom u kojem je on iznosio svoje osobne tvrdnje o Žalbenici. Povodom navedenog teksta Žalbenica se reagiranjem obraćala uredništvu magazina „Stav“ i Vijeću za štampu u BiH.

Magazin „Stav“ je u dva navrata, 16.2.2017. i 23.02.2017.g. objavio reagiranja Žalbenice.

Time je Žalbenici omogućeno da dâ odgovor i protuargumente na sve navode Abdulaha Sidrana iz spornoga teksta.

Žalbena komisija utvrđuje da je uredništvo magazina „Stav“ profesionalno reagiralo u skladu sa samoregulacijom medija i Članovima 5 i 7 Kodeksa za štampu i online medije BiH – Tačnost i fer izvještavanje i „Mogućnost odgovora“.

Žalbena komisija Vijeća za štampu u BiH nije prihvatila žalbu gđe Irine Lovrić na tekst objavljen na portalu arhiv.stav.ba 02.02.2017.g. pod naslovom „Raskrinkao sam prevaranticu Irinu Lovrić“. U tekstu je, između ostalog, objavljeno:

„STAV: Oni koji prate Vaš i profil na Facebooku Irine Lovrić, koja je na Facebooku o sebi izgradila imidž beskompromisnog borca protiv korupcije, svjedoče već neko vrijeme o Vašem sukobu s njom, uz upotrebu teških riječi. Bili ste neko vrijeme u bliskim prijateljskim vezama, i sami ste podržavali, cijenili i propagirali njezin rad. Šta se, zapravo, dogodilo pa je slogan ‘Svi smo mi Irina’ – ispisan na majici koju ste svojevremeno nosili na jednom skupu simboličke podrške njenoj borbi – danas zamijenjen riječima ‘Car je gol’, kako nedavno rekoste u jednoj radioemisiji? Kako je Irina Lovrić uspjela omađijati i obmanuti Abdulaha Sidrana?

SIDRAN: Ja se ne sramim svojih prolaznih zabluda i pogrešnih uvjerenja. Nosio sam na sebi majicu ‘Svi smo mi Irina’ i sudjelovao na jednom skupu podrške njenoj borbi vjerujući da je to istinita, autentična, iskrena borba jednog moralnog građanina za običnu ljudsku pravdu, solidarnost i poštenje. Čak sam u toj genijalnoj prevarantici vidio i mogući simbol borbe cijeloga našeg naroda. Nisam bio sam ni jedini koji je podlegao njenim vještinama obmanjivanja. Njeno prijevarno ponašanje i postupanje najprije su počele, čisto ženskim instinktima, prepoznavati i razobličavati neke od njenih najbližih drugarica i saradnica. Moje prve sumnje pojavile su se PREPOZNAVANJEM neobičnosti u njenom JEZIKU i žargonu koji upotrebljava. Prepoznao sam IDIOMATIKU koju koriste ‘psi rata’, ‘škorpioni’ i slični. Do toga nije došla čitanjem. A tada nisam znao za njene kontakte, uporišta i veze u kriminalnom i paraobavještajnom podzemlju šireg područja grada i regije. Išlo je to svojim tempom – saznanja o skrivenim žiro-računima, na više banaka i na više imena, na ime izmišljenih potreba i akcija, moja nemoć da shvatim kako se može biti u radnom odnosu osam godina, a dvije trećine od toga provesti na bolovanju! – i sve tako, jedno po jedno, dok me na kraju nije dovelo do gomile saznanja od kojih se čovjeku SMRZAVAJU KOSTI. Ta moja saznanja ­– zbog svoje grozote – ne mogu biti izgovorena ni napisana na Facebooku ili u novinama, ali se mogu i moraju kazati u sudnici, na ročištima koja nazivaju zatvorenim. Zato uporno prozivam dotičnu hohštaplerku i prevaranticu da me tuži, i stalno – evo i sada – ponavljam da je ona KRIMINALAC. Što ona, naravno, ne smije učiniti, jer bi se istoga trena našla na optuženičkoj klupi. Imam preko dvije stotine isprintanih stranica korespondencije s dotičnom personom i neki bi brzopleti pisac, uz malo stilsko-jezičkih intervencija, to odmah objavio kao veoma zanimljiv epistolarni roman. Meni nije do romana i literature. Prošao sam pakao sotonističkog nasilja što ga je nada mnom i nad mojom porodicom vršila ta osoba. Ona o problematičnom stanju svoga psihičkoga zdravlja ima i vjerodostojne medicinske papire, o čemu sam ja, u ona doba, mislio da je to neki njen način preventive od nečije eventualne odmazde – sve dok ozbiljnost te medicinske dijagnoze nisam osjetio bukvalno na svojoj koži. O porodičnim patnjama i stresovima govorit ću u sudnici. Do tada će valjda policijski organi završiti svoj posao istrage u vezi s provalom i pljačkom moga stana. S obzirom na socijalni milje iz kojeg je ona potekla i u kojemu i danas traži i nalazi podršku za svoje prevarantsko djelovanje – bilo je neophodno istražiti i tu varijantu. Meni su nadležne službe dodijelile policijsku zaštitu, i ja sada smatram da je najvažnije stanovništvu Bosne i Hercegovine i regije pokazati da se u osobi tog navodnog ‘zaštićenog prijavitelja korupcije’ krije opasan prevarant i beskrupulozan kriminalac širokog spektra djelovanja. To podrazumijeva prevare, prijetnje i ucjene, tajna snimanja partnera u delikatnim pozicijama, nezakonite rabote kojima se uništavaju porodice, rasturaju brakovi i upropaštavaju pojedinačni ljudski životi. Zato mi, za sada, zbilja nije važan literarni aspekt ove društvene sramote. Lako ćemo za romane, valja spašavati ljude! Prevarant Torabi je ljudima opljačkao novac. U ovome primjeru, uz pljačku novca, ide i neminovno razaranje porodica i uništavanju ljudskih života. Nije moguće razumjeti indiferenciju s kojom se rukovodioci APIKA (Agencija za borbu protiv korupcije…) odnose prema ovom vrištućem problemu, dopuštajući da jedna ‘kemijska tehničarka’, pod sumnjivim okolnostima zaposlena u jednom državnom uredu, zloupotrebljava i uništava smisao Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije. Takvo sprdanje s državnim zakonima i institucijama u ovoj zemlji posljednjih nekoliko decenija – nije zabilježeno“.

Povodom ovog teksta, Vijeću za štampu u BiH i gl. i odg. uredniku magazina „Stav“ obratila se gđa Irina Lovrić, naznačivši: „Dana 02.02. 2017. godine u jubilarnom broju meni nepoznatog magazina STAV objavljen je intervju gsp. Abdulaha Sidrana. Predhodno je ovaj intervju najavljen na zvaničnoj web stranici ovoga medija te Facebook stranici, i to na način da je objavljen samo dio intervjua koji se odnosi na mene nazvan „RASKRINKAO SAM PREVARANTICU IRINU LOVRIĆ“ . Ovaj naslov korišten je i u magazinu STAV u kojem je objavljen cjelokupan intervju sa gsp. Sidran Abdulahom koji je dostupan javnosti i putem javnih prodajnih mjesta dana 02.02.2017. godine i nosi identičan naslov. Za naslov su korištena boldirana i velika slova, a sve sa ciljem da mi se nanese što je moguće veća šteta“.

Dalje se navodi i sljedeće: „Kako je u spornom tekstu tj intervjuu ovaj magazin zajedno sa gsp. Sidran Abdulahom obrađivao moje lične podatke ( podaci o radnom stažu, mojoj stručnoj spremi, bolovanju, dijagnozi…) na izrazito tendenciozan način grubo je povrijeđeno moje pravo na privatnost zaštićeno Zakonom o zaštiti ličnih podataka, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, i to sve sa zlonamjernim ciljem da se ja predstavim kao problematična osoba sklona ucjenama, prevarama i kriminalu te psihički bolesnik što je nedopustivo, a naročito iz razloga što javnosti NIJE PONUĐEN NITI JEDAN JEDINI MATERIJALNI DOKAZ U VEZI SA ONIM ŠTO JE NAPISANO O MENI U MAGAZINU STAV I OBJAVLJENO JAVNOSTI. Naime, JEDINA ISTINA JE da se ovdje isključivo radi o ličnoj osveti Abdulaha Sidrana meni samo iz razloga mojih aktivnosti na slučaju pronevjere preko 200.000 KM u ambasadi Bosne i Hercegovine u Holandiji, u čijem centru te afere je bila njegova kćerka Miranda Sidran Kamišalić koja je i izvršila nezakonite isplate. Slučaj je pod neobjektivnim i za mene neprihvatljivim okolnostima okončan a niko nije snosio odgovornost za revizijom utvrđene nepravilnosti. Kao istaknuti i dugogodišnji prijavitelj korupcije moja obaveza je bila i ponovo aktivirati ovaj slučaj te nadoknaditi novac građana koji je nezakonito potrošen za nečije lične potrebe“.

Žalba gđe Lovrić objavljena je u magazinu „Stav“ 16.02.2017.g., sa nadnaslovom „Pismo Irine Lovrić Vijeću za štampu zbog intervjua objavljenog u ‘Stavu'“, naslovom „Radi se o ličnoj osveti Abdulaha Sidrana“ i podnaslovom „Redakcija Stava nikada nije dobila demanti što ga je Irina Lovrić najavila odmah nakon objavljivanja intervjua s Abdulahom Sidranom, a u kojem je kritički govorio i o gospođi Lovrić, iako joj je prostor za odgovor bio ponuđen.

Umjesto demantija, na našu e-mail adresu poslala je pismo upućeno Vijeću za štampu, koje objavljujemo bez lektorskih i korektorskih intervencija; sva isticanja riječi u tekstu načinila je autorica“.

Žalbenica u obraćanju Vijeću za štampu u BiH od 22.02.2017.g., između ostalog, navodi: „…ovdje će se morati tretirati i činjenica da je na najgrublji mogući način medij Stav i njegovo uredništo povrijedilo i moje osnovno ljudsko pravo, pravo na privatnost, te nezakonito obrađivalo moje lične podatke i to na neistinit način. Da stvar bude gorom obrađivani su moji lični podaci koji predstavljaju posebnu kategoriju i službenu tajnu, do koje ako novinar dođe je zakonski obavezan tretirati i dalje kao službenu tajnu, što ovdje nije bio slučaj. Upućujem na odredbe Zakona o zaštiti ličnih podataka, te Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH jer takvo postupanje predstavlja i krivično djelo sa čim u vezi su i podnesene adekvatne krivične prijave nadležnom tužilaštvu. Mislim da je Kodeks i suvišno pominjati. Još jednom ističem da ja nisam javna ličnost! Nesankcionisanjem ovakvog postupanja samo će se doprinjeti tome da svaka javna ličnost, kojoj se eventualno zamjeri neko fizičko lice tj. građanin, može da koristi svoje veze i status javne ličnosti te sprovede svoju ličnu osvetu a da za to ne bude sakcionisan medij tj novinar koji je to učinio, što je nedopustivo. Zbog toga insistiram na adekvatnom kažnjavanju svih odgovornih lica u ovom slučaju te obavezno proslijeđivanje moje žalbe i ovoga maila Žalbenoj komisiji Vijeća za štampu u BiH“.

Reagiranje Žalbenice objavljeno je u magazinu „Stav“ 23.02.2017.g. pod naslovom „Potičem iz ugledne sarajevske porodice“.

U skladu sa žalbenom procedurom, Vijeće za štampu u BiH obratilo se gl. i odg. uredniku magazina „Stav“. U dostavljenom odgovoru, urednik Filip Mursel Begović navodi: „Prošle sedmice, u broju 102, objavili smo pismo Irene Lovrić Vijeću za štampu, koje je i nama poslala. U tekućem broju 103, koji će sutra biti na kioscima, objavili smo u cijelosti i njen demantij“.

Žalbena komisija Vijeća za štampu u BiH, na sjednici održanoj 10.03.2017.g. razmotrila je žalbu gđe Irine Lovrić, tekst „Raskrinkao sam prevaranticu Irinu Lovrić“, odgovor urednika i utvrdila da nema kršenja Kodeksa za štampu i online medije BiH.

Sporni tekst predstavlja intervju sa piscem Abdulahom Sidranom u kojem je on iznosio svoje tvrdnje o Žalbenici.

Povodom navedenog teksta Žalbenica se obraćala uredništvu magazina „Stav“ i Vijeću za štampu u BiH, pa je tako navedeni magazin u dva navrata, 16. i 23.02.2017.g. objavio reagiranja Žalbenice, u skladu sa samoregulacijom medija. Time je Žalbenici omogućeno da dâ odgovor na sve navode Abdulaha Sidrana iz spornog teksta.

Žalbena komisija time zaključuje slučaj i ne nalazi kršenje odredbi Kodeksa za štampu i online medije BiH.

Žalbena komisija Vijeća za štampu u BiH preporučuje uredništvu portala arhiv.stav.ba da objavi ovu Odluku.

Članovi/ce Žalbene komisije: Predsjedavajući, prof. dr Miodrag Živanović; advokat Dražen Zubak; sutkinja Nada Arsenić; novinar Fuad Kovačević; advokatica Nada Dalipagić; urednik Milan Šutalo, novinar Muhamed Jusić i novinarka Suzana Mijatović.

Predsjedavajući Žalbene komisije

prof. dr. Miodrag Živanović