fbpx

Stari su sretni i kad ih se neko sjeti

Osoblje i korisnici usluga Centra dočekali su nas nasmijani, velikim aplauzom, a, u znak zahvalnosti, priredili su nam druženje uz skromni muzički program: “Mi smo kao djeca, dobro ste pogodili što ste nam donijeli paketiće”

Piše: Enisa KEZO ALAGIĆ

FOTO: Ivan Šebalj

Svaki dan pun je prilika za one koji žele učiniti dobro djelo. Tako su ekipa Stava i članovi uprave firme “Simurg media” u petak 23. decembra 2016. godine posjetili Kantonalnu javnu ustanovu Gerontološki centar Sarajevo i 360 korisnika Centra obradovali novogodišnjim paketićima.

Korisnici se u Centru nalaze na domskom smještaju iz zdravstvenih razloga, ali i zbog bijega od samoće. Gerontološki centar Sarajevo, podsjetili su njegovi predstavnici, bavi se problemima starenja i starosti, te starim, hronično bolesnim, invalidnim, iznemoglim i drugim osobama pruža socijalne, zdravstvene i servisne usluge primjenom institucionalnih i vaninstitucionalnih oblika zaštite. Ekipu Stava i “Simurg medije” osoblje i korisnici Centra dočekali su nasmijanih lica, velikim aplauzom, a, u znak zahvalnosti, priredili su nam druženje uz skromni muzički program.

Sarajka Nada Paloš (72) došla je u Centar prije sedam godina. “Mi smo kao djeca, dobro ste pogodili što ste nam donijeli paketiće”, kaže Nada. Ona ima dvoje djece i četvero unučadi. “Svi su ovdje u Sarajevu, a meni je ovdje kao u hotelu. Dolaze i obilaze me. Odem ja kod njih. Dođu po mene i vrate me. Ovdje uživam i prezadovoljna sam”, uvjerava nas Nada.

 Ne mogu ruke i noge, ali srce vuče

U Centru imaju različite sekcije, likovnu, kulinarsku, organiziraju časove pjevanja, kviz, bingo. Neki piju kahvu, drugi gledaju televiziju, dok većina razgovara sa svojim kolegama. “Imamo dosta posjetilaca, dođu nam djeca iz škola. Malo se s tim zabavimo, imamo dnevne boravke po spratovima, pričamo, ako ti dosadi, odeš u svoju sobu”, objašnjava Nada Paloš.

Prepričavajući nam kako u Centru slave praznike, Nada kaže da se ranije bolje slavilo: “Godine to donose sa sobom. Mi na našem spratu začas napravimo feštu. Prije sam bila aktivnija i pokretnija. Uvijek je veselo. Ne mogu noge, ne mogu ruke, al’ me povuče srce. Trudim se uvijek biti vesela.”

Nada je, radeći u jednoj sarajevskoj firmi, zaradila penziju, a tu je upoznala i svog supruga. Nadin muž preminuo je osam mjeseci nakon što su došli u Centar. Tada su je djeca vratila kući, ali ona nije mogla bez Centra, pa ih je zamolila da je vrate.

Husein Čolpa u Gerontološkom centru boravi godinu i po. Priča nam da su prošlu Novu godinu dočekali uz pjesmu i druženje. “Ovaj što svira harmoniku se razbolio, pa nam je ove godine upitno kako ćemo je slaviti”, žali se Husein. Rođen je blizu Tjentišta, ali je odrastao kao ratno siroče u domu, tako da mu se, kaže, na ovaj dom nije bilo teško naviknuti. Nije zapamtio ni oca ni majku. “Majku su mi zaklali u Foči dok sam još dojio”, priča nam Husein. Bez obzira na to što je pretrpio, kaže da život živi sretan i zadovoljan: “Živim sam u sobi. Namjestio sam sebi krevet, sobu, posteljinu. Meni je odlično. Družim se s onim ko mi odgovara, ko ne odgovara, zaobiđem ga.”

Ibrahim Turbo iz Breze po zanimanju je diplomirani pravnik. Nakon što mu je supruga umrla, odlučio je prije godinu i po doseliti u Centar. “Prvi mjesec bilo je teško dok sam se navikao. Sad je vrlo dobro. Osoblje divno, hrana također”, priča Turbo. Ima kćerku, dvije unuke i zeta za kojeg kaže da mu je poput sina. Dolaze mu često, a posjećuje i on njih preko vikenda.

Korisnici usluga Gerontološkog centra imaju tri obroka dnevno, pranje veša, spremačicu, zdravstveno osiguranje, kao i osoblje koje ih vozi na ljekarske preglede. Tokom posjete saznali smo da se u Centru rađaju i nove ljubavi, prijateljstva… Ibrahim je u Centru sreo dobrog prijatelja iz rata, porijeklom iz Fojnice. “Mi smo raja s 4. sprata. Rekli su nam da smo odabrani sprat. Uspješni, znamo se zabaviti, zaigrati, naljutiti i pomiriti. Mada, pomalo se raspada naša ekipa. Ljudi stare. Jedni odlaze, drugi dolaze. Treći umiru. Bude teško kad vidiš smrtovnicu”, priča Ibrahim, a Nada ističe da su svjesni da je ovo njihova posljednja stanica. “Mi smo to svi prihvatili, dokle živiš, živiš. Samo se nemoj patiti”, dodaje Nada.

Esma Arnautović (77) u Centru je već 15 godina. Ova Banjalučanka svoj rodni grad napustila je ratne 1994. godine. Bila je primorana s mužem napustiti rodni grad i otići u Hrvatsku, ali su se u Bosnu i Hercegovinu vratili 1997. godine. U Sarajevu su dobili vojni stan, u kojem su živjeli do 2001. godine, kada Esma ostaje bez muža koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći i počinje živjeti u Gerontološkom centru: “Nisam htjela ići na milost i nemilost nekome. Odlučila sam odmah u dom da dođem. Nemam djecu. Da mi ne znam šta nude, penziju i stan, ne bih prihvatila da odem odavde. Čovjek se navikne i srodi s ovom sredinom. Kad odem negdje, jedva čekam da se vratim ovdje svojoj raji.”

Djeca ih nisu ostavila u staračkom domu

Ibrahim napominje da je teško “nekome se natovariti na kosti”. “Ovaj dom je sreća”, ističe on.

Esma dodaje da su ljudi ranije zdraviji dolazili u Gerontološki centar. “Sad dolaze kad su već iznemogli. Ja sam došla sa 63 godine. Mogla sam i hodati. Putovala sam. U Švedsku sam išla. Na more sam išla svake godine. Posljednje tri godine ne mogu jer ne vidim”, objašnjava Esma.

Prisjeća se kako joj je bila teška prva godina u Centru. “Čovjek se, ipak, počne privikavati. Ovdje sam imala prijatelja mojih roditelja. On mi je zamijenio oca. S njim sam kahvu pila i pričala, on me uveo u domski život. Stalno sam bila vani. I on mi kaže: ‘Ode moja kundurašica'”, kaže Esma i dodaje da se Nova godina u Centru slavi uz svirku, pjesmu i ples.

Svi naši sagovornici ostali su bez svojih bračnih drugova. Oni su u dom došli svojevoljno i zato su, kako kažu, zadovoljni. Dodaju da ima i onih koje djeca dovedu mimo njihove želje, pa su zbog toga nesretni.

Mišljenje da je sramota što su djeca roditelje “ostavila” u staračkim domovima naši sagovornici smatraju staromodnim.

“Ni djeca ne mogu da pomognu roditeljima. Teško je invalida paziti. Moraš ga kupati, prati. Djeca u inostranstvu. Onda roditelj mora biti ovdje”, kaže Ibrahim, a Esma dodaje da djeca nemaju ni mogućnosti ni radnog vremena kao u njihovo vrijeme. “Danas su djeca opterećena. Niti je siguran posao, niti je egzistencija osigurana”, pojašnjava Esma.

Ističu da je pozitivno što je Centar poluzatvorenog tipa, pa se može izaći i obilaziti porodica.

“Svako ko je dobio ovaj dom dao je negdje sadaku. Ovdje imaš sigurnost. Nije skupo za nas, drugo, imaš sve, apsolutno sve, od pranja veša, spremačice, frizeraja, sestara, dežure, vode te u bolnicu, vraćaju te iz bolnice, imate brigu, jelo. To nemate ni u jednom privatnom domu koji puno više košta”, naglašava Nada.

Komentirajući našu posjetu i poklone koje su dobili, Esma kaže da je hedija i caru draga, a Nada i Ibrahim uglas dodaju da im je drago vidjeti da neko misli i na njih i da nisu zaboravljeni.

“Drago nam je da nas neko podsjeti na život, bio s poklonom ili ne, dobrodošao je”, poručuje Ibrahim.

Kažu nam da su njihove najveće želje vidjeti djecu živu i zdravu.

Mugdin Bešić, glavni zabavljač

Jedan od korisnika Centra jeste i Mugdin Bešić iz Vareša. Tu je već četiri godine. Voli pričati viceve i veliki je šaljivdžija. “Toliko se smijem da drugi dođu da vide šta mi je. Na dan se bar pet puta treba nasmijati”, savjetuje Mugdin. Ima tri kćerke, troje unučadi i praunuče. “Obilaze me i stalno zovu. Pitaju treba li mi šta, dadnu mi koju paru i poklon mi kupe. Vidjet ćemo kakva će nam biti sljedeća godina. U ovoj je bilo turbulencija. Uvijek nam je na umu šta će ostati iza nas. Strah nas je za našu djecu da ne dožive ovu ‘ljepotu’ koju smo i mi doživjeli”, priča Mugdin i dodaje da je čovjek radostan i zdrav sve dok čuje da su mu djeca dobro.

I Mugdin se teško privikao na život u staračkom domu: “Bitno je da se nađe društvo, da čovjek nije sam jer samoća ubija čovjeka. Ja sam bio s djecom, ali imaju bolesnu majku i moraju s njom deverati. Da bih im olakšao, ja sam došao ovdje. Navik'o sam se. Ljudi vole sa mnom jer ja pričam viceve. Sad ih zapišem jer ih ne mogu zapamtiti.” I ekipi Stava Mugdin je ispričao vic: “Kaže baka dedi: ‘Haj u prodavnicu i kupi dvije stvari. Ti si senilan, zapamti dvije stvari, hljeb i mljeko.’ On se vraća iz prodavnice, kupio četkicu za zube. Kaže baka: ‘Jesam ti rekla dvije stvari, gdje ti je pasta za zube?! I ona zaboravila šta je rekla.”

Za kraj naše posjete Mugdin je sačuvao svoju najvažniju poruku. “Čovjek ima pet čula, a ljubav je kad se sva čula sastave. Vidim svoju ljubav, čujem, po koraku je poznam, miriše mi, dodirnem je. Slatka i sve. Ljubav je sve. To bi joj mogla biti definicija”, zaključio je Mugdin.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI