fbpx

Toliko je naređivao i galamio da je dobio nadimak Major

: Major je bio mršavijast i crnomanjast, osrednjeg rasta, malo naheren u desnu stranu. Kada bi govorio, riječi su mu pratile grimase na licu, a dok bi naređivao radnicima, mahao je rukama na sve strane. Iz kabine bi dizalicom sajlom vezane balvane dizao iz Drine, ali bi uvijek, po običaju, zaustavljao dizalicu. Došao bi do balvana koji su visili u zraku. Samo što bi ih rukom gurnuo od sebe, zagalamio bi

Piše: Mirsad SINANOVIĆ

 

Na Brodu na Drini šezdesetih godina, odmah ispod dugog, lučkog betonskog mosta, radnici Pilane skrojili su i za obale svezali branu koja je zaustavljala balvane nizvodno. Bila je duga skoro dvije stotine metara, sve do Granika, gdje je na betonskom postolju iznad Drine bila učvršćena velika dizalica. Brana se pružala od desne strane mosta, pa ukoso do ispod same dizalice na lijevoj strani rijeke. Radnici su je skrojili od dugih balvana, s malim razmacima, a spojili su ih poprečno s kratkim, izrezanim balvanima, koje su za ove duge spojili klanfama. Ovi poprečni držali su cijelu konstrukciju brane.

 

Ispod mosta je brana bila svezana sajlama za betonski stub na desnoj obali, a tako i na lijevoj, ispod dizalice. Cijela dužina brane, od mosta do dizalice, sajlama je bila svezana za obale, na svakih pet metara po jedna. Dobro je bila učvršćena. Brani je trebala snaga da drži hiljade kubika oblovine koje je s proljeća nosila nabujala Drina.

 

Na lijevoj obali Drine, gdje je sajlama bila svezana brana za betonski stub na obali, bila je učvršćena visoka konstrukcija dizalice. Njeno postolje imalo je jednu šinu u betonu, koja se zaokruživala, a na njoj je u pokretu bila cijela dizalica. Na šini je bio čelični stub dizalice, koji je išao uvis do dvadesetak metara, a njime je manevrisao dizaličar. Kada bi s vrha ove konstrukcije dizaličar pustio sajle na zaustavljene balvane u Drini, radnici bi ih dolje vezali, dva ili tri, koliko je dizalica mogla podići, pritegli dobro da, ne daj Bože, ne ispadnu, a onda bi radnici na brani zagalamili:

– Diži! Diži! Diži!

Tada bi dizaličar, koga su svi zvali Major, iz Drine dizao uvis trupce, a onda bi na onoj čeličnoj šini okretao kompletnu konstrukciju i usmjeravao trupce prema obali, gdje je i drvena skela bila popatošena balvanima. Kao i Drina kada je trupci prekriju, sve do brane.

 

Čim bi dizaličar spustio balvane na ovu popatošenu skelu, drugi radnici bi ih “otkopčavali”, a onda capinima, šiljastim nosevima, kako su ih zvali, gurali naprijed dvadesetak metara, sve do vagona koji su čekali. I sve ispočetka.

 

I kad bi vagoni bili puni, tada bi mašinovođa na svojoj lokomotivi, zvanoj Teja, pustio dugi hijuk i pokrenuo je, a vagoni bi zaklopatali. Sve brže i brže, uz ritam klopota. Mašinovođa bi, po običaju, isturio glavu, zaviknuvši:

– Tri puta ura za radiše na Graniku!

I svi bi uzvikali:

– Ura! Ura! Ura!

A Major s vrha dizalice:

– Sretno, Teja!

Do mosta nije bilo ni pola kilometra. Odozdo od dizalice bilo je lijepo vidjeti na cijeloj dužini mosta vagone na kojima se prevozila šumska građa još pola kilometra do pilane.

 

Major je bio mršavijast i crnomanjast, osrednjeg rasta, malo naheren u desnu stranu. Kada bi govorio, riječi su mu pratile grimase na licu, a dok bi naređivao radnicima, mahao je rukama na sve strane. Iz kabine bi dizalicom sajlom vezane balvane dizao iz Drine, ali bi uvijek, po običaju, zaustavljao dizalicu. Došao bi do balvana koji su visili u zraku. Samo što bi ih rukom gurnuo od sebe, zagalamio bi:

– Kakvo je ovo vezivanje?! Šta ako vam padnu na glavu?! Ko će biti kriv? Major!? E, evo vam!

Dobro bi im odmjerio, a onda trkom došao do svoje kabine, spustio balvane na branu, a iz kabine bi se čuo njegov glas:

– Razvezujte! Sajlu zategnite! Nemoj da vam silazim!

 

Majoru su ovaj oficirski nadimak dali radnici. Čim bi izjutra u šest sati došli na posao, poredao bi ih u redove i vrištao:

– Stoput vam kazujem. Vezujte! Vezujte! Jučer se sajla olabavila pa sam mor'o balvane polako spuštati na skelu! A vi se razbježali! Vama govorim, šta zjalite ume!? Balvani su ispadali iz vagona kad je Teja krenula. A ti, Mikane, pošizio, pao s brane direkt u Drinu?! Neđe si svunoć udar'o po pivi. Pa s kime ću ja ostvariti godišnji plan kako hoće Partija!? Ako me razljutite, sviju ću vas poslati kući… Ajd, razguli! Šta čekate? Pemziju? Mrš na pos'o! – galamio je.

 

Ovako ih je postrojavao svako jutro, naređivao i galamio, a to se ponavljalo, pa mu dadoše nadimak Major. On se nije ljutio, bio je sav od posla, za ljutnju nije imao vremena. Mora da prebaci mjesečni plan. Da ga činuju s plaćom.

 

Jednom je kiša svu noć prepadala. Voda je tekla niz krovove, pa niz zidove kuća u koloniji, svukud se granali potoci, a u blagoj udolini, između kuća, raslo je jezero koje su stanari ograđivali zemljom, vukući je u civarama sa smetljišta iznad Drine, bojeći se da im voda iz ovog jezera ne preplavi kuće. Svi su skočili, strah ih poplave; djeca nisu išla u školu, a očevi na posao, a majke trčale po kući.

 

Drina je porasla da se pela uz obale. Došla je čak do prvih pećina koje su imale ograđena vrata. U ovim pećinama familije koje su živjele iznad u montažnim kućama držale su kokoši i svinje i pobojali su se da će ih potopiti. A Drina, onako nabujala i mutna, kao da se hoće osloboditi stega od obala, svojom vodenom snagom ulazila je u pećine, raznosila i svinje i kokoši, a onda bi, zapjenušana, praveći vrtloge oko neke stijene, grabila naprijed, sveteći se svemu na šta bi naišla.

 

Balvane je bacala kao da se igrala s njima. U tom divljem plesu valova oni su se sudarali, nestajali jedan ispod drugog, zalijetali na obalu i silnije se vraćali. Sve je bilo zamućeno i tom vrtlogu kao da nema kraja.

 

Major je prvi došao na posao, a za njim i drugi radnici. Nije bilo postrojavanja na onoj balvanima popatošenoj skeli, već su se svi okupili na obali, kod pokretne osovine dizalice. Samo su dvojica, i to onih novih radnika, bili na brani. Svi su gledali Drinu dok je svojom podivljalom snagom sudarala i razbacivala balvane na njihovom vodenom lageru. Sve je više nadolazilo balvana, Drina se od njih nije ni vidjela od betonskog mosta do Granika.

 

Onda se na njihovoj obali odvojila brana, od siline balvana koje je na branu gurala Drina, sajle i betonski stub na obali oko koga su bile omotane izdržali su, ali nisu klanfe koje su držale krajeve sajli na brani.

 

Kao stampedo, jurnuli su balvani Drinom goneći branu na desnu obalu, naginući je na bok, kao da je hoće skroz otkinuti od betonskog stuba ispod mosta. Ona dvojica novih radnika koji su stajali na brani, nespremni i iznenađeni, poispadali su kao da su igračke, a na njih su krenuli balvani. Čuo se njihov jeziv vrisak. Ostali su gledali u Majora, koji je trčao obalom. Onda se s obale bacio u nabujalu Drinu.

 

Plivao je i našao se između balvana, a tada je Drina na površinu izbacila glavu jednog od novih radnika. Bio se onesvijestio. Major ga je desnom rukom uhvatio ispod pasa, a onda nagnuo na sebe, a lijevom se držao za balvan sa strane, a njih sve troje voda i balvani zanosili su prema obali. Obalom su trčali drugi radnici, jedan je prema Majoru bacio dugi konopac, a on se uhvatio za njega ostavivši balvan. Radnici su ih lahko izvukli na obalu. Ovaj novi radnik još je bio u nesvijesti, iz potiljka mu je tekla krv. Drina se cijedila niz njih. Majora je uhvatila drhtavica, da li od hladne Drine ili od onog što je doživio. Obojicu su ih radnici donijeli do kafane.

Major je, sjedeći na patosu od dasaka, zagalamio:

– Nosite ovog do Doma zdravlja. Ostali razgulite kućama!

I jedva je ustao, kao da je u minuti ostario. Kao starac, gegao se prema vratima.

 

Sve dok je Drina divljala između obala, na Graniku se nije radilo. S Drinom je otekla i sva oblovina. Kako bi dolazili balvani, i oni bi otjecali. Onog drugog, novog radnika, ekipa spasilaca pronašla je mrtvog u šipražju uz obalu.

Kada se Drina smirila, jedni su došli do brane, koja se pružila po desnoj obali, pa svezali konopac za nju, a drugi njen kraj na drvenom čamcu donijeli radnicima na lijevoj obali. I oni su konopcem privukli branu na lijevu obalu. Onda su dvojica iskusnih radnika sajlama vezivali branu za betonski stub. Drugi za obale.

Nakon sedam dana, Major je ponovo postrojavao svoje radnike. Rekao im je:

– Da vam bistrim politiku, sve znate. Ti što si ost'o živ imaš plaćeno odsustvo. Grabi kući!

– Razumijem, druže Majore  – iz poštovanja mu odgovori preživjeli. Samo što mu nije salutir'o.

– Haj, razgulite na pos'o.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI