Stoljećima se u prijedorskom naselju Ćela slavila Hidžretska nova godina. Ta je tradicija prekinuta dolaskom komunističkih vlasti pedesetih godina prošlog stoljeća. Iako se Ćela danas zove Petrovo, povratnici Bošnjaci obnovili su svoju stoljetnu tradiciju i već dvanaest godina vesele se i obilježavaju Hidžretsku novu godinu

Piše: Sudbin MUSIĆ

Kada su Osmanlije preuzele upravu nad prijedorskim poljem pa nastavile napredovati sjeverozapadno i sjeverno od današnje granice Bosne i Hercegovine, uzvišica na kojoj je smještena Ćela bila je golet. Na uzvišenju s kojeg se pruža najljepši pogled na Prijedorsko polje, Kozarac i Kozaru nalazi se prastara utvrda Dvorina, jedno od najstarijih arheoloških nalazišta u Bosni i Hercegovini. Na Dvorini je danas ponovo podignut minaret jedne od dviju obnovljenih džamija džemata Ćela. Legenda kaže da je ovo mjesto tako dobilo i ime. Naime, staroosmanska riječ kelle znači glava, pa se pretpostavlja da su taj brijeg i golet na njemu svojim izgledom Osmanlije podsjećale na glavu. Ili je, pak, neka glava na tom brijegu pala ili stolovala. Historija ovom dijelu Bosne i Hercegovine duguje mnogo, pa i odgovor na pitanja migracija i naseljavanja muslimanskog i pravoslavnog stanovništva na ovo područje.

ĆELA ŠIROM SVIJETA

Do danas nije dat valjan odgovor na razloge zbog kojih su srpske vlasti mjesnu zajednicu Ćela preimenovale u Petrovo. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Ćela je imala 2.147 stanovnika. Njih 1.634 izjasnilo se Muslimanima / Bošnjacima, a 415 bili su Srbi. Svega 45 stanovnika bili su Hrvati, a njih 30 izjasnilo se Jugoslavenima, odnosno pripadnicima ostalih, različitih nacionalnih manjina. Zahvaljujući opasnim političkim avanturama u koje se upustila grupa odvažnih mještana Ćele, riskirajući pri tom i vlastite živote, Ćela je ostala pošteđena velikih ljudskih gubitaka kakva su doživjela ostala bošnjačka naselja. Međutim, terora nisu bili pošteđeni. Veliki broj muškaraca pritvoren je u koncentracione logore. A kako se Ćela nalazi i na putnoj komunikaciji koja vezuje Prijedor s područjem rudnika u Tomašici, dio će mještana krajem jula 1992. godine svjedočiti transportima kamiona punih izmrcvarenih tijela pobijenih Bošnjaka s područja Mataruškog Brda prema masovnoj grobnici Tomašica.

Strah za vlastite živote nadjačat će želju za ostankom na kućnom pragu te će na kraju najveći broj mještana ipak napustiti domove. Oni koji su ostali postali su bijelo roblje, izloženi torturama i radnim obavezama. Kako je Ćela nadomak grada i okružena srpskim naseljima, u kuće protjeranih Bošnjaka naselit će se izbjegli Srbi. Obje džamije u Ćeli porušene su krajem ljeta 1992. godine. Veliki broj protjeranih Bošnjaka priključit će se redovima Armije BiH. Ostatak stanovništva rasut će se širom svijeta.

Vjerski život u Ćeli bio je do početka Drugog svjetskog rata izuzetno intenzivan. Pored džamije u Bastasima, mesdžide u kojima se obavljao teravih-namaz i održavala mektepska nastava za djecu imala su oba begovska naselja begova Cerića, na Miljakovcima i u Pejićima. Pored Miljakovaca i Pejića, mektepska nastava i teravih-namaz obavljani su i u ostalim mahalama. Po pisanju historičara Husnije Kamberovića, Cerići u naselju Miljakovcima porijeklom su s graničnih područja sjeverozapadne Bosne i Miljakovce su nakon Dubičkih ratova izabrali kao privremeno utočište, u kojima su, ipak, ostali zauvijek. Prema predaji koju čuvaju do danas, obilježavanje sjećanja na Hidžru poslanika Muhameda, a.s., datira od samog uspostavljanja džemata do unazad 250 godina. Nakon Drugog svjetskog rata, na vjerski život u Bosni i Hercegovini počelo se gledati drugačije, a tradicija proslave “turske nove godine” u Ćeli naglo je prekinuta. Tek pedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada će Muslimani / Bošnjaci u tadašnjoj državi započeti proces svoje emancipacije, mještani mahale Grabovac iniciraju ponovno okupljanje o Hidžretskoj novoj godini. Prema kazivanju Razije Sivac, kćerke Beće Ramića, tada ih je bilo toliko da su svi mogli sjesti na dvije ponjave. “Okupili bismo se ovdje na ovu ravan, a onda otišli na mezarje da se sjetimo svojih rahmetlija i proučili bismo im Fatihu. Poslije bismo se vratili, posjedali i proteferičili”, priča Razija.

Pod pritiskom tadašnjih vlasti, ali i odsustvom volje kod mještana, tradicija je ponovo prekinuta. Tih je godina, na prostranim poljima ćelanskih veleposjednika, jugoslavenska vlast izgradila jedno od najvećih gojilišta svježe ribe, ribnjak “Saničani”. Pored mikroklimatskih promjena, izgradnjom ribnjaka započet će pomjeranje mještana u unutrašnjost naselja. Mala džamija u Bastasima iznad velikog ribnjaka šezdesetih godina prošlog stoljeća postala je tijesna i trošna. Ćela je izrasla u veliki džemat, a kuće pomjerene jugozapadno. Prilike i povoljan politički ambijent za izgradnju mještani su brzo iskoristili i u središtu naselja napravili novu džamiju. U džamijskoj blizini, a na oduzetoj imovini veleposjednika Saliha Mešića, tadašnje vlasti izgradile su školski objekt koji će narednih decenija iznjedriti veliki broj prijedorskih intelektualaca iz Ćele. Privredni razvoj općine Prijedor ubrzat će napredak i ovog naselja, pa je tako Ćela agresiju dočekala kao jedno od najbogatijih naselja Prijedora, a onda je ugodan život mještana ovog prijatnog i gostoljubivog mjesta pretvoren u pakao.

POVRATAK BOŠNJAKA, TRADICIJE I IMENA

Prema riječima sadašnjeg imama džemata Ćela Amira ef. Spahića, o obnovi vjerskog života u Prijedoru teško je govoriti bez spomena imena penzioniranog ćelanskog imama Adila ef. Sole. “Adil-efendija došao je u Ćelu davne 1968. godine. Težak život i položaj imama tih godina natjerao ga je da se bavi poljoprivredom. Do 1992. godine hodža Solo, kako ga zovu mještani, postaje jedan od najuglednijih mještana. Nakon progona Bošnjaka Prijedora, odlučio je ostati na svom ognjištu. Tokom agresije je bio aktivista prijedorskog ‘Merhameta’, bez čije bi pomoći život za ono malo duša koje su ostale u Prijedoru bio teško zamisliv, ali i smrt. Klanjao je dženaze i ukopavao nesretnike i pod mecima. U nekoliko navrata izlazio je do Zagreba, dovozio pomoć vraćajući se u takav jedan strašan ambijent”, priča nam Amir Spahić. Dodaje kako je Adil-efendija u više navrata kidnapiran i mučen, a, zbog tih mučenja, zatvorsku kaznu izdržava grupa zločinaca.

Adil-efendija je uhapšen pa sproveden u zatvor u Banjoj Luci u jesen 1995. godine, u kojem je bio zatočen 11 mjeseci, a zatim je razmijenjen u Sanskom Mostu, gdje s Ahmetom ef. Rahmanovićem uspostavlja Medžlis IZ Prijedor u progonstvu. Prijedorčani već 1998. godine organiziraju povratak, posebno težak za mještane Ćele. Privremeno šatorsko naselje smješteno usred sela u haremu porušene džamije bilo je meta, povratnici izloženi šikaniranju, provokacijama i prijetnjama od srpskih izbjeglica. Pored u međuvremenu izmijenjenog imena mjesta, u dvorištu one iste ćelanske osnovne škole, pravoslavna crkva počinje graditi Hram svetog Petra i Pavla, na zemljištu koje joj je darovala lokalna prijedorska vlast. Bio im je to, kako kažu povratnici, baš pravi znak “dobrodošlice” kućama.

Čelnici Opštine Prijedor bili su prvih godina mira pod velikim pritiskom predstavnika međunarodne zajednice. Sa sve masovnijim spontanim povratkom protjeranih Bošnjaka rastao je i pritisak na lokalnu vlast koja je učinila sve da ju se konačno skine s crne liste američke administracije. Pod tim se, prije svega, podrazumijevao povrat imovine prijeratnim vlasnicima, što će se posebno pozitivno odraziti na Bošnjake povratnike u Ćelu. Relativno brzo, sva je imovina vraćena. Obnovljene su kuće i džamije, uređena infrastruktura. Veliki broj Ćelana ipak ostaje rasut širom svijeta. Prijedorčani kažu da američka metropola Chicago danas ima ulicu koju odmilja zovu Ćela, u kojoj živi veliki broj Bošnjaka iz ovog mjesta.

“Danas su svi oni veliki oslonac svom džematu i svima nama koji živimo ovdje”, naglašava Amir‑efendija. Prenosi nam priče najstarijih džematlija koje je zatekao žive po dolasku u džemat, o tome kako su se nekada okupljali kada bi nastupila nova muslimanska godina na lokalitetu gdje se i danas obilježava, pa bi se dijelila halva, slatkiši i ostalo što bi imali. A onda bi učili mevlude, ilahije i tako se približavali jedni drugima, a Fatihom sjećali svojih umrlih.

GOSTI IZ GRADIŠKE

Ove je godine svečanost upriličena dvanaesti put nakon povratka po neobično lijepom i sunčanom vremenu. Na platou kojeg je ove godine u čast ovom događaju svojim sredstvima asfaltirao ćelanski biznismen Fadil Modronja okupio se veliki broj mještana Ćele i okolnih bošnjačkih naselja. Na platou je postavljen veliki šator kraj kojeg se svake godine tradicionalno kuha veliki kazan graha. Za sve je zadužen organizacioni odbor na čijem je čelu Fadil Softić. “Odbor ustvari i nemamo”, kaže nam Amir-efendija. “Svi smo odbor jer smo na sastancima imali najmanje 30 ljudi. Svi smo domaćini, a predsjednika smo izabrali kao najvrednijeg među nama.” U kalendaru Medžlisa IZ Prijedor proslava Hidžretske nove godine u Ćeli označena je centralnom manifestacijom za područje cijelog Prijedora. Pomogli su džemati Čarakovo, Donja Puharska i rodno selo generala Dudakovića, Orahova kod Bosanske Gradiške, iz koje se svake godine u organizaciji tamošnjeg udruženja žena u Ćelu zaputi najmanje jedan autobus mještana. Stariji nam kažu da veze s Orahovom datiraju iz perioda iseljavanja u Tursku, gdje su se dešavale ženidbe, udaje, pa i razočarenja i povratak u Bosnu, bez koje se nije moglo.

Početak programa obilježen je vjerskim sadržajem, sjećanjem na prijedorske žrtve genocida i ćelanskih 29 šehida. U obraćanju muftije bihaćkog Hasana ef. Makića naglašen je značaj Hidžre u duhovnom životu svakog muslimana, a posebno Bošnjaka koji su osjetili progon. Program je uljepšao džematski hor ilahija i kasida, horovi “Harmonija” iz Sanskog Mosta i hor KUD-a “Osman Džafić” iz Prijedora, te interpretatori Rafid Subašić i Admir Ramić. Član organizacionog odbora jeste i Sejad Jakupović, predsjednik gradske Skupštine, koji se u ime odbora zahvalio donatorima i sponzorima. Jakupović je prenio pozdrave i čestitku Milenka Đakovića, gradonačelnika Prijedora, koji je bio spriječen prisustvovati slavlju.

“Malo se ko može pohvaliti tako dugom tradicijom. Ovdje se dolazilo, okupljalo, obavljali su se vjerski obredi i živi su se sjećali svojih najmilijih koji su preselili”, ističe efendija Spahić. Vrhunac svečanosti bila je podjela paketića koje je u ručice više od 200 mektepske povratničke djece iz Ćele i drugih prijedorskih džemata podijelio Adil ef. Solo. Spahić kaže kako je proslava Hidžretske nove godine sve masovnija, a mjesto sve ljepše i uređenije. “Želja nam je da svake godine budemo bolji domaćini, u zdravlju, veselju i rahatluku se okupimo i svaki put iznova podsjetimo na pouke i poruke Hidžre, jer je Hidžra prekretnica u povijesti islama. Eto, ove godine nam je Fadil Modronja asfaltirao put, prošle smo dobili česmu, a dogodine bolji bili, ako Bog da. Moje su džematlije vrijedni i čestiti ljudi koji ne štede ni sebe ni vrijeme ni novac da kao pravi domaćini ugoste sve ljude koji danas dođu. Želimo da ovdje dolaze i naši susjedi drugih nacionalnosti, da pokažemo da želimo da zajedno živimo i da dijelimo sve lijepe trenutke.” Iako je Ćela administrativno i dalje Petrovo, o ovoj temi mještani izbjegavaju govoriti. Ćela je za njih, jednostavno, Ćela. Unatoč činjenici da je Ćela iznjedrila i najveći broj poslanika i odbornika nakon rata, ozbiljnije inicijative za vraćanje imena do danas nije bilo. Kao i za sve do sada, Ćelani očito čekaju neko bolje vrijeme i pravi trenutak. Ostaje nada da će, dostojanstvom i mudrošću koje su pokazali svih 25 godina unatrag, Petrovu vratiti stoljetno ime – Ćela.