Ovo je mjesto gdje se vjernici ničice spuštaju i vrijedan spomenik vezira Sulejman-paše Skopljaka, koji je potpuno obnovi 1815. godine

Piše: Izet PERVIZ

Šareni se u Travniku Šarena džamija. Krasnodarjem svojih boja obgrlila cijelu Donju čaršiju. U njenom zagrljaju zgrljepila se raspustošena travnička stoljeća. Ti historijski teški događaji tjerani nepouzdanim ljudskim snohvaticama kroz magle dvaju kontinenata, sva ta važna osvajanja i ratovi, sudbonosne odbrane i vojne, glavonoseći ustanci i pobune, strašni veziri i drčni sinovi, opasne intrige, beskrajna podmetanja i katil-fermani zašiveni u oplate, sve to sada, ovdje, pred smjelom igrom ovih boja raspada se u bezopasnu dječiju igru, a sasvim stvarna ostala je tek nedoreciva ljepota raspoređena u ovo bujno šarenilo što razigrano skakuće po bjelini fasade.

Nadvijena nad hudom ljudskom sudbinom, kao kakva nana zavijena aladžom nad životima svojih nestašnih unuka, stoji na stubovima, dok oko nje na sve strane gamiže život. Ponekad podsjeća na gospođu koja je sve do koljena zavrnula svoje šarene haljine da ih ne smoči u vodi što huči na sve strane oko nje, zarobljena u kanale, u lule česmi, u nekadašnje zamišljene šadrvane, fontane i vodoskoke. Kao da svjedoči: ovaj grad svakodnevno, iznova i iznova, oživljava u vodi pod mojim nogama.

U zimsko predvečerje, kad magla zašušti odozdo od Lašve, boje kao da zaigraju u ritmu vode koja svojom hukom opkoljava tijelo džamije i kao da se zaljulja cijeli jedan svijet. Odjednom, u bjelini opkoljenoj sve snažnijim maglenim sivilom zamreškaju, kao da iznenada ožive, zelene loze i krenu ukrug, poput vjernika sapetih u sufijskoj halci. I kruže, sve brže i strastvenije, sudarajući se sa zelenim listovima, sa žutim ljiljanima i grimiznim grozdjem, provlačeći se kroz mozaike na mušepcima gornjih prozora, iskreći čas u crvenom, čas u plavom, čas u žutom ili zelenom stidljivom odsjaju prozorske srče. Oživljena slova s jugozapadne strane pretvaraju se u drevni glas: “La ilahe illallah!” I ponavlja se taj glas glasnije i glasnije, halaka nevidljivo grlo, sve dok se na kraju ne razbije o drugi glas koji dolazi sa sjeveroistoka, ponavljajući: “Mašallah, mašallah…”

Odjednom se razmrlja raspuklo crvenilo vodenog karpuzovog srca. Nad njim plešu cvjetići, listići, vitice i nabujale glave ljiljana i tulipana. Izniču iz vaza stabla na čijim se krošnjama zaljuljaju jabuke, i grozdovi grožđa i zeleni svijet zimzelenih čuvara s nakostriješenim šišarkama. Zelene i crvene plohe plove jedna iznad druge, među njima bakarne tacne i svijetli poslužavnici, i kao da zvekti negdje olupljeni ibrik iz kojeg niče vinova loza, gmižući bjelinom poput preplašene zmije. Zvone zvonoliki cvjetići u plavom, u crvenom, ukrug, nestaju i nanovo dolaze, uspinjući se uz smećkasta tijela loza koje se obmotavaju oko stabala izniknulih iz nepomičnih drevnih vaza. Kao iz dječijeg prsta probodenog trnom, kaplju crvene kaplje iz nabreklih trešnjevih naušnica.

Iz bjeline, kao da ih pruža nevidljiva darodavna ruka, iskaču buketići u svim bojama. Tako, raskriljujući svojom pojavom maglu, doimlju se kao da se nude bilo kojem prolazniku da ih strga u ime drage i voljene osobe. Među lalama i zvončićima svijetle suncoliki maslačci poput fenjera zaljuljanog u ruci dosta koji je namjerio na sijelo, u razgovoru i razbibrizi da prekrati dugu zimsku noć koja, kako to kaže pisac koji je ovaj grad okovao svojom maštom, nigdje ne zna biti duža i beznadnija kao ovdje, u srcu Bosne, nad Lašvom, u Travniku, u gradu vezirske časti.

A kada se konačno popale gradske sijalice i svjetlost iz njih raspadne se u pokušaju da razdere tvrdu bosansku maglu, tad ništa više nije stvarno. Ni ibrici iz kojih se, umjesto vode, presijava cvijeće u svim bojama, ni nož zaboden u crveno meso lubenice, ni balkončić koji je nekada, prije nego će ljudi izmisliti mikrofone i zvučnike, služio da petkom, za velikih gužvi, mujezin stane na njega i da, od riječi do riječi, prenosi onima koji će džumu klanjati napolju sve ono što hodža govori ljudima u džamiji petkom, na džumi, na vazu. Stvarni nisu više ni okolni dućani, ni miris ćevapa koji se širi iz poznatih travničkih ćevabdžinica, ni prolaznici pognuti od hladnoće koji žure za svojim poslom i kojima je ova ljepota odavno postala svakodnevica, ni putnici koji više ne znaju proći kroz ovaj grad a da još jednom ne probaju daleko čuveni travnički ćevap, niko. Niko više nije stvaran. Sve, cijeli jedan svijet sazdan od boja, rastače se i kapa preko tamnih gvozdenih demira, kao da je kakav svemoćni slikar u jednom potezu svog kista sve preslikao na platno i oklopio sivim okvirom od stvrdle travničke magle.

A historija govori da na šarenilu ovih boja i jedinstvenosti ove džamije trebamo “zahvaliti” vatri. Jer, kazuje ona, da te 1815. godine silovit požar nije zahvatio cijelu Donju čaršiju i spepelio je u jednom huku, nikada nikome ne bi palo napamet da dadne mašti na volju i da se, u slavu života i njegove bujnosti, ovako smjelo poigra bojama i oblicima biljnog svijeta. Uradio je to tada prvi čovjek u Bosni Sulejman-paša Skopljak i otad džamija po njemu nosi ime – Sulejmanija. Oni koji razumiju arapski o Sulejman-paši i njegovom velikodušnom djelu mogu čitati s natpisa na kamenoj ploči zazidanoj nad glavnim ulazom. Riječ je o hronogramu u pjesmi koja kaže:

Na obzoruju istinske zore pojavi se jedan vezir

Njegova se ljubav prosu po ovom svijetu i zasja nevidnim sjajem.

U ovom gradu našao je sreću i u njemu se nastanio,

I njegovo srce mu kaza da obnovi oronulu Ćamiliju.

Njezinom prvobitnom obliku dade novi sjaj

Taj veliki dobrotvor vedra srca poput Asafa,

Od temelja do vrha sagradi džamiju u obliku novom.

I tako ukrasi čaršiju i osvijetli grad.

Pogledaj ovu lijepu građevinu, njezine svjetiljke i kandilje,

Zar ne liče neviđenom pečatu koji daje sjaj.

Dokle god se u njoj vazi i mujezin poziva na molitvu,

Neka Svemogući Tvorac udjeljuje nagradu dobrotvoru.

Rašide, padni ničice i reci džamiji ovoj potpuni hronogram:

Ovo je mjesto gdje se vjernici ničice spuštaju i vrijedan spomenik vezira Sulejmana.

Godina 1231.

O Rešidu, autoru natpisa, historija ljubomorno šuti, ali se zato na sve strane raspričala o Sulejman‑paši. Još tri godine stolovao je u Travniku i nije mirovao, već sagradi i turbe nad mezarom bosanskog vezira Mustafe-paše Jenišeherlije gore, u dvorištu Kukavičine medrese u Gornjoj čaršiji, i obnovi sahat-kulu kod Gornjočaršijske džamije. Za održavanje ovih objekata ostavio je vezirski vakuf, a Šarenoj džamiji poklonio je visoko tursko odlikovanje koje je primio za vojne zasluge. To je sakal-i šerif, odnosno dlaka iz kose ili brade poslanika Muhammeda, koja se umotana u 19 maramica čuva u posebnom kovčegu u džamiji. Običaj je bio da se na 27. noć ramazana dlaka stavlja u staklenu kutiju na sredini džamije i pokazuje vjernicima koji bi nad njom učili salavate. Taj običaj ukinut je nakon Drugog svjetskog rata dolaskom komunista na vlast i nije nanovo obnovljen. Sakal-i šerif u Bosni još se čuva u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu i u Aziziji u Orašju.

Sulejman-pašine vojne zasluge odnose se na učešće u gušenju mnogih pobuna i Prvog i Drugog srpskog ustanka. Uspješno je ugušio pobunu crnogorskih Drobnjaka, te porazio srbijanskog vojvodu Radiča Petrovića prije nego je potučen u boju na Mišaru pored Šapca. Bitku kod Mišara opjevao je Filip Višnjić, a opisao njemački historičar Leopold Ranke. On kaže da se Sulejman‑paša pojavio na čelu bosanske vojske, prepune sjajnih i blještavih odora paša, begova i kapetana, a sve se treštalo od udara talambasa i zavijanja zurli kao da je vašar. Vratio je svojim neprijateljima milo za drago u bici kod Ravnja, a legenda kaže da ga tada iz kubure ranio Miloš Obrenović, budući njegov dugogodišnji uznik i vođa Drugog srpskog ustanka, i da mu je ruka ostala kljasta.

Naziv Sulejman-paša Skopljak dobio je po Uskoplju pored Bugojna, gdje je rođen. Njegovi potomci tvrdili su da potječe od bosanske vlastele iz srednjovjekovnog kraljevstva. I to od nekog velmože Mihaila koji je vladao tim krajem i stolovao u tvrđavi Vesela Straža, te je prihvatio islam. Pored pjesnika Rešida i Filipa Višnjića, iz historije u literaturu preselio ga je i Ivo Adrić. Uvodeći ga u Travničku hroniku, Andrić ga iscrtava jasno i precizno da čitalac odmah zna s kim ima posla. Kaže Andrić ovako:

“Tih dana se sa Drine vratio vezirov ćehaja Sulejman-paša Skopljak, pošto je, kako se u Konaku govorilo, potpuno razbio srpske ustanike. Sam Sulejman-paša izražavao se o tome uzdržljivije i manje određeno.

Taj vezirov zamenik, Bosanac, bio je iz jedne od prvih begovskih porodica. Imao je velika imanja u bosanskom Skoplju na Kupresu, a desetine kuća i dućana u Bugojnu. Visok, žilav, tanak u pasu i pored odmaklih godina, plavih očiju oštra pogleda, to je bio čovek koji je video mnoge ratove, stekao velik imetak, postao paša bez laskanja i bez mogo mita. Bio je strog u miru i svirep u ratovanju, gramžljiv na zemlju i bez mnogo obzira pri sticanju, ali nepodmitljiv, zdrav, i bez osmanlijskih poroka.

Ne bi se moglo kazati da je mnogo prijatan taj napola seljački paša kruta držanja, sa oštrim pogledom ‘najboljeg strelca u celoj Bosni’. Prema strancima i on je bio, kao i Osmanlije, i spor i nepoverljiv, i lukav i uporan, a pored toga još i odsečan i grub u govoru. Uostalom Sulejman-paša je veći deo godine provodio ili u pohodima na Srbiju ili na svojim imanjima, a u Travniku je boravio samo za zimskih meseci. I sad je njegovo prisustvo u Travniku značilo da je, bar za ovu godinu, kraj ratovanju.”

Uz Šarenu džamiju vezano je ime još jednog paše i bosanskog vezira. Kako god za svoje šarenilo treba zahvaliti Sulejman-paši Skopljaku, tako za svoje stubove na kojima stoji i među kojima se stoljećima trgovalo ima zahvaliti Ahmet-paši Ćamilu, čije je ime nosila više od pola stoljeća – Ćamilija. Historičari su iz Ahmet-pašine vakufname pročitali da ju je zatekao oronulu i sasvim propalu i da je tada nosila ime Gazi-agina džamija, po nekom Gazi-agi koji ju je izgradio stoljeće i po prije dolaska Ćamila Ahmet-paše iz Anadolije u Travnik i koji je, kazuje se, i sahranjen u njenom haremu, u ono vrijeme raširenom prostranstvom pola sadašnje Donje čaršije.

Od prvobitne građevine do današnjih dana ostala je samo munara u koju se ulazi iz bezistana, što, kažu, potvrđuje njenu autentičnost. Taj bezistan pod njom s dva ulaza i “s 27 dućana” sagradio je Ahmet-paša i još je nanizao sedamdeset dućana okolo, pa mu ni onaj sarajevski, kažu, nije bio ravan, kao što se nikada, “nizakad”, reći će travničke poguzije, sarajevski ćevap i somun nije mogao mjeriti s ćevapom travničkim i travničkom natopljenom lepinjom, dabome, peke – bujrum.