Čini mi se kako u miru svakodnevno doživljavamo velike poraze. Rijetkost je da je neko uspio obezvrijediti sam sebe koliko smo mi u tome uspjeli. To je vjerojatno i jedan od razloga zbog čega danas, koliko god to bilo nepotpuno i pogrešno, o našoj prošlost ubjedljivije govore oni koji su stali uz nas negoli mi sami!

U januaru 2014. u Berlinu je održan simpozijum posvećen Susan Sontag – pod imenom “Susan Sontag Revisited“. Organiziran je deset godina nakon njene smrti, a ideja je bila analizirati utjecaj i značaj njenog rada u današnje vrijeme. Svakako da je uzbudljivo konstatirati da je u biografiji jedne od najznačajnijih intelektualki našeg vremena nezaobilazna informacija o njenom vremenu provedenom u Sarajevu pod opsadom, režiji predstave “Čekajući Godota“ te njenim aktivnostima inspiriranim upravo tim iskustvom.

Naše je društvo samo zahvaljujući upornosti i svijesti pojedinaca uspjelo sačuvati obraz kada je u pitanju odnos prema njoj. Iako je neposredno po završetku premijere spomenute predstave Susan Sontag proglašena počasnom građankom Sarajeva, trebalo je 17 godina poslije njenog dolaska u Sarajevo da 2010. godine Sarajevo dobije i trg po njenom imenu. Bio je to rezutat duge borbe nekoliko pojedinaca, prevashodno Harisa Pašovića s raznoraznim birokratskim zavrzlamama.

Pitanje je, ipak, koliko smo mi kao društvo zaista svijesni onoga što je njen boravak u Sarajevu značio i koliko smo spremni iz tog iskustva učiti kada je u pitanju naša vlastita empatija prema drugim? Da li mi, zbog vlastitog iskustva, imamo manju ili pak veću obavezu biti među onima koji dižu svoj glas protiv opće nepravde i stradanja nedužnih ljudi? Zanima li nas uopće mišljenje intelektualaca, umjetnika, političara, običnog čovjeka?

Ne mogu reći da čudi kako Sarajevo olahko zaboravlja ljude koji su se na različite načine angažirali u onim danima kada smo taj angažman značajno više cijenili i razumijevali. To ne čudi ni zbog činjenice da smo na isti način zaboravili mnogo toga neprestanim pristajanjem na relativiziranje vlastitog iskustva kao i zloupotrebom prošlosti (neosporno herojske) u jeftinim političkim igrama surove realnosti naše današnjice.

Primijetimo li kako bagatelno, sa žarom gladnih ljudi, prodajemo i rasparčavamo naše materijalno i duhovno naslijeđe? Primijetimo li kako se otpor agresiji, kao pokušaj da se odbrani ne samo Bosna već i supstanca jedne ideje o Evopi u kojoj se različitosti smatraju blagoslovom, topi pred slikama naših političara, neartikuliranih intelektualaca, opće nepravde i potpune odsutnosti vizije o vlastitoj budućnosti. Čini se kako u miru svakodnevno doživljavamo velike poraze. Rijetkost je da je neko uspio obezvrijediti sam sebe koliko smo mi u tome uspjeli. To je vjerojatno i jedan od razloga zbog čega danas, koliko god to bilo nepotpuno i pogrešno, o našoj prošlosti ubjedljivije govore oni koji su stali uz nas negoli mi sami! U konačnom historijskom sudu svakako da će se gledati ko je bio na kojoj strani te će se sigurno znati napraviti razlika između velike liste onih ljudi koji su stali uz Bosnu kao simbol pravedne borbe od onih koji su poput onog nesretnog Limonova zajedno s ratnim zločincem stali iznad Sarajeva i zapucali po gradu.

Ako bismo mi nekad, potopoljeni u cunamiju poslijeratne, tranzicione mediokritetske realnosti, zaboravili npr. i ko je pucao, ostat će svjedočanstva nekih velikih imena, poput npr. Susan Sontag, i njihova definicija onoga što se ovdje događalo. U tom je kontekstu možda važno ovdje spomenuti i da je ona bila prva osoba koja je ono što se događalo u Bosni nazvala genocidom!

Priznat ćete da to zvuči puno ubjedljivije od iste rečenice izgovorene od strane mnogih globalno anonimnih poslijeratnih tajkuna i svih onih koji su na vlastitu sramotu naplatili svoj patriotizam i odrekli se vlastite odgovornosti za stanje zemlje poslije rata!

Zbog svega do sada napisanog, važno je čuvati sjećanja na period kada smo očigledno imali razvijeniju svijest o pojmovima pravde i morala. Opisujući motive dolaska u Sarajevo, Sontag je sama napisala kako njen dolazak u opsjednuti grad nije imao baš nikakve veze s “povlasticom intelektualaca” te da njena posjeta nije imala namjeru biti politička intervencija. Impuls koji ju je potakao na taj čin bio je svakako prije moralni nego politički. Ona je u podjednakoj želji namjeravala iskoristiti vrijeme u Sarajevu za postavku teatarske predstave, kao što bi, po vlastitim riječima, bila zadovoljna i da joj je dato da pomaže ljudima da sjednu u invalidska kolica.

Koliko je nas danas koji bismo vlastitom obavezom smatrali i riskiranje vlastitog života, provodeći dane s ljudima koje u biti i ne poznajemo? Sontag je u Sarajevu, s prekidima, provela period od aprila 1993. pa sve do kraja 1995. godine. Čak da je uživala i neki posebni tretman, u tadašnjem Sarajevu nije mogla izbjeći situaciju iznimne svakodnevne neudobnosti i smrtne opasnosti. Naime, rizik da budete ubijeni bio je prisutan 24 sata na svakom milimetru opsjednutog grada. Svi oni koji je se sjećaju iz tog perioda s posebnim poštovanjem izdvajaju činjenicu da je po ulasku u Sarajevo odbila nositi svoj pancirni prsluk jer ga nisu imali ni njene kolege, ni prijatelji s kojima je provodila sarajevske dane i noći.

S pravom su je vrijeđale povremene opaske o njenom navodno estradnom nastupu u Sarajevu. U pojedinim se tekstovima nije uspjela othrvati ni tipičnom sarajevskom cinizmu, pa je za istu stvar prozvala neke druge kolege kao što su Joan Baez, za koju je rekla da „nijednom nije stala nogom na pločnik“, ili kako je Bernard-Henry Levy u “Francuskoj poznat kao BHL, a u Sarajevu DHS – deux heures Sarajevo (dva sata u Sarajevu)“.

Koliko nas bi provelo ta 24 sata u nekom aktualnom svjetskom žarištu, pa makar nam osigurali i blindirane džipove, pancire ili vojnu pratnju? Koliko se danas mi angažiramo, pa makar i iz udobnosti vlastitih domova, da barem shvatimo šta se događa u Siriji, Ukrajini, Palestini, Sudanu…? Zanima li nas to uopće, a smatrali smo civilizacijskom sramotom to što je tako malo ljudi diglo svoj glas za Bosnu u periodu agresije? Nismo li i mi, vrlo brzo nakon što se osušila tinta na Dejtonskom sporazumu, počeli zauzimati neki arogantni neutralni stav kada su pitanju drugi?

Je l’ nam sada drugačije zvuči izjava Susan Sontag u doba napada na Bosnu: “Svako ko ostane neutralan u ovom ratu je govno.“ (“Anyone who remains neutral in this war is a shit.”)?

Za kraj, umjesto pisanja biografskih detalja iz života Susan Sontag (za to imate Google) radije bih završio jednim zanimljivim odlomkom iz njenog teksta “Lament nad Bosnom”, koji je prvi put objavljen u “The Nation“ 1995. godine. U prijevodu njene bliske prijateljice Senade Kreso, ona piše:

„…Ako je prije bilo ljudi koji nisu htjeli znati – često slušamo kako je rat u Bosni tako kompliciran da je teško razlučiti koja je strana u ‘pravu’- sada je sve više onih koji su shvatili ko je ko. Oni, također, znaju da se rat – zapravo, srpska i hrvatska agresija – mogao, u protekle tri godine zaustaviti u svakom momentu i na isti način i uz jednaku, minimalnu primjenu sile (u potpunosti sačuvati živote vojnika na terenu i civila) kao što se na kraju desilo u augustu i septembru. Ali Europljani nisu htijeli zaustaviti sukob (i britanski Foreign Office i Quai d'Orsay su tradicionalno prosrpski nastrojeni), a Amerikanci, jedina velika sila koja je bila spremna priznati da je pravda na strani Bosanaca, nije bila spremna da se umiješa. Sada kada je rat zaustavljen ili se bar čini, iznenada sve izgleda manje komplicirano. Raspoloženje je sada sklonije restrospekciji.

Jedno su mi pitanje često postavljali po povratku iz Sarajeva: zašto drugi poznati pisci, poput mene, nisu tamo odlazili. Iza ovog pitanja krije se mnogo općije – kako objasniti tu raširenu ravnodušnost, ili nedostatak solidarnosti – u Europi (naročito u Italiji i Njemačkoj) prema žrtvama jednog povijesnog zločina, nečeg što nije ništa do genocid – četvrti genocid nad jednom europskom manjinom koji se desio u ovom stoljeću. Ali, za razliku od genocida nad Armenima, sredinom Prvog svjetskog rata i onog nad Jevrejima i Romima krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina, genocid nad bošnjaškim narodom odvijao se pred očima svjetske štampe i televizije, od kojih su mnogi podržavali bosansku stvar. Niko se ne može braniti da nije znao za zločine koji su se u Bosni desili nakon što je rat započeo u aprilu 1992. godine – Sanski Most, Stupni Do, Omarska i drugi koncentracioni logori sa svojim odajama smrti (u kojima se klanje obavlja ručno, zanatski, za razliku od industrijaliziranog masovnog ubijanja u nacističkim logorima), mučeništvo istočnog Mostara, Sarajeva, Goražda, pokolj najmanje osam hiljada muškaraca i dječaka zarobljenih nakon pada Srebrenice, cijeli spisak bešćašća. I niko ne može reći da problem Bosne nije europsko pitanje: demokratija, građansko društvo, multikulturalizam. Zašto, onda, ovi zločini – ove vrijednosti – nisu potakli snažniju reakciju? Zašto se desilo da nije bilo uglednih i poznatih intelektualaca da ustanu protiv genocida u Bosni i u odbranu Bosne?“

Čini se da je ovo pitanje sada postavljeno i nama, apelirajući i na našu savijest da budemo na strani pravde, da se sjetimo samih sebe u vremenu kada smo bili puno svjesniji vlastite ljudske odgvornosti, kada smo imali puno više suosjećanja prema drugima, kada smo bili svjesniji značaja kulture i umjetnosti za društvo, kada smo, usuđujem se reći, bili puno bolji kao ljudi.