“Prvo, poznato je da je broj muslimanske omladine u tim redovima bio minimalan, drugo Mladi muslimani ne mogu snositi odgovornost za odlazak muslimana u ustaše, jer je većina njih otišla 1941-42., kada organizacija nije imala još nikakav uticaj, i treće, u SS-ovce se išlo mobilizacijom, a dio koji je otišao bio je uglavnom svijet sa sela, na koji Mladi muslimani nisu imali nikakav uticaj.”

 

(3.3.1946)

Na opšta pitanja odgovara:

“Zovem se Izetbegović Alija, sin sam Mustafe i Hibe, rođen sam 1925. g. u Bos. Šamcu, neoženjen, po zanimanju sam student prava, stanujem u Toplik 13.

Osnovnu školu i gimnaziju sam završio u Sarajevu, te sam 1943. g. maturirao, iste godine sam upisao pravni fakultet u Zagrebu.

Kako je bila mobilizacija za neprijateljsku vojsku 1943. g., to sam ja iz Zagreba pobjegao u Sarajevo da ne bih bio mobilisan i došao sam kući, gdje sam se krio stalno do oslobođenja Sarajeva. Nisam za to čitavo vrijeme radio ništa a niti sam bilo gdje sarađivao. Odmah po oslobođenju Sarajeva bio sam mobilisan u J.A. gdje se i danas nalazim. Na dužnosti sam u komandi pozadine 38. divizije.”

(16.3.1946, nastavak saslušanja)

 

Pitanje: Od kada pripadate organizaciji M.M.?

“Zvanično pripadam od 1943. g., jer je te godine počelo formalno upisivanje u ovu organizaciju, a stvarno sam u toj organizaciji od 1940.g. kada je počela po malo da se stvara.”

 

Pitanje: Kako, kada je došlo do toga da se stvori jedna takva organizacija i ko je sve učestvovao u njenom stvaranju?

“Grupa studenata beogradskog univerziteta koja je završila školu ovdje došla je na misao o stvaranju jedne muslimanske omladinske organizacije, koja je pred sebe trebala da postavi kulturno-prosvjetno podizanje muslimana.

Poslije diskusija koje su vođene o samoj organizaciji i načinu njenog djelovanja, bilo je zaključeno da se sazove osnivačka skupština, …te je ta skupština sazvana u martu 1941. g.”

 

Pitanje: Šta je bilo sa tom organizacijom za vrijeme okupacije?

“Odmah po okupaciji je došlo do ponude nama od strane jedne grupe ustaški orijentisanih omladinaca da mi uđemo u sklop ustaške mladeži, što smo odbili. Kako pravila, koja su bila dana na odobrenje jugoslovenskim vlastima, nisu bila odobrena niti od ustaških vlasti, to smo se mi samo okupljali u prostorijama El-Hidaje, a nekog rada nije bilo.

Naša organizacija je bila čisto islamska, nije bilo, barem s našeg stanovišta, političkih primjesa, a stav prema ustaštvu je bio posve negativan… Fuzijom sa El-Hidajom, snaga organizacije Mladih muslimana je naglo pala, te je to značilo olakšanje za ustaše, ma da kler nije ustaški djelovao među omladinom.”

 

Pitanje: Ako organizacija nije bila na pozicijama ustaštva, kome je onda koristila ta organizacija i kako su je ustaše tolerisale kao sebi neprijateljsku organizaciju?

“Politički ispadi prema ustašama nisu postojali, mada je bilo stvarne mržnje prema njima, a ni ustaše nisu nalazili načina da je onemoguće u djelovanju.”

 

Pitanje: Zašto nisu nalazili načina?

“Zato što smo bili pod okriljem sveštenstva.”

 

Pitanje: Šta iz toga proizilazi?

“To još ne znači da su oni prema sveštenstvu imali povjerenja, ali im nije bilo politički zgodno da napadaju sveštenstvo.”

 

Pitanje: Kome je onda koristila i kome je trebala organizacija Mladi muslimani?

“Mi smo mislili da koristi i da je trebala muslimanima, a ustaše su je tolerisali što nisu nalazili načina da joj onemoguće rad i što su se bojali gorih posljedica.”

 

Pitanje: Ako je koristila muslimanima, u čemu se ogledala ta korist i da li je bilo stvarno neke koristi muslimanima od nje?

(poslije dužeg razmišljanja) “Mladi muslimani su bili duboko privrženi narodu, jer među njihovim redovima nije bilo izdajnika.”

 

Pitanje: Kažete da među Mladim muslimanima nije bilo izdajnika; a šta je sa Karađozovićem, Muftićem i drugima koji su pobjegli iz svoje zemlje i šta je sa onima, upravo sa vama ovdje, što ste to isto namjeravali?

“Prvo meni nije poznato da su gore navedeni pobjegli, jer ne znam gdje se nalaze, a drugo, da su ovi namjeravali da pobjegnu, nije mi poznato.”

 

Pitanje: Kažete da ste mrzili ustaše; opet se nameće pitanje zašto niste vodili aktivnu propagandu protiv ustaša, nego ste dozvolili da ta omladina ide i u neprijateljsku vojsku?

“Ta propaganda je bila suvišna, jer je bila rezervisanost muslimanske omladine prema njima i nije bilo opasnosti dubljeg prodiranja ustaštva među muslimansku omladinu.”

 

Pitanje: Odakle onda ovoliki broj ustaša, SS-ovaca koji su bili u tim redovima sem katolika?

“Prvo, poznato je da je broj muslimanske omladine u tim redovima bio minimalan, drugo Mladi muslimani ne mogu snositi odgovornost za odlazak muslimana u ustaše, jer je većina njih otišla 1941-42., kada organizacija nije imala još nikakav uticaj, i treće, u SS-ovce se išlo mobilizacijom, a dio koji je otišao bio je uglavnom svijet sa sela, na koji Mladi muslimani nisu imali nikakav uticaj.”

 

Pitanje: Kakav je bio vaš odnos prema drugim udruženjima, prema IVZ-u, Vakufu, itd?

“Najbliži odnos je bio prema Merhametu, koji se odražavao u pomaganju ovog udruženja oko zbrinjavanja muhadžera. Inače nekih drugih odnosa sa ostalim udruženjima nije bilo.”

 

Pitanje: Da li vam je šta poznato o prikupljanju oružja?

“O tome mi nije ništa poznato.”

 

Pitanje: U kakvom stanju je vašu organizaciju zateklo oslobođenje Sarajeva?

“Ja sam se dva mjeseca pred oslobođenje Sarajeva razbolio od tifusa, tako da sam u danima oslobođenja još ležao kao rekonvalescent i ne mogu znati šta se zbivalo sa organizacijom.”

 

Pitanje: Da li kasnije održavani kakvi sastanci bas nekoliko iz rukovodstva vaše organizacije?

“Nekih naročitih sastanaka nije bilo sve do septembra… To je djelomično bio i rezultat toga što je veći dio naših ljudi bio otišao u vojsku.”

 

Pitanje: Prema tome bi značilo da ste se počeli sastajati tek u septembru?

“Prvi put smo se sastali kod moje kuće, po pitanju učestvovanja na omladinskoj konferenciji u GNO.”

 

Pitanje: Na čiju inicijativu je sazvan taj sastanak?

“Na moju i Čamparinu.”

 

Pitanje: Šta je pretresano i šta je odlučeno na tom sastanku?

“Bilo je pretresano pitanje napada na nas od strane omladinskih antifašističkih organizacija, te je govoreno kako mi želimo da sabotiramo rad, a da bi to dalje izbjegli, na tom sastanku smo odlučili da učestvujemo u radu Preporoda, jer je to bilo udruženje sa najmanje političke boje.”

 

Pitanje: Šta ste pretresali još na tom sastanku?

“Bilo je pretresano pitanje moga nastupa, gdje ja ne bih istupio kao mladi musliman, ali kako sam već bio poznat kao takav i govor je dobio takav karakter. Imali smo namjeru da istaknemo na toj konferenciji izvjesne stvari koje su bliske našim nastojanjima i shvatanjima, kao što je slučaj sa prosvjetnim i socijalnim podizanjem muslimana, a isto tako da se istaknu i razlike u shvatanjima koje su već postojale među nama i koje su sprečavale naše puno angažovanje u antifašističkim organizacijama.”

 

Pitanje: Šta ste učinili kod muslimanske omladine, odnosno kod vašeg članstva i vama bliskih omladinaca pred tu konferenciju?

“Poznato je od ranije da su naši članovi i simpatizeri posjećivali konferencije Preporoda, a mi smo obavijestili one naše članove, većinom žene, koje nisu dolazile tako često na te konferencije… Cilj njihovog pozivanja je bio da svojim učestvovanjem pokažu da žele raditi.”

 

Pitanje: Kakve ste zaključke donosili o odnosu pristupanja mladomuslimana u antifašističke organizacije i njihovog angažovanja, odnosno neangažovanja u njima?

“Ja mogu samo da govorim o našem gledištu, a ne o našem uticaju. Naše je gledište bilo da naši članovi ne smiju bojkotovati te organizacije i rad u njima.”

 

Pitanje: Šta ste pretresali još na vašim sastancima i kakve ste odluke donosili u pogledu daljnjeg rada?

“To su bili sastanci prijatelja i istomišljenika na kojima se uglavnom govorilo o islamskim naučnim i idejnim problemima, a zatim o političkim događajima. Nije bilo nikakvih zaključaka za akciju i djelatnost.”

 

Pitanje: Šta ste poduzimali u cilju izgradnje vašeg članstva?

“Mi smo pretresali sve ono što je u vezi sa Mladim muslimanima, pa smo tako davali i naše radove, u obliku predavanja o islamu, o alkoholu, izvatke iz knjiga o tim stvarima i sl. Te stvari su davane na čitanje članstvu koje je ono obrađivalo i čitali su ih ili iz rukopisa ili smo to prepisivali na mašini. Tu je bilo i mojih radova…”

 

Pitanje: Ko je prepisivao te radove?

“Ja sam prepisivao svoje radove na vlastitu inicijativu u kancelariji divizije, dok mi nije poznato da li je još neko to prepisivao.”

 

Pitanje: Kako je vaše članstvo došlo na ideju da bježi u druge zemlje?

“Ja držim da je to došlo otuda što je bilo napada na nas i prijetnje onemogućenja školovanja, pa su htjeli da idu tamo. Uostalom ta pojava nije bila opšta.”

 

Pitanje: Da li su bili opravdani napadi na vas?

“Držim da nisu bili, jer vjerujem da su poticali iz nerazumijevanja.”

Naziv dokumenta: Podaci o Aliji Izetbegoviću (“Franc”, 3. januar 1946)

 U daljem razgovoru, Alija je, objašnjavajući mu stav organizacije mladih muslimana, rekao da oni nisu protiv države, jer da po vjerskim propisima svaki musliman mora da poštuje državu u kojoj živi, ali da su protiv pokreta, zato što pokret ide protiv religije.

“Prema državi mi moramo biti lojalni građani”, rekao je Alija.

Dalje tvrdi da bi život muslimana u Rusiji bio sjajan, samo kada bi se još priznavala vjera, i da bi tada bio mnogo bolji nego što je život muslimana u engleskim kolonijama. Povodom toga kaže da će napisati jednu knjigu o razlici života pod Rusijom i Engleskom, a da će ta knjiga biti legalna, pošto neće zalaziti u vjerska pitanja.

Za knjigu o kojoj je govorio 3. istog ovog mjeseca, a koja se ima ilegalno štampati, kaže da nije još štampana, ali da je sav materijal sakupljen i da se prave neke ispravke. U toj knjizi kaže da će biti iznesen život muslimana u prošlosti, u sadašnjosti i život muslimana kakav bi stvarno trebao da bude, o emancipaciji žena, itd.

Tražio je od ovoga našeg druga da mu donese sve bolje knjige od Lenjina da ih pročita, pošto sada ima strpljenja da čita takove stvari. Tog dana, kada ga je naš drug zatekao da čita Kapital, i kada je htio da vidi koja je druga knjiga što je stajala na stolu, a bila je iste veličine kao Kapital, Izetbegović mu nije dao da vidi.

Nadalje kaže da mladi muslimani danas ništa ne rade s čim bi bili upadljivi, da bi izbjegli hapšenja i izbacivanja iz škole i ureda. “Danas je jedini cilj da se održimo i da se vaspitavamo”, kaže Alija.