Odluka o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine jednoglasno je usvojena u Skupštini Bosne i Hercegovine. Za datum održavanja određeni su 29. februar i 1. mart 1992. godine. Odluka je usvojena nakon cjelodnevne rasprave i nakon što su predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) i dio Srba iz drugih stranaka napustili sjednicu. Na sjednici su govorili brojni političari, neki od njih danas su historijske ličnosti kojih više nema na sceni, neki pozitivne, neki negativne, dok su neki od njih i danas bitne političke figure. Kao što je, recimo, Milorad Dodik. U stenogramima s ove historijske sjednice zabilježeni su i Dodikovi govori koji nikad do sada nisu objavljivani

Piše: Jakub SALKIĆ

Na 9. zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, održanoj 24. januara 1992. godine, usvojena je odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Odluka o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Republike jednoglasno je usvojena. Za datum referenduma određeni su 29. februar i 1. mart 1992. godine. Odluka je usvojena nakon cjelodnevne rasprave i nakon što su predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) i dio Srba iz drugih stranaka napustili sjednicu.

Na toj sjednici govorili su brojni političari, neki od njih danas su historijske ličnosti kojih više nema na sceni, neki pozitivne, neki negativne, dok su neki od njih i danas bitne političke figure. Kao što je, recimo, Milorad Dodik. U stenogramima sa sjednice od 24. januara zabilježeni su i Dodikovi govori, koji nikad do sada nisu objavljivani. Ovdje imate priliku pročitati dijelove govora Alije Izetbegovića, Radovana Karadžića i Milorada Dodika s historijske sjednice na kojoj je donesena odluka o održavanju referenduma. Pažljivo čitajte Dodika, uporedite njegove stavove iz 1992. i 2020. godine. Možda primijetite da danas radi ono protiv čega je bio 1992. Možda primijetite da su mu smrtni neprijatelji danas postali politički prijatelji.

Alija Izetbegović

Proces dezintegracije Jugoslavije je u toku. Ovaj proces mi, građani BiH, niti smo inicirali niti smo ga podsticali, ali mi smo sada na početku kraja tog procesa. Također, proces konstituiranja novih država mora da se dovrši. Već sada dvije trećine naše granice, one na sjeveru i na zapadu prema Hrvatskoj, državna je granica. S obzirom na rigorozne preglede i kontrole na Drini, isto se može reći i za našu granicu prema Republici Srbiji. Dakle, najveći dio tih granica BiH su već državne granice. Bosna ne može ostati u ovako nedefiniranom položaju na pola puta. Vratiti se ne možemo, nemamo kuda. Preostalo nam je samo da idemo naprijed. U pitanju je sudbonosna odluka. Ne valja svemu pridavati neki historijski značaj, ali izbor pred kojim se našla naša Republika je uistinu historijski. (…) Takvu odluku može donijeti samo narod kojeg se to tiče, narod kao cjelina. Referendum je poziv narodu da izrazi tu svoju volju i izvrši taj izbor. Naše je ovdje da to omogućimo i tu volju prihvatimo i sprovedemo, odnosno ispoštujemo.

(…) Na kraju, kao čovjek koji vjeruje u nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i koji će, u situaciji kakva jeste, na predloženom referendumu glasati za tu opciju, želim da kažem kako vidim tu buduću Bosnu i Hercegovinu. Prvo, vidim je kao građansku republiku ravnopravnih i slobodnih građana i ravnopravnih i slobodnih naroda. Drugo, vidim je kao republiku koja nema cenzure, političkih zatvorenika niti svemoći i nemoći vlasti i sa nezavisnim sudstvom i nezavisnim medijima. Treće, vidim je kao državu otvorenu prema susjedima, Evropi i svijetu. Dakle, sa otvorenim granicama posebno prema Srbiji i Hrvatskoj. Na tim granicama neće vam tražiti pasoše niti vam ubirati carine. Četvrto, želio bih da se svaki građanin osjeća slobodnim, a posebno svaki pripadnik naroda, da, koliko god je to moguće, Srbin upravlja sam sobom, Hrvat i Musliman također, a da samo ono što je neophodno bude u nadležnosti zajedničkih institucija.

Milorad Dodik

Čovjeku od straha od budućnosti, htio to ili ne, nameće se potreba da bude tolerantan, konstruktivan, da racionalno predloži određena rješenja. Meni ono što se danas čitav dan nameće kao jedna misao može se sažeti u jednoj rečenici, a to je da je jadan ovaj narod ako je ovdje skoncentrisana sva njegova pamet. Mi godinu i nešto dana jedni druge pokušavamo ubijediti u ispravnost koncepcija ovih ili onih. Stoga, bez obzira na početnu tvrdnju da treba da bude konstruktivan i tolerantan, zaista se čovjeku nameće potreba da ponešto i pojasni ili da sagleda iz nekog drugog ugla, iz nekog drugog svjetla. Recimo, meni kao po ubjeđenju Jugoslavenu smeta što se ta Jugoslavija ovdje počesto naziva bivšom. Svi oni koji to čine, po meni i za mene, oni su koji su, kada su počeli politički da se angažuju, upravo htjeli da ona bude bivša, i to se uspjelo.

Smeta mi što pojedina gospoda, recimo, kao što je gospodin Šarac u svojoj poslijepodnevnoj diskusiji, za ukupne probleme koje mi imamo na jugoslavenskim prostorima krivi samo jednu stranu. Ja bih volio da ima pomalo samokritike pa da se kaže da, recimo, u Hrvatskoj sukobi nisu otpočeli samo zato što je Jugoslavenska narodna armija okupatorska nego zato što je ponegdje neka paravojska Hrvatske ušla na područje gdje žive većinom Srbi i htjela da tamo uvede red mada je tamo vladao apsolutni red. Recimo Okučani. Smeta mi što gospodin Šarac ovdje iznosi stavove i priča žalopojke o popaljenim samo hrvatskim selima. Gospodine Šarac, ako ste prisutni ovdje, u Hrvatskoj gore i neka druga sela i tamo ljudi isto pate. I njihova je patnja u najmanju ruku ista kao i patnja ljudi iz hrvatskih sela.

Vi, gospodine Šarac, isto tako u svojoj diskusiji napominjete da u Bosanskoj Gradišci ginu samo Hrvati. To nije tačno. Vi ste politički slijepi ili ne želite da vidite da tamo ginu i pripadnici drugih naroda. Prema tome, čovjeku, kad sve to sluša, nameće se jedna dilema, da li je moguće da, ako se samo jedni žale, a u jednom sukobu stradaju svi, kako se onda razmišlja o tom nekom budućem životu, odnosno suživotu sa drugim narodima u nekoj budućnosti. Ja bih vjerovao svim zagovornicima koncepcija u bivšoj Jugoslaviji da se ovaj narod odvelo u neki boljitak, međutim, vidi se da je ovaj narod odveden u sukob, u rat, u bijedu, u haos i sve ono što ima. Već dugo vremena ovdje slušamo prazne koncepcije kako je neko za Bosnu i Hercegovinu itd., a recimo, skoro se podiže velika halabuka oko guvernera Narodne banke, vjerovatno zbog toga što taj isti guverner Narodne banke nije stopirao odluku ili pokušao da stopira odluku o zamjeni novčanica sve do momenta dok cjelokupna novčana dinarska masa iz Hrvatske nije zamijenjena u zapadnoj Hercegovini.

I onda, u šta mi koga ovdje ubjeđujemo?! Na kraju, gospodo iz HDZ-a, vi govorite ovdje o okupatorima. Postoje ljudi koji, po meni, i malo drugačije razmišljaju. Ko je u Jugoslaviji okupator? Neki misle da su to oni koji su razvalili Jugoslaviju jer je ona do ovog momenta postojala kao državno-pravni subjektivitet, zemlja koja je imala značajan ugled u svijetu. Gospodo, zalagali smo se za samostalnu Bosnu i Hercegovinu od samog početka. Ja sam to prihvatao i shvatao kao zalaganje za politički koncept demontaže Jugoslavije. Već mi je odavno jasno zašto zapadna Hercegovina poodavno nije Bosna i Hercegovina. I zašto se ovo dešava šta se dešava i u Krajini i u zapadnoj Hercegovini. Vjerovatno je gospodi iz HDZ-a trebalo da se međunarodno‑pravno prizna Hrvatska da bi otpočela sa ovim već najavljenim koncepcijama koje se vide oko, recimo, statusa državno-pravnog statusa zapadne Hercegovine. (…)

Činjenica je da koncepcija državnog uređenja mora da se zasniva na trajnim postavkama ukoliko se želi da ta država bude zaista trajna i dobra. Ukoliko nije tako, onda je to koncepcija države koja samo može da proizvede haos i bijedu. I gospoda iz SDS-a bi morali u svom političkom ponašanju zaista svagdje tamo gdje mogu da eliminišu sve ono što u političkoj borbi iritira druge, da se odreknu određenih političkih mešetara predstavnika tog srpskog naroda koji su, baveći se promocijom svojih ličnih interesa, upravo nanijeli najveće štete tom srpskom narodu. Ja ovo sve govorim sa stanovišta želje da u ovoj Bosni i Hercegovini jednom prevlada jedan konstruktivni naboj i da mi počnemo da se dogovaramo oko ukupnog statusa svakog pojedinačnog života pa i života svih nas zajedno. Međutim, čovjeku koji samo površno prati rad ove Skupštine već je odavno jasno da ovdje nema dogovora. Mi možemo danima jedni druge ubjeđivati kako smo mi u pravu. Međutim, nema ni početnog interesa da se prihvati drugi kao ozbiljan partner za razgovor, a ne da se prihvati druga koncepcija kao ispravna.

Politikom nacionalističkog kolektivizma u ovoj Bosni i Hercegovini samomisleći ljudi su eliminisani, uništeni i njihova želja za borbom je minimalna. Pokušavajući da se probudi taj samomisleći čovjek, želja mi je da se u bosanskohercegovačkoj javnosti stvori takva klima koja će povući konstrukcije, a ne destrukcije. Gospodo, najviše pravo čovjeka je pravo na miran život. I mi u ime takvih viših ciljeva ne smijemo da ugrozimo njegov miran život. Zato, donošenje bilo kakve odluke, bila ona o referendumu, o bilo čemu drugome, mora da upravo ima u vidu tu činjenicu koliko ona ugrožava miran život čovjeka i da li je ona u funkciji mirnog života čovjeka.

Referendum u Bosni i Hercegovini ovako kako se nastoji organizovati i provesti mogao bi da bude uvod u još goru situaciju. Nisam ja ni za niti protiv ovog referenduma u ovom momentu. Ja sam samo zato da pomalo sve ove stvari postavimo na jedan drugi način, a to je da pokušamo organizovati referendum u kome bi se ovaj narod Bosne i Hercegovine opredijelio ovoj vlasti, da li on želi ovakvu vlast ili ne pa, i ukoliko kaže da je to zaista dobro, da ona posluži kao politička priprema za budući referendum o samostalnosti Bosne i Hercegovine i državno-pravnom uređenju na osnovu tog referenduma. Ukoliko se desi drugačije, trebalo bi normalno ići ka nekim novim izborima ili nešto slično. Želim samo još nešto da kažem. Prije godinu i po dana u ovoj Bosni i Hercegovini niko se nije plašio, bar ovakva kolektivna ekstaza nije vladala, od velike Srbije, neke NDH, muslimanije, raznih SAO, PAO, MAO itd. Gospodo, zbog potrebe da se održite na vlasti, da taj razvijeni strah ne dođe do većih razmjera, ovu situaciju treba smirivati.

(…) Mislim zaista da je ishitrena odluka i stavljanje na dnevni red odluke o referendumu u Bosni i Hercegovini, to zaista može bar na određenim područjima da proizvede još gore stanje nego što ga ima. Umjesto da idemo ka smirivanju i sanaciji stanja, mi smo došli u situaciju da možda ovako jednom odlukom napravimo još gore stanje. Moram vam reći još nešto, prenosim mišljenje jednog velikog broja ljudi koje ja i cijenim zbog sopstvenog stava koji imaju da većini tih ljudi je dosta i raznih jugoslavija i Hrvatske i Bosne i Hercegovine itd. i mnogi bi bili skloni tome da na ovim prostorima ima i 50 i 100 nekih država samo da ovo krene nabolje, da se počne razvijati ovaj prostor u privrednom smislu i da se stvori neki ambijent da ljudi normalno žive. Mi smo godinu i po dana ovdje imali političke teme bez ijedne ekonomske teme, ako izuzmemo one falš programe koje smo ovdje čuli od raznih predstavnika tih programa.

(…) Zar ima neko u Bosni i Hercegovini ko može da vjeruje da će HDZ BiH postupati drugačije od onoga što se kao strategija dogovori u Zagrebu ili da će se, recimo, SDS isključiti iz globalnih nacionalnih interesa koji se normalno koordiniraju i dogovaraju? Ja bih samo podsjetio na činjenicu da je gospodin predsjednik Tuđman već u nekoliko navrata podijelio i rekao da je jedino cjelishodno rješenje za Bosnu i Hercegovinu da se ona podijeli. Ja, kao čovjek koji želi da misli samostalno i svojom glavom, a ne da mi neko drugi nameće političke pozicije i stavove, iz toga svega izvlačim činjenicu da HDZ BiH će vjerovatno učestvovati u demontaži same Bosne i Hercegovine, ako je to tako, možda ja nisam u pravu, vi sa svojim podsmijehom vjerovatno jeste, i vi u tome uživajte i dalje. Ja bih volio i vjerovao bih HDZ-u bar malo više da je, recimo, onda kada su mostovi koji su ovu privredu u Bosni i Hercegovini gurnuli ovdje gdje je ona sada rušeni i kada je to pravdano nekim udarima groma itd., nekim smiješnim stvarima, da je HDZ rekao da to nije u redu i da bi trebalo vis-a-vis privrede u Bosni i Hercegovini i ljudi u Bosni i Hercegovini sačuvati te mostove opet via-a-vis neke budućnosti koja će doći kad-tad i komunikacija koja će se uspostaviti. Vi to nikad niste uradili, vi ste samo nadmeno ovdje nama tvrdili i zanosili se kako ćete uspjeti. Niste reagovali, gospodo iz HDZ-a, kada je ovu Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na ukupnu situaciju pa i štampanje novca koji je evidentan u štampariji u Topčideru, niste reagovali nijednog momenta na otkrivenu aferu unosa pet milijardi dinara iz Hrvatske koji su se zamijenili u zapadnoj Hercegovini. (…)

Milorad Dodik angažirao se politički 1986. godine. Na prvim višestranačkim izborima kao kandidat Saveza reformskih snaga Ante Markovića ušao je u Skupštinu SRBiH. Skupštinu je napustio zajedno s ostalim Srbima, s kojima je učestvovao u formiranju Skupštine srpskog naroda, koja je 9. januara 1992. godine proglasila Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Radovan Karadžić

(…) Možemo sada da zamislimo šta bi se desilo, gospodo, kada bi, ne daj Bože, započeo nemir, međuetnički i međuvjerski rat u Bosni i Hercegovini, možemo to da nacrtamo na tabli, Srbi bi bježali iz muslimanskih krajeva, a Muslimani iz srpskih, Hrvati u svoje krajeve, usput bi bilo pucnjave, bilo bi rušenja gradova, bilo bi krvi do koljena. I gdje bismo se zatekli, isto gdje smo i sada, Srbi u srpskim krajevima, Muslimani u muslimanskim, Hrvati u hrvatskim, samo potpuno homogeno. I šta bismo morali, morali bismo opet da sjednemo da se dogovorimo, da stavimo tri potpisa, bez tri potpisa nema rješenja u Bosni i Hercegovini. (…) Ja vam zato predlažem, Bosna može biti uzor zemlja, Bosna je balkanska Švajcarska, Bosna mora biti konfederacija ako će da mijenja svoj položaj, a sigurno nešto hoće da mijenja, Hrvati neće da ostanu sa Srbima u istoj državi. (…)

Prema tome, napravimo Bosnu i Hercegovinu kakva može da bude, da Hrvati nisu izgubljeni za Hrvatsku, da imaju veze, da imaju svoje predstavnike u Zagrebu i da imaju svoje predstavnike u Sarajevu, ako mi priznamo, ako međunarodna javnost prizna tu granicu između Hrvatske i Bosne, Hrvati ostadoše u Bosni za sva vremena, kao i Srbi. Ali neće u takvoj Bosni u kojoj će izgubiti Travnik, Travnik su, gospodo, već izgubili zbog muslimanskog nataliteta. Travnik je bio nekad većinsko hrvatski, sad više nije. (…) Mi smatramo da se Bosna i Hercegovina može učiniti Švajcarskom, da je organizujemo tako da bude kopča između Srbije i Hrvatske, a bez toga i prije toga sve je katastrofa. (…)