“Sufizam je u genima bosanskohercegovačkih muslimana zametnuo klicu islamske duhovnosti, koja s Božijom pomoći kroz stoljeća ostavlja neizbrisiv trag u tradiciji i duhovnom naslijeđu sljedbenika islama u Bosni i Hercegovini”, podsjetio je šejh Halil Brzina na naučnom skupu u stolačkoj tekiji

Savremena kriza duhovnosti islama kriza je osnovne moralne vrijednosti. Vjerski odgoj naših mladih naraštaja morao bi ojačati um i dušu, srž svake ličnosti. Sufizam je tu nezamjenjiv. Sufizam nije novotarija. On čuva islamsku duhovnost stoljećima i decenijama. To je zbilja samog islama. Često je iščezao iz naše prakse, tradicije naše bosanskohercegovačke kulture. Islamska sufijska tradicija i univerzalna islamska tradicija često se susreću i sudaraju. Tesavvuf je ono najljepše u islamu. Donosi ljepotu bosanskom čovjeku. Donosi plemenitost saliku (putniku) ka svom Stvoritelju. Sve lijepo je iz sufizma. Ljubav (ašk), zikr (sjećanje), edeb (odgoj) mudžaheda, muhaseba, hizmet, ilham (nadahnuće) najpotrebniji su termini i radnje za obnovu i moral bošnjačkog naroda u savremenosti sve više zarobljenog i aritmičnog društva, tzv. postmodernosti, zaključeno je na kraju naučnog skupa održanog u organizaciji Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini (CID BiH) u Stocu 23. marta 2019. godine.

Sedmi po redu naučni skup održan je pod nazivom “Elementi sufijske tradicije u praksi bosanskohercegovačkih muslimana”. Učešće u radu uzelo je 13 eminentnih istraživača, profesora i javnih radnika, dok će radovi još njih sedam biti dostavljeni i uvršteni u zbornik radova. U svojstvu izaslanika reisul-uleme IZ u BiH dr. Huseina ef. Kavazovića skup je otvorio direktor Uprave za vjerska pitanja Rijaseta IZ u BiH Ismail ef. Smajlović, naglasivši da je opredjeljenje institucija Islamske zajednice ustrajavanje na uvezivanju i učvršćivanju misije muslimana kroz njene strukture i u društvu uopće. “Raduje me što sam dio skupa koji promovira vrijednosti, koji će ustrajati na afirmaciji vrlina koje čovjek donosi sa sobom na ovaj svijet. Vjerujemo da se svaka osoba rađa u islamu, ali tokom života treba ovjeriti tu kvalitetu. Terbijet koji se provodi kroz derviške redove jeste kvaliteta koja će dati doprinos promociji vrlina i vrijednosti koje čovjek nosi u sebi i može ih ispoljiti oko sebe i staviti pod kontrolu mahane i slabosti u koje čovjek ponekad zapadne”, istakao je Smajlović. Emocije ljubavi, kazao je, treba širiti, a emocije koje prerastaju u mržnju treba kontrolirati i suzbijati.

Šejh Halil Hulusi Brzina je kao domaćin s posebnim zadovoljstvom ukazao na bitnost učešća akademskih radnika i poznavalaca islamske tradicije i duhovnosti koji su u Stolac došli iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Slovenije, čime je skup imao i regionalni karakter. Naučni simpoziji u stolačkoj tekiji do sada su polučili izvanredne rezultate u naučno-istraživačkom doprinosu i razvoju naše duhovne i kulturne baštine, a do sada je izdano šest zbornika radova, koji umnogome odgovaraju na pitanja koliku ukorijenjenost u kulturi življenja bosanskohercegovačkih muslimana ima sufijska tradicija.

“Sufizam je u genima bosanskohercegovačkih muslimana zametnuo klicu islamske duhovnosti, koja s Božijom pomoći kroz stoljeća ostavlja neizbrisiv trag u tradiciji i duhovnom naslijeđu sljedbenika islama u Bosni i Hercegovini”, podsjetio je šejh Brzina.

Aktuelnu opću zaboravnost i sebičnost nastale uslijed izraženog materijalizma i konzumerizma kao pokazateljima moralnog sunovrata moguće je liječiti povratkom vjeri i njenim tradicijskim vrijednostima koje su se pokazale uspješnim kroz bremenita iskušenja minulih vremena.

“Tradicijske vrijednosti koje proizlaze iz islamske duhovnosti čuvale su islam u kućama iskrenih muslimana, kako rekosmo, u doba politički programirane ateizacije društva. I to je bilo moguće samo zato što sufizam nije i ne može biti iskrivljeni i zastranjeni način ispoljavanja vjere i vjerskih osjećanja, nego je to nepatvorena zbilja samog islama! Stoga je cilj ovog simpozija ujedno i poticanje na razmišljanje o svrhovitosti čuvanja pretpostavki tradicije u okvirima vjere i kulture bosanskih muslimana”, rekao je šejh Brzina. U izlaganju je iznio elemente sufijske tradicije, iznimno bitne za budućnost muslimana na ovim prostorima, a koji su, nažalost, iščezli ili negirani od nimalo prijateljskih tumačenja islama. Kao ilustraciju svojih stavova, istakao je učešće Bošnjaka u orijentalnoj književnosti u osmanskom periodu koje je obilježeno perom sufija. “Zanimljivo je da su djela na arapskom jeziku proizašla iz tesavvufa naišla na puno bolju percepciju u centrima islamskog znanja od skolastičkih dijela Bošnjaka”, argumentirao je.

Plejadi istaknutih bošnjačkih pisaca, kod kojih prevladavaju tesavvufske teme, počev od Abdullaha Bošnjaka, Derviš-paše Bajezidagića, Sabita Užičanina, Nerkezija, šejha Fevzije Mostarca…, šejh Brzina je pridodao one savremene bošnjačke pisce koji, kada zalaze u polje islama, svoju inspiraciju traže upravo u naslijeđu tesavvufa, koji je time potvrđen kao nezaobilazan u ukupnoj književnoj tradiciji Bošnjaka. “Ali i svjetskoj!”, objašnjava šejh Brzina jer je malo poznato da je u svoju antologiju sufijske poezije proslavljena Eva de Vitray‑Meyerovitch uvrstila i našeg Safvet-bega Bašagića iz perioda književnog romantizma i Musu Ćazima Ćatića iz perioda književne moderne. “Ako pretpostavimo da ni Bašagić ni Ćatić nisu bili praktične sufije, možemo pretpostaviti da slijede legitimnu i ukorijenjenu tradiciju bosanskohercegovačkih muslimana koju je prepoznala i vrsna francuska doktorica islamskih nauka”, dodaje šejh Brzina, koji je u svom izlaganju naveo i opisao pulsirajuće elemente višestoljetne bošnjačke kulture i tradicije proizašle iz sufizma: tarih – epigraf, kaligrafija, tradicija mesnevihanstva, ljubav prema ehli-bejtu, Ašura i Kerbela, hikaja, sohbeti / muhabeti, silsila i druge.

“U zajednici muslimana u BiH bilo je uvijek uleme koja je predvodila oficijelnu IZ i pripadala nekom sufijskom tarikatu. Najčešće je to bila prednost i privilegija. Mnogi od njih imali su značajnu ulogu u formiranju mišljenja i pogleda na život i načina života muslimana. Ta simbioza umnogome je pomogla stabilnosti zajednice muslimana”, u svom izlaganju pod nazivom Manifestacija zikra u islamskoj tradiciji Bošnjaka utvrdio je dr. Ferid ef. Dautović, direktor Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka. On se zakratko zadržao na historijskom prikazu sufijske običajnosti, teološkom i etimološkom tumačenju derviških okupljanja.

Potpuno nove, do sada nepoznate podatke o postojanju tekija u Trebinju na naučnom skupu iznio je prof. dr. Ismet Bušatlić. Postojale su četiri tekije u gradu na Trebišnjici: u Pridvorcima, Mostaćima, Zasadu i samom gradu Trebinju, što na sebi svojstven način potvrđuje da ni Trebinje nije bilo izuzetak kada je u pitanju doprinos tekija i derviša u formiranju urbanih sredina u Bosni i Hercegovini. Bušatlić je pronašao desetak idžazetnama, temeljenih na sufijskom učenju, koje su dodjeljivanje Trebinjcima.

Kroz temu Sufijski doprinos bosanskoj duhovnosti prof. dr. Selmo Cikotić ukazao je na kontinuitet osporavanja i nasrtanja na identitet i politički subjektivitet Bošnjaka s ciljem sve daljeg i dubljeg fragmentiranja nacionalnog bića. Prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić u izlaganju pod nazivom Sve lijepo je iz sufizma prokomentirala je dva hadisa; hadis o imanu u kojem se kaže da je iman pohranjen u srca, da je srce zaštićeno sa sedam ovojnica koje, jednu po jednu, šejtan svaki dan nastoji otkinuti i razvaliti, i hadis u kojem se govori kako se zemlja raduje što se na njoj zikr čini i klanja Allahu, dž. š. Preporučila je novo čitanje starih bošnjačkih tekstova kojima se bavio Mak Dizdar zbog ponovne reinterpretacije. Citirala je starobosanski natpis: “Koga Bog hrani, toga človik ne pogubljuje. A koga Bog ne hrani, sve ruke človičanske ne mogu odbraniti”, zbog usporedbe sa stihovima sufije Mehemeda iz Visokog: “Sila Boga ne moli. Duša silu ne voli. Mumin biti nije šala, valja jesti od halala. Davno mu je sreća pala ko ne jede od halala.” “Ko bi samo ovo primijenio u životu uopće se ne treba brinuti za svoj dženet ili džehenem”, poručila je Fejzić-Čengić.

Na naučnom skupu svoja izlaganja održali su i dr. Amina Šiljak-Jesenković (Istinska Ljubav Ašk-i hakiki u bošnjačkoj divanskoj poeziji na turskom jeziku), Sadik Pelinković (Pokušaj diskontinuiteta sufijskog djelovanja 1952.-1974.), dr. Senad Hasanagić (Tesavvuf i prirodne nauke: mogući pravci djelovanja u naučnoj praksi naših muslimana – primjer Ahmeda Hulusija), dr. Elvir Musić (Tesavvuf kao dio islamskog identiteta Bošnjaka), prof. Alija Dilberović (Druženje s Istinom u osami: trag sufijskog učenja u idžazetnamama mostarske uleme XIX stoljeća), mr. Suad ef. Mujakić (Odnos uleme prema tesavvufu – mostarske muftije do XX stoljeća), Abdulkerim-Damir Osmanović (Sufijski doprinos očuvanju sunneta u BiH) i mr. Zajim Kruško (Zaboravljeni ibadetski sadržaji sufijskog karaktera u Gazi Husrev-begovoj džamiji i hanikahu).