fbpx

SPECIJAL STAVA: Tri značajne godišnjice za Bosnu i Hercegovinu

Trideseta godišnjica višestranačja u BiH prilika je da se podsjetimo kako je vizija BiH kao demokratske (ne bilo kakve ili jednostranačke) zajednice ravnopravnih naroda i građana, države po svim atributima državnosti, uz reafirmaciju bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta u novim okolnostima, koju je Izetbegović sa svojom strankom ponudio, postala temeljnim postulatom od kojeg se, načelno niti danas, u krizi, bolje reći općoj zloupotrebi nekih aspekata i odredbi Dejtonskog sporazuma, nije odustalo. Nije pretenciozno u razmišljanju povezati tri godišnjice, iako se jedna odnosi na ličnost, druga na društveni prevrat, a treća na dalekosežan mirovni sporazum. Sve tri, naime, imaju jednu poveznicu – Aliju Izetbegovića, koji je i u prevratu i u postizanju mira imao ključnu ulogu

 

 

Piše: Faris NANIĆ

U godini korona krize poklopile su se tri značajne godišnjice za Bosnu i Hercegovinu. Navršava se 95 godina od rođenja prvog demokratski izabranog predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića, trideset godina obnovljenog višestranačja u Bosni i Hercegovini nakon 49 godina hibernacije pod dva totalitarizma i 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončana agresija na zemlju i uspostavljen, pokazalo se, trajni mir.

Iako su posljedice krize zasjenile ove godišnjice i premda je sve veća opstrukcija provedbe Dejtonskog sporazuma ozbiljno ugrozila funkcioniranje države te zaprijetila njezinoj stabilnosti, njihovo je obilježavanje značajno s više aspekata. Prvenstveno zato što postoji njihova nesumnjiva veza. Alija Izetbegović pokretač je i vodeći osnivač te dugogodišnji predsjednik Stranke demokratske akcije, prve izvorne građanske stranke osnovane u BiH. Ta stranka bila je vodeća politička snaga zemlje u tranziciji u višestranačku demokratiju, tržišnu ekonomiju i nezavisnost države, kao i u organizaciji njezine odbrane od agresije i vođenju pregovora o miru te potpisivanju Dejtonskog sporazuma.

O 95. godišnjici rođenja Alije Izetbegovića dobro je podsjetiti se na činjenicu da su njegov životni put i misaoni proces te djela koja je napisao, posebno činjenica da je kao politički disident u komunističkom režimu bio zatočenikom zagovora slobode, bili uvertirom u njegovo političko djelovanje, prvenstveno kao jednog od korifeja preobrazbe društva iz jednopartijskog idejnog monolitizma do višestranačkog pluralizma. Kao politički zatvorenik i disident, borio se za slobodu misli i djelovanja, govora i udruživanja, pa je potpuno logično, po izlasku na slobodu, inicirao i organizirao formiranje demokratske političke stranke u višestranačkom sistemu u kojem je te slobode jedino moguće ostvariti. Stoga je njegova ličnost neraskidivo vezana za demokratske procese u zemlji, pa je veza obljetnice njegova rođenja i višestranačja samorazumljiva. Naravno, višestranačje u Bosni razvilo bi se i bez njega, samo je pitanje u kojem bi smjeru otišlo.

Njegova i svijest njegovih saradnika o slobodi kao preduvjetu ljudskog dostojanstva i razvoja bili su ključni za ne samo njihovo javno djelovanje već i za utjecaj na druge dionike demokratske tranzicije u aspektu norme kako je svačija sloboda ograničena tuđim pravima, ali i specifičnosti Bosne i Hercegovine kao izrazito multikulturalne političke zajednice. Upravo je SDA, pod Izetbegovićevim vodstvom, izrasla u snagu koja je artikulirano naglašavala višeslojnost bosanske stvarnosti, ne zanemarujući niti potiskujući višeslojnost identiteta njezinih građana, naravno, prvenstveno Bošnjaka. To je okvir koji je u najtežim iskušenjima dvostruke agresije i programa stvaranja etnički čistih teritorija očuvao državu jer je njime stekla legitimaciju na međunarodnom planu, a time dobila podršku za opstanak i ravnopravno članstvo u međunarodnoj zajednici.

Trideseta godišnjica višestranačja u BiH prilika je da se podsjetimo kako je vizija BiH kao demokratske (ne bilo kakve ili jednostranačke) zajednice ravnopravnih naroda i građana, države po svim atributima državnosti, uz reafirmaciju bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta u novim okolnostima, koju je Izetbegović sa svojom strankom ponudio, postala temeljnim postulatom od kojeg se, načelno niti danas, u krizi, bolje reći općoj zloupotrebi nekih aspekata i odredbi Dejtonskog sporazuma, nije odustalo. Suverena i demokratska BiH, balansirano višenacionalna i građanska stvarno jeste koncept koji su Izetbegović i njegova stranka te ostali dionici izgradili već na samom početku, 1990. godine. Od njega se niti u najtežim vremenima, kada su međunarodni posrednici demonstrirali priličnu naklonost za priznavanje svršenog čina genocida i etničkog čišćenja, najviše Bošnjaka te uspostavu jednoetničkih političkih formi, nije odustalo, nije ga se napustilo.

Odbrana od agresije i vođenje paralelnih pregovora pod nepovoljnim uvjetima, sazivanje Bošnjačkog sabora, ali i inkluzivnost prema legitimnim predstavnicima drugih naroda u BiH, nakon što su njihovi izabrani predstavnici izašli iz vlasti i počeli formirati etničke paradržave, taj su koncept i to opredjeljenje samo potvrdili. Sloboda i dostojanstvo ostali su premisama političkog i vojnog djelovanja sve četiri teške ratne godine, a koncept BiH koji su branili SDA i Izetbegović, unatoč svim bolnim kompromisima u Daytonu, bio je sačuvan i ugrađen u temeljna rješenja sporazuma, posebno Ustava. Naravno, baš kompromisa radi koji je bio priličnom političkom moći nametnut, neki instrumenti koje je sporazum inaugurirao, rješenja o politički asimetričnoj entitetskoj podjeli, primatu nacionalnog nad građanskim, može se reći da je taj koncept donekle narušen, ali ne u načelima. Sama ugrađena odredba iz Općeg sporazuma o izmjenama u cilju jačanja državnih kapaciteta za integrativne procese i ispunjavanje međunarodnih obaveza već je mnoge deformacije vratila u zonu elastičnosti ili ih potpuno otklonila. I to je proces, baš kako je Izetbegović u više navrata naglašavao, pozivajući na strpljivost. Zato je jasno da postoji gotovo jednoznačna veza između Dejtonskog sporazuma i obnove višestranačja u BiH, odnosno da se pri obilježavanju 25. godišnjice Daytona ne može zaobići i godišnjica višestranačja, odnosno, ako baš hoćete, osnivanja SDA.

Iako je riječ o zoni spekulativnog, pitanje je bi li se mirovni pregovori vodili i završili na isti način da ih nije vodio Alija Izetbegović, ne samo kao bošnjački lider već i kao legalan i legitiman predstavnik građana, odnosno države Bosne i Hercegovine. Nisu se niti u jednom trenutku službeno pregovori vodili između predstavnika triju naroda, pa tako niti Dejtonski sporazum nije sporazum nekih etničkih vođa o podjeli teritorije. To je mirovni sporazum triju država – subjekata međunarodnog prava (Bosne i Hercegovine, tadašnje Jugoslavije i Hrvatske) o preustroju i internoj reorganizaciji međunarodno priznate države BiH, uz poštivanje temeljnih vrijednosti demokratije i ljudskih prava. Taj je preustroj, slovom samog Sporazuma, evolutivan i dinamičan, traje u vremenu i cilj mu je cjelovita, demokratska i stabilna država u kojoj se poštuju i njeguju građanska i nacionalna prava njegovih naroda, ali i prava nacionalnih manjina. Pri tomu, instrumenti zaštite nacionalnog interesa ne mogu biti preprekom normalnom političkom životu i ekonomskom razvoju. Svi ovi principi počivaju na osnovnom konceptu države koji je zorom višestranačja u Bosni i Hercegovini zacrtala SDA pod Izetbegovićevim vodstvom. Iako se čini da je Dejtonski mirovni sporazum inaugurirao etnički princip kao dominantan i presudan, da njegov instrumentarij, posebno zaštite vitalnog nacionalnog interesa, zloupotrebom postaje ne samo kočnicom progresa već i omčom koja vodi u etničku teritorijalizaciju i posljedično secesiju i raspad države, njegovi su ciljevi potpuno drukčiji, što uostalom i procesi do 2007. godine dokazuju.

Zato nije pretenciozno u razmišljanju povezati tri godišnjice, iako se jedna odnosi na ličnost, druga na društveni prevrat, a treća na dalekosežan mirovni sporazum. Sve tri, naime, imaju jednu poveznicu – Aliju Izetbegovića, koji je i u prevratu i u postizanju mira imao ključnu ulogu. Danas se postavljaju mnoga pitanja egzistencijalne prirode, pa se nanovo govori o nemogućnosti opstanka Bosne, o krizi iz koje nema izlaza bez radikalne promjene Dejtonskog sporazuma u smjeru potpunog prevladavanja građanskog principa. No i jedno i drugo su tlapnje. Sporazum je, u tradiciji Bosne, inaugurirao oba principa, nacionalni i građanski, pod uvjetima kompromisa koje je trebalo postići zbog tadašnjeg odnosa snaga u međunarodnoj zajednici. I tako fundiran će i ostati. Na političkim liderima, posebno većinskih političkih stranaka Srba i Hrvata, jeste da mudro pristupe potrebnim izmjenama, o njima strpljivo i uz poštivanje i tuđih interesa, strahova i uvjerenja, pregovaraju i sačuvaju oba principa te eliminiraju nelagode. Pri tomu se valja odreći maksimalističkih zahtjeva, posebno ucjena i posvetiti se interesima vlastitih birača, građana i pripadnika naroda u državi Bosni i Hercegovini.

Izetbegović je taj strpljiv graditeljski put uvijek zastupao, bilo prilikom obnove višestranačja i parlamentarnog života, za vrijeme agresije i genocida i pregovora pod zajedničkim okriljem UN i EU, kasnije i Kontakt grupe, do postizanja mira kao šanse za razvoj. Jedino u tom slučaju mira koji daje priliku razvoju Izetbegović je pristajao na diktat politike nad pravom. Superpozicija svijesti o značaju i vezama ove tri godišnjice mogla bi biti poticajem za ono što nam, za razliku od zazivanja podjele i propasti Bosne ili radikalnih i nemogućih promjena Dejtonskog sporazuma, stvarno treba, promjenu paradigme ponašanja, rada, planiranja. Treba postaviti set novih ciljeva, izgraditi više kriterija u njihovoj funkciji, odrediti metode i postaviti zadatke. Zvuči možda otrcano, kao ponavljanje neke dosadne lekcije, ali mnoge su uspješne zemlje dokazale kako je to jedini modus, jedini način da se društvo prvo pokrene, a onda i krene na put razvoja u miru i saradnji, uz očuvanje svih slojeva složenih identiteta, nacionalnih, državotvornih, vjerskih i kulturnih.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!