Protekle sedmice svakodnevno su pristizale velike grupe migranata, a građani su zabrinuti iz zdravstvenih i sigurnosnih razloga. U nezavidnom su položaju i volonteri koji pomažu migrantima, a trpe različite neugodnosti, pa čak i prijetnje

Amira Jašarević

Amira Jašarević s grupom migranata

Migranti ispred službe za poslove sa strancima u Tuzli

Sezan

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Problemi s kojima se migranti, ali i građani Tuzle suočavaju posljednjih dana dostižu svoj vrhunac. Uslijed sve masovnijih dolazaka migranata, kojima je Tuzla tranzitna tačka, mjesto gdje se registriraju, lokalno je stanovništvo sve više zabrinuto i plaši se mogućih zaraza zbog nehigijenskih uvjeta u kojima migranti borave. Osim toga, stanovništvo negoduje i zbog grupe migranata koja se ovdje zadržala nekoliko mjeseci, a krše zakon i već su postali poznati policiji.

Iako je činjenica da dnevno ovim gradom prođu desetine pa i stotine nesretnika iz Sirije, Pakistana, Afganistana, Irana, Alžira, Indije ili Maroka, lokalne vlasti i dalje su nijeme na vapaje volontera da se uspostavi kakav-takav red, barem u pogledu poboljšanja higijenskih uvjeta.

Tuzlanski volonteri, koji su prvi priskočili u pomoć ovim ljudima prije nešto više od godinu, upozoravaju da više nije pitanje izbora žele li vlasti ili ne žele pomoći u rješavanju ovog problema. Ljudima u nevolji, koji su se zatekli u Tuzli, neophodno je, ističu, pomoći i pružiti im ono najnužnije, a to je mjesto za obavljanje fizioloških potreba i kupanje, kako bi i migranti, ali i građani Tuzle bili zdravstveno zaštićeniji. Lokalno stanovništvo zabrinuto je jer se Terenski centar Tuzla Službe za poslove sa strancima nalazi u centru grada, dok uslijed nepostojanja toaleta, migranti nuždu vrše u obližnjem objektu u izgradnji i u parkiću pored obdaništa “Bambi”, pa se ovim mjestima širi smrad, a može ih se vidjeti i kako se umivaju u rijeci Jali, u koju se ulijevaju kanalizacija i otpadne vode s područja skoro cijelog grada.

KUPANJE U ZAGAĐENOJ JALI

“Ni za svoje građane nemamo toalet, jer u Tuzli ne postoji javni toalet. Imamo najveći trg u Bosni i Hercegovini, Trg slobode, a pedeset metara od njega ljudi obavljaju nuždu u starom kiosku. Što se tiče roditelja koji dovode djecu u obdanište, razumijem njihovu nelagodu kada s djetetom moraju gledati sve te grupe nepoznatih ljudi koje tu spavaju, ali sam 90 posto sigurna da ih niko od njih neće napasti. Za to što su oni u centru grada, opet je kriva vlast, jer je Terenski ured Službe za poslove sa strancima u centru grada. Očito se nije razmišljalo, iako se nešto ovakvo nije moglo ni predvidjeti, ali bit će da su se vodili prijavom isključivo ‘modernih stranaca’ koji će platiti taksu za prijavu od 10 KM, ili koliko već trebaju platiti radnu dozvolu stranci koji rade u Tuzlanskom kantonu. Za takve je normalno da će posao završiti za petnaestak minuta i da im tokom boravka u Uredu neće trebati ni toalet. Ali, šta je s ljudima koji dođu ovdje u petak poslije podne i ostanu do ponedjeljka jer Ured tokom vikenda ne radi? Lokalne vlasti trebamo pitati koliko to čovjek može trpjeti a da ne ode u toalet. Postoji strah od zadržavanja ovih ljudi u Tuzli, iako im ovaj grad nije interesantan. Pokušavali smo i tražili smo da se donese neki pokretni toalet, da se time poštede i stanari, i djeca i tete u vrtiću, kao i advokati i radnici u advokatskim kancelarijama kojima klijenti više ne dolaze jer ne žele gledati iznemogle ljude kako leže po betonu ispred njihovih kancelarija. Ovime se direktno udara ne samo na migrante nego i na naše ljude, stanare, kojima se nužda vrši ispod prozora i na naše radnike. Uputili smo peticiju za postavljanje sanitarne jedinice ka Gradu Tuzli, ali nikakav odgovor nije stigao”, navodi Amira Jašarević, volonterka iz Tuzle.

Možda ovo pitanje, navodi Jašarević, trenutno ne smatraju hitnim za rješavanje, ali migranti neće tek tako prestati dolaziti pa će se u augustu, kada temperature zraka budu više, vjerovatno nešto morati poduzeti. No, moguće je da će tada biti kasno.

“Za očekivati je da se pojavi šuga ili neka druga zaraza. Mnogo bi se postiglo kada bi, naprimjer, u dva dana dovezli barem jednu cisternu s vodom i jedan toalet, da se ljudi imaju gdje umiti i otići u toalet, a ne da se kupaju u Jali. Oni ne znaju šta je Jala, zarazit će se, a samim time zarazit će i nas. Ali ne zbog toga što smo mi u kontaktu s njima nego zato što insekti prenose različite bolesti”, naglašava Jašarević.

Gradsko vijeće nedavno je od države zatražilo da se, između ostalog, Terenski centar Tuzla Službe za poslove sa strancima izmjesti iz gradske jezgre, kao i da se otvore jedinice u Sapni i Kalesiji, jer upravo kroz ova mjesta u Tuzlanskom kantonu migranti prvo prođu.

ZAŠTO NEMA DEPORTACIJA

“Očekujemo da država napravi migrantski centar na podobnoj lokaciji, udaljenoj od gradova, kao što imamo slučajeve širom Evrope i svijeta. U tim centrima treba utvrditi i tačan identitet migranata, jer ih kriju. Oni na jednom mjestu kriju pasoše, a bez njih dolaze na registraciju. O njima treba brinuti i osiguravanjem hrane, vode, medicinske njege i slično”, izjavio je Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle, i dodao: “Ovaj problem nisu mogle riješiti ni najveće evropske i svjetske sile, ali mi moramo postupiti humano. Nekontrolirani ilegalni prelazak granice Srbije s Bosnom i Hercegovinom sigurno ne organiziraju sami migranti, nego oni koji se bave krijumčarenjem ljudi. Migrantima se naplati prelazak granice i obeća im se ulazak u Evropsku uniju, a onda oni, nakon što su dali novac, budu suočeni s granicom prema zemljama Evropske unije, shvate da tamo ne mogu ući, postaju nervozni i svi zajedno imamo problem.”

Također, Imamović je naglasio: “Nećemo dozvoliti da Tuzla doživi sudbinu Bihaća i Cazina.”

Osim higijenskih uvjeta i eventualnog premještanja Terenskog centra Službe za poslove sa strancima, građani su zabrinuti i zbog narušavanja javnog reda i mira i krivičnih djela koja počine migranti, te pojedinaca ili manjih grupa koje se bave prosjačenjem i, insistirajući na novcu, hodaju za prolaznicima i plaše ih.

“U Policijskoj upravi Tuzla evidentirano je jedanaest slučajeva narušavanja javnog reda i mira ili krivičnih djela, a zabilježili smo i razbojništvo. No, većinom to migranti rade međusobno, narušavaju javni red i mir i čine krivična djela. U posljednje vrijeme imamo i pojavu provala u stambene jedinice. Bitno je da nam građani to prijave. Migranti se ‘usele’, a građani ih tek ujutro primijete. Pratimo situaciju, naš štab redovno zasjeda i obavještavamo sve institucije koje treba da reagiraju pravovremeno, da zajedno rješavamo situacije”, izjavio je Zoran Teofilović, načelnik Policijske uprave Tuzla.

Volonterka Jašarević ističe da je većina građana ogorčena zbog migranata i da im pripisuju često i izmišljena nedjela.

“Postoji uzrečica ‘s kim si, takav si’, pa ako čujemo da je tamo neki Marokanac napravio problem, da je ukrao nešto, ili da je Sirijac pretukao nekog, onda se kaže: ‘Aha, on je migrant’, i svi su okarakterizirani kao problematični migranti, iako ih u grupi od 100-200 ima tek jedan ili dvojica koji se nedolično ponašaju. Jedna porodična žena javila mi se neki dan da me pita znam li ko je od migranata noć prije šetao kod bivšeg ‘Tuša’, jer je taj migrant pretučen i uvrijeđen na jedan nepravedan način. Zastao je pored djevojke koja je bila s momkom i taj momak ga je pretukao. Gospođa koja mi se javila poslije je s mužem otišla na stanicu i pronašla tog migranta, kojeg su zatim odveli na večeru. Istina je da u Tuzli postoji grupa migranata koji već duže vrijeme prave probleme, ali policiji ruke nisu odriješene. Oni ih privedu zbog prekršaja, zadrže ili ih puste, a kada ih puste, oni će večeras ponovo napraviti prekršaj ili počiniti neko novo krivično djelo. Samo ih zapišu, naprimjer, taj i taj ukrao je ženi torbicu i puste ga, a on kada izađe, drugoj ukrade mobitel. Šta su postigli? Samo su ga zadržali dva, tri ili pet sati da se odmori, umije, opere i on opet ode na ulicu. Ali, takva je situacija i s ‘našim’ razbojnicima ako tužilaštva ne odluče drugačije, ali zašto se migrante prekršitelje zakona pušta, a ne da se proslijede Uredu za strance, koji trebaju uraditi svoj dio posla? Svugdje u svijetu postoje deportacije, a ne vraćati ih na ulicu gdje oni uporno prave probleme. Ovdje im je pružena šansa za to jer vlast ne vodi računa”, ističe Jašarević.

OPASNOST OD GENERALIZIRANJA

S druge strane, sa sve većim prilivom migranata, volonteri i od građana doživljavaju razne neugodnosti, pa čak i prijetnje. Na pitanje kako se u takvim situacijama osjeća, Jašarević odgovara: “Osjećam se kao pobjednik, jer da bi vas neko napao, taj neko u vama vidi svoj poraz. Ovdje vidite poraz ljudskosti, jer, ako ja radim dobro djelo i neko me zbog toga napada, to samo opisuje njega, koji ne bi bio u stanju gladnom čovjeku iz Sirije, Pakistana ili čovjeku iz susjednog sela kojem je kuća poplavljena dati komad hljeba. Svejedno mu je jer se ne osjeća dužnim. Predrasude su velike, a ovo je sebičnost. Ja se ne bojim biti čovjek i smatram da to nije greška u životu. Volonteri ostavljaju i zapostavljaju svoje porodice na neki način da bi skuhali, iznijeli i podijelili obrok. To su majke i supruge, nečiji muževi koji su na ulici do kasnih večernjih sati i pokušavaju nekom udijeliti gram ljudskosti, pa makar to bilo kroz kašiku riže ili par čarapa.”

Tuzlom kruže glasine da su volonteri plaćeni od stranih nevladinih organizacija da pomažu migrantima, da su dio nekog “projekta” i da su upravo oni najveći krivci zbog čega migranti ovdje svakodnevno pristižu. Jašarević takve navode oštro negira.

“To je naša dobra volja i notorna je laž da smo plaćeni. Svoje vrijeme dajem onome kome želim i kome je potrebno. Iste su reakcije kolega volontera, koji ovo rade srcem i bez straha. Među nama ima volonterki koje su ovo radile 1990-ih, kada su protjerani naši ljudi iz Podrinja. To što je možda među nas ubačen neko iz policije ili sudstva, nama nije problem jer ovo radimo iz humanih razloga. Ponavljam, jesam, pomagala sam, hoću i opet ću i ne znam kako me neko može spriječiti u tome, jer mi, volonteri, čuvamo obraz ovog grada, u kojem se svakodnevno krše ljudska prava.”

Migranti, među kojima je bilo trudnica i majki s djecom, u Tuzlu stižu iznemogli i izgladnjeli, s osipima, opekotinama, tragovima životinjskih ujeda, povredama uslijed nošenja neadekvatne obuće. Za njihova ih psihička stanja skoro niko i ne pita. Za to se, valjda, nema vremena.

“Oni spavaju pod otvorenim nebom, bez obzira je li vani –10 stepeni, pada li kiša ili grmi. Prepušteni su nama, grupici volontera i tuzlanskom ‘Merhametu’, a prošli mjesec se uključio i ‘Crveni krst’. ‘Merhamet’ im donosi hranu, a volonteri, kao što su to radili i svih proteklih mjeseci, kuhaju hranu, donose odjeću, obuću, previjaju rane… Da nije volontera, davno bismo imali ogroman problem. Također, Hitna pomoć do sada nije nikoga odbila, a ista je situacija i s Univerzitetskim kliničkim centrom Tuzla. I policija profesionalno i humano radi svoj posao, koliko je to u njihovoj nadležnosti. Nisam primijetila da je ikome nanijela neku štetu ili je nekog migranta tukla i maltretirala, kao što se dešava u susjednim državama. A oni su toliko zahvalni na svemu. Kada sam nedavno prišla jednoj porodici da ih pitam treba li im šta, muškarac mi se zahvalio i rekao da im ništa ne treba. Dodao je da mu je moj osmijeh velika sadaka, jer sam ih pogledala i prišla sam im kao ljudima, a ne kao životinjama”, navodi Jašarević.

Sezanov put ka Italiji

Kada je prije više od dvije godine sada dvadesetdvogodišnji student Sezan krenuo iz rodnog Pakistana, u namjeri da dođe do Italije, nije ni znao da u Bosni i Hercegovini postoji Tuzla, grad soli, u kojem se obreo na svom putu nakon prelaska granice s Iranom, zatim boravka u Turskoj, pa šestomjesečnog zatvora u Grčkoj jer nije imao dozvolu za boravak, te boravka u Makedoniji i Srbiji. Presretan je, kaže, jer ga policija i ljudi u Bosni i Hercegovini nisu maltretirali, a dobio je hranu i vodu.

“Od Grčke sam putovao tri mjeseca. Kada sam došao u Tuzlu, registrirao sam se i imam papire pa mogu dalje. Nisam ovdje imao nikakvih problema. Bosna je divna zemlja, ljudi su dobri i pomažu nam. U Grčkoj migranti imaju mnogo problema. Policija me uhvatila jer nisam imao papire. Rekli su mi da idem u zatvor. Nikakav drugi razlog nije postojao. Ništa loše nisam uradio. Kasnije sam prešao granicu s Makedonijom i bio sam i u Srbiji, gdje također ima problema. Neki ljudi otimali su mi novac, prijetili da će me ubiti i slično. Odavde idem u Sarajevo, zatim u Bihać, pa preko Hrvatske i Slovenije do Italije. Volio bih kada bih u budućnosti mogao nastaviti školovanje”, naveo je Sezan, koji je, čekajući autobus za Sarajevo, s grupom prijatelja prenoćio na betonu pored glavne autobuske stanice u Tuzli.