Mnogo je sela kao što su Sastavci. Praznih i pustih. Međutim, nije sve tako crno u Srebrenici. Ljudi su se opet vratili da žive na mjesto gdje je počinjen genocid nad njima. Ta činjenica mnogo toga govori o hrabrim, vrijednim i iskrenim povratnicima. Svaki čovjek u Srebrenici priča je za sebe. Teška, hrabra i puna inspiracije za generacije koje dolaze. Srebrenica je u fokusu javnosti, ali iz Srebrenice teško idu pozitivne priče, iako ih ima više nego negativnih

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Fotografije koje su nastale u opkoljenoj Srebrenici zauvijek će ostati da svjedoče o teškom životu i patnjama podrinjskog naroda u vremenu koje je prethodilo najvećem zločinu u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Nerijetko se Srebreničani prepoznaju na fotografijama ili, nažalost, prepoznaju nekoga ko je ubijen tokom rata ili po padu Srebrenice u julu 1995. godine.

Nedavno pregledajući po internetu vijesti vezane za Srebrenicu, naišao sam na fotografiju sela Sastavci i njegovih stanovnika. Moje komšije, školski drugovi i moje selo kojeg više nema. Fotografija je nastala 1994. godine u jesen, rekli su mi preživjeli s ove fotografije. Kako se selo nalazilo na prvoj ratnoj liniji, vojnici UNPROFOR-a bili su česti gosti i prolaznici. Na fotografiji se nalazi 18 osoba, što djece, što odraslih. Po padu Srebrenice svi su protjerani, neki muškarci nikada nisu došli na slobodnu teritoriju. Oni koji su uspjeli preći sa svojim porodicama u prvim su godinama poslije rata napustili Bosnu i Hercegovinu i danas žive od Evrope do Amerike. Jedna, reklo bi se, obična fotografija pokazuje koliki su razmjeri i posljedice genocida nad Bošnjacima.

Selo Sastavci nastalo je 70-ih godina prošlog stoljeća i nalazi se na granici između općina Milići i Srebrenica. Ime je dobilo po tome što se u centru sela sastaju dvije male rijeke: Bostahovska i Bukovska. Ubrzo se selo razvilo i imalo više od 20 kuća, dvije trgovine, ambulantu. Ima i veliku nekropolu koja broji više od 60 stećaka, i koja nigdje nije registrirana u literaturi niti je zaštićena. Kroz selo je prolazila cesta, nekada rimska i srednjovjekovna, kasnije austrougarska, a danas teško prohodna i u lošem stanju. U ratu je selo bilo pod stalnim granatiranjem, u julu 1995. godine totalno je spaljeno i uništeno, a stanovnici protjerani. Zanimljivo je da se u Sastavcima tokom rata rodio veliki broj djece. Svaka je kuća dobila po jedno dijete. Pored domicilnih stanovnika, tokom rata su u selu živjele izbjeglice s područja drugih općina. Danas na Sastavcima postoje četiri obnovljene kuće i ni jedan stalni stanovnik. Priča je to o Sastavcima. Selu kojeg više nema.

Mnogo je sela kao što su Sastavci. Praznih i pustih. Međutim, nije sve tako crno u Srebrenici. Ljudi su se opet vratili da žive na mjesto gdje je počinjen genocid nad njima. Ta činjenica mnogo toga govori o hrabrim, vrijednim i iskrenim povratnicima. Svaki čovjek u Srebrenici priča je za sebe. Teška, hrabra i puna inspiracije za generacije koje dolaze. Srebrenica je u fokusu javnosti, ali iz Srebrenice teško idu pozitivne priče, iako ih ima više nego negativnih.

Ipak, odakle je u javnost otišla najljepša priča, slobodno možemo reći, u posljednjih deset godina? Iz Srebrenice. Zar to slika sestara Bektić koje ponosno jašu konje srebreničkim njivama nije uspjeh? Prozvaše ih “bosanske vile”. Zaista to i jesu. Zar nije priča Sejdalije Suljića, mladog učitelja koji još uvijek traga za kostima svog oca, puna inspiracije? Suljić se vratio u Srebrenicu, počeo raditi, na kredit kupio kuću i oženio se. Nisu ga slomile sve bure i oluje, naprotiv, konstantno je nasmijan.

Pozitivne su priče i Salke Tursunovića i Saiba Smajića. I jedan i drugi napustili su Ameriku i “američke snove” i ostvarili svoje bosanske snove. Salko danas ima farmu bikova, nosi čizme kaubojke i šešir. Sretan i zadovoljan. Saibu Smajiću nisu bila dovoljna svjetla New Yorka, ali mu je dovoljan njegov rodni Lipovac i farma pilića. Pozitivna je priča i Bege Bektića, koji je kao tinejdžer više 60 dana lutao podrinjskim vrletima po padu Srebrenice u julu 1995. godine sanjajući o slobodnoj teritoriji. Uspio je Bego. Bego je sanjao i o povratku u Srebrenicu. Prvom se prilikom vratio. Primjer je i Dževad ef. Orić, koji je ostvario svoj san, preko trnja do zaslužene titule imama u Dobraku na samoj granici sa Srbijom. Mnogo je još pozitivnih priča. U osnovnoj je školi u Srebrenici 68% bošnjačke djece. To nam govori da se život nastavlja na istoku Bosne. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida, na području općine Srebrenica bile su 23 džamije. Osim u Luci i Slapovićima, gdje su džamije zapaljene, sve su ostale do temelja porušene. Do sada je obnovljeno 19 džamija, a jedna je i novoizgrađena u mjestu Podgaj.

Srebreničani su svjesni činjenice da se neka sela nikad neće obnoviti i oporaviti, da će Memorijalni centar Potočari svjedočiti generacijama koje dolaze da je u ovom gradiću u istočnoj Bosni počinjen genocid. Najveći uspjeh Bošnjaka u Srebrenici jeste opstanak na ognjištima njihovih predaka. Srebrenica, grad obilježen prošlošću i teškom sadašnjošću, hrabro galopira u budućnost.