Ne zaboravimo, Ratko Mladić partizansko je dijete. On je proizvod Jugoslavenske narodne armije. Sebe je najprije smatrao borcem za Jugoslaviju, bilo s petokrakom ili sa srpskom zastavom, svejedno. Ponosno je nosio i jedno i drugo. Njegova lupetanja za srpsku televiziju nakon ulaska u Srebrenicu o “osveti zbog bune protiv dahija” pokazuju kako je negdje usput popabirčio srpske mitove, odnosno da je slabo poznavao i logiku i srpsku historiju, što je i normalno jer je bio treniran u skladu s jugokomunizmom, a ne s crkvenosrpskim epovima

Piše: Amir TELIBEĆIROVIĆ

Još iz razdoblja SFRJ Janez Janša široko je poznat kao kontroverzan političar. Umiješan je bio u više afera i skandala u modernoj Sloveniji, i to najviše zbog svojih izjava. Kao takav, izgradio je imidž javne ličnosti od koje se uvijek očekuju novi biseri, bilo kroz izjave, bilo njegovim učešćem u nekoj polutajnoj aferi čiji se detalji naknadno otkriju pa šokiraju okolinu. Na prvi pogled može djelovati kao da je baš takva reputacija uzrokom nedavne medijske hajke pokrenute nakon njegovih najnovijih statusa na Twitteru. Ili je tako samo na prvi pogled jer ima dosta nijansi u ovome što slijedi?

Ovaj put izjave su se ticale više Bosne i Hercegovine nego Slovenije. Kako je poznato, na 25. godišnjicu Genocida u Srebrenici, poput brojnih drugih evropskih političara, i Janša se izjasnio tim povodom. No, njegova izjava, iako sažeta, za razliku od istupa drugih diplomata, odnosila se više na temu uzroka Genocida. Kako je to sad popularno među političarima, njegova stajališta objavljena su na Twitteru.

KO TO TAMO (NE) LAŽE

“Srebrenice 1995. ne bi bilo da su Ujedinjene nacije osudile komunistički genocid na isti način na koji su osudili Holokaust. Pošto se to nije dogodilo, doktrina Jugoslavenske narodne armije, da se neprijatelj mora fizički uništiti, ponovno je oživljena u trenutku raspada Jugoslavije”, tvitao je Janša uz još ponešto što se na ovo naslanjalo. Ali dio koji se odnosi na Srebrenicu bio je ključan.

Uslijedile su salve prozivki i negodovanja – i među slovenskim parlamentarcima i u medijima – od Slovenije do Bosne i Hercegovine. Sarajevski studio TV N1 u svom jutarnjem programu imao je telefonski razgovor s upadljivo mladom ljubljanskom parlamentarkom koja je tom prilikom rekla čak i da se stidi zbog Janšine izjave. Djevojka je djelovala mlado i nezrelo za ovu temu i nije precizno rekla zašto se toliko stidi i koji joj dio sporne izjave najviše smeta. FGR razmišljanje očito se širi famoznim “regionom”. Voditeljica u studiju N1, naravno, nije pitala djevojku šta je to baš toliko strašno u Janšinoj izjavi ili, još bolje, šta zapravo nije tačno u rečenome.

Ima, dakle, samo jedan “problem” s tom Janšinom izjavom: ona je umnogome istinita. Zašto, onda, tolikima smeta – od sarajevskog Oslobođenja, preko zagrebačkog Jutarnjeg lista, do Parlamenta Slovenije? Možda zato što su se neki prepoznali u njoj, zato što još postoje jugoslavenski komunistički oportunisti u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a naravno i šire. Samozvane današnje “demokrate” i “antifašisti” trzaju se na indirektne prozivke.

Janša može biti ovakav ili onakav, možda ni on u ovom nije iskren, ali ovdje je riječ o tome da je njegova izjava suštinski tačna, kakav god on bio ili ne bio kao političar. Stoga bismo se trebali više baviti njegovom izjavom, uključujući razloge i povod objave, a manje ili nikako njegovim karakterom, iako mnogi rado skreću s teme govoreći više o Janšinim aferimima iz prošlosti i sadašnjosti nego o sadržaju i preciznosti ove izjave.

Stoga, evo podsjetnika za one koji zaista ne znaju i za one koji valjda znaju, ali se pretvaraju da ne znaju o čemu je riječ.

Naravno da ne možemo s punom sigurnošću reći da se Genocid u Srebrenica ne bi desio da je simbioza jugokomunizma i velikosrpskog fašizma na vrijeme prepoznata, te da je izvršena lustracija cijelog bivšeg jugoslavenskog prostora uoči raspada Jugoslavije, ali postoji objektivna vjerovatnoća da do Genocida ne bi došlo ili barem da stradanje ne bi bilo onakvo kakvo se dogodilo jula 1995. godine. Ujedinjene nacije nisu se pozabavile osudom ili sprečavanjem masovnih stradanja ostalih iza komunističkih ideologija, ni na Balkanu ni drugdje u svijetu. Doktrina JNA jeste bila žestoka i opasna za okolinu, i prije i nakon Tita.

KOMUNISTI U PRVIM VELIKOSRPSKIM REDOVIMA

Genocid u Srebrenici, kao i ostali zločini JNA, bili su i fašistički i komunistički istovremeno. Ne zaboravimo, Ratko Mladić partizansko je dijete. On je proizvod Jugoslavenske narodne armije. Sebe je najprije smatrao borcem za Jugoslaviju, bilo s petokrakom ili sa srpskom zastavom, svejedno. Ponosno je nosio i jedno i drugo. Njegova lupetanja za srpsku televiziju nakon ulaska u Srebrenicu o “osveti zbog bune protiv dahija” pokazuju kako je negdje usput popabirčio srpske mitove, odnosno da je slabo poznavao i logiku i srpsku historiju, što je i normalno, jer je bio treniran u skladu s jugokomunizmom, a ne s crkvenosrpskim epovima. Od svojih je vojnika ponekad otvoreno tražio da budu obrijani i da ne liče na četnike. I Radovan Karadžić bio je komunist. Vojislav Šešelj također. Za Slobodana Miloševića to je valjda općepoznato. Njegova žena Mira osnovala je pred rat stranku “Jugoslovenska levica – JUL”. Nije stvorila ni desničarsku ni srpsku stranku. Naprotiv, ratni generali JNA Kadijević, Perišić, Kadić, Adžić te brojni drugi oficiri i podoficiri bili su komunisti i borci za Jugoslaviju. Kako je poznato, i Franjo Tuđman bio je nekad dio te iste komunističko-partizansko-oficirske bratije. Jedan od najpoznatijih ratnih zločinaca hrvatskih ratišta, general JNA Veselin Šljivančanin, sebe je smatrao antifašistom dok je sa zemljom sravnjivao Vukovar. Jugoslavenska trobojka, crvena petokraka i četničke kokarde uredno su stajale kao obilježja srpske artiljerije po mnogim ratištima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Sve su ovo općepoznate stvari ili bi barem takvima trebale biti. Neko je u cijeloj priči zaboravan, mada više djeluje kao da samo glumi zaboravnost. Recimo, redakcija Oslobođenja. Tragikomično su ovako “napali” Janšinu izjavu: “Dok cijeli svijet govori o genocidu u Srebrenici, ovaj političar skreće pažnju javnosti na nešto drugo, iskazujući poruke koje se mogu protumačiti kao fašističke. Pokušava li Janša na ovaj način amnestirati zločince koji su počinili jedan od najvećih genocida na ovim prostorima?”

Na osnovu čega se to pitaju pokušava li Janša amnestirati zločince?

Također pomalo tragikomično, na tragu napisa iz Oslobođenja, Slobodna Bosna objavljuje: “Genocid u Podrinju je nastavak istog zločinačkog projekta koji se dugo planirao i odvijao tokom Drugog svjetskog rata i koji je spriječen, pa djelomično i kažnjen, od strane partizansko‑komunističke vojske i pravosuđa.”

Teško je reći da i u ovoj redakciji ne znaju kako genocid u Podrinju, a niti u Krajini, kao ni u istočnoj Hercegovini, nije spriječen za vrijeme Drugog svjetskog rata od partizansko‑komunističke vojske, nego je negdje bilo čak i posve suprotno. Kako se popularno kaže, i ptice na grani znaju da su mnogi četnici bili u partizanima i obrnuto, kako za vrijeme tog rata, tako i poslije u SFRJ. Veliki zločini partizana po završetku rata – u Vojvodini nad manjinama, kao i nakon predaje kvislinških formacija i civila u Bleiburgu – temeljeni na fanatičnoj militantnosti kakva je bila iskazana i od JNA uoči raspada Jugoslavije. Velikosrpstvo je bilo i ostalo dio toga. Masovni komunistički zločini zataškavani su jer, kako je poznato, “pobjednik piše historiju”.

Zato je zaista simptomatična količina reakcije na Janšinu izjavu. Za one kojima treba još podsjetnika, neka posjete ironičnu stranicu na Facebooku naziva “Seksualna tenzija između jugoslovenskog komunizma i srpskog nacionalizma”, koja se uređuje negdje u Srbiji. Iako je po nazivu donekle satirična, ipak nudi mnoštvo ozbiljnog materijala o dokazima duboke povezanosti četništva, srpskog desničarenja općenito i jugokomunizma. Ovdje se toliko uklapa rječita, legendarna definicija koju je davno svijetu ponudio Ennio Flaiano, čuveni italijanski pisac drama, scenarija i romana: “Postoje dvije vrste fašista, to su fašisti i antifašisti.”