Berane, Crna Gora), jedan od vodećih savremenih crnogorskih i bošnjačkih historičara, glavni urednik Almanaha, časopisa za bošnjačku historiju i kulturu u Crnoj Gori, profesor je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću (odsjek za historiju i geografiju), Pravnom fakultetu u Podgorici (pravno-političke studije i postdiplomske studije – Centar za evropske i jugoistočnoevropske studije) i Filozofskom fakultetu u Tuzli (postdiplomske studije, odsjek za historiju). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Baru. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na odsjeku za historiju kod mentora prof. dr. Branka Petranovića. Osnovni je predmet naučnog interesiranja historija Crne Gore i Jugoslavije 19. i 20. stoljeća i teorijsko-metodološki problemi historijske nauke.

Prof. dr. Rastoder autor je i koautor više naučnih monografija, preko 100 naučnih priloga, članaka i rasprava i preko 100 prikaza, priloga, bilješki i osvrta, kao i više od 150 enciklopedijskih jedinica za Enciklopediju Crne Gore i Crnogorsku enciklopediju. Redovni je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti do 2004. godine, član je Odbora za historijske nauke Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, član Upravnog odbora Matice crnogorske, član Upravnog odbora Instituta za otvoreno društvo Crna Gora (1999–2002), član Upravnog odbora Historijskog instituta Crne Gore od 2001. godine, član Upravnog odbora Centra za ljudska prava pri Univerzitetu Crne Gore, član Redakcije Enciklopedije Crne Gore (urednik tematske oblasti), zamjenik glavnog urednika Crnogorske enciklopedije, član Predsjedništva Društva historičara Crne Gore, potpredsjednik je Nacionalnog komiteta za dijasporu itd.

Učestvovao je na izradi više projekata međunarodnog karaktera, okruglih stolova i tribina iz oblasti historije, ljudskih prava, interetničkih odnosa, medija i kulture. Član je ekspertskog tima UN‑a u timu od 100 naučnika iz čitavog svijeta na projektu “Dissolution of Yugoslavia”, sekcija “Independence & the Fate of Minorities”. Urednik je i recenzent više od trideset monografskih izdanja iz oblasti društvenih nauka.

S predsjednikom Foruma Bošnjaka-Muslimana Crne Gore razgovarali smo u Sarajevu, gdje je na prvom “History Festu”, među ostalim, prezentirao Almanah, časopis za proučavanje, zaštitu i prezentaciju kulturno-historijske baštine Bošnjaka-muslimana Crne Gore od 1999. godine

STAV: Ko su Bošnjaci u Crnoj Gori? Jesu li bosanskohercegovačka dijaspora ili autohtoni narod u Crnoj Gori?

RASTODER: Vama je sigurno poznato naše stanovište, po kome su Bošnjaci u Crnoj Gori autohtono stanovništvo Crne Gore i, kao takvi, smatraju Crnu Goru svojom domovinom, a BiH zemljom u kojoj živi najveći dio bošnjačkog naroda. Za razliku od nekih drugih, mi smo shvatili da je BiH država triju naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata) i da, kao takva, ne može biti matična država samo jednom narodu. Ovim smo stavom pokušali da na svom primjeru pokažemo da je jedino na takav način moguće otkloniti dilemu čiji smo i ko smo. Dakle, kao autohtona etnička zajednica vlasnici smo svoje sudbine koju dijelimo s našim sunarodnjacima koji žive u BiH i svim zemljama Jugoistočne Evrope, Turske i drugih dijelova svijeta, na kojima su pristigli ili kao muhadžiri ili kao ekonomska migracija.

STAV: Kada smo kod pitanja nacionalnih manjina, primjećujemo u izdanjima Almanaha da i u leksikonima koristite dvojno imenovanje – Bošnjaci / muslimani. Posve je jasno da Vaše Udruženje “Almanah” nema problema s imenovanjem identiteta, ali možete li nam objasniti tu vrstu diplomacije s obzirom na stanje Bošnjaka u Crnoj Gori?

RASTODER: Vrlo jednostavno, nužnost na koju vas obavezuje Ustav, realnost života i razumijevanje procesa. Kada smo kod ustava, ne znam da li znate da je Crna Gora vjerovatno jedina država na svijetu koja u preambuli svog najvećeg pravnog akta spominje Muslimane i Bošnjake kao dva naroda. Ako neko misli da je to rezultat demokratske senzitivnosti crnogorske političke elite, grdno se prevario. Nažalost, to je posljedica želje da se podjela oko imena unutar jednog te istog naroda pravno cementira kao trajna. Odmah da kažem da je tome dobrano kumovala “politička pamet” Bošnjaka, bez koje ovako problematično rješenje ne bi bilo moguće. Realno stanje u kojem je pitanje imena postalo aktuelno kao dio općeg procesa nacionalne emancipacije Bošnjaka proizvelo je nemalu opstrukciju, koju tada nijesmo prepoznavali kao pogubnu, s obzirom na to da je na posljednjem popisu (2011) tek oko 1/4 od ukupnog broja muslimana u Crnoj Gori zadržalo konfesionalno ime musliman kao nacionalno, tako da mi danas kao rezultat svega imamo dva nacionalna savjeta (Bošnjaka i Muslimana), odnosno formalno-pravno “dva naroda” od jednog, jer je neko, glumeći “demokratiju u statistici”, procijenio da bi postojeće nedoumice bilo dobro institucionalizirati. No, oni koji razumiju procese vide da je na svakom narednom popisu Muslimana sve manje, a muslimana sve više, jer se očito prepoznaje potreba premošćivanja nametnutih podjela kao štetnih za sve, bez obzira na to kako se ko nacionalno samoidentificira. Stanje je takvo da će “nestajanje” nacije “muslimana” u Crnoj Gori biti okončano onda kada se od postojećeg stanja više ne bude mogao praviti “politički” i svaki drugi profit i kada se shvati da je ateizam ideologija bez sadržaja, a identitet podrazumijeva konkretni sadržaj.

STAV: Gotovo trideset godina časopisa Almanah, gotovo trideset godina nebrojeno popratnih knjiških izdanja koja su sistematski otkrivala potiskivanu prošlost Crne Gore, možemo li reći zabranjivanju?

RASTODER: Suština je u tome što, kada kažemo da je Almanah uradio više nego sve generacije prije, nije zbog toga da bismo kritizirali one prije nas, već u tome da onima nakon nas kažemo: mi smo uradili toliko, na vama je da to nastavite, promijenite ili odbacite. Što god uradili, imat ćete i dalje posla s nama. Bar toliko što nas mogu kritizirati za ono “što nijesmo, a mogli smo uraditi”. To je značajno bolja pozicija od one koju smo mi naslijedili. U tome je suština.

STAV: Neosporno ste zadužili historiografiju i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Šta biste izdvojili i istakli kao doprinos intelektualaca okupljenih oko Almanaha, a tiče se očuvanja bošnjačkog identiteta?

RASTODER: Zaista smatram da nikog nijesam “zadužio”, posebno zbog toga što sam samo radio svoj posao. Ako sam to radio tako da neko to vidi kao “doprinos”, onda je to moje zalaganje imalo smisla. Istovremeno sam više nego svjestan da je mjera svega vrijeme i zbog toga sam veoma spokojan u navođenju kontrargumentacije vašem dobronamjernom mišljenju, koja bi se mogla protumačiti kao ozlojeđenost, što bi sigurno moglo biti upitno. Almanah je nešto drugo. To je prva organizirana sehara pamćenja mog naroda na koju smo svi ponosni. Umjesto izdvajanja svega onoga što smo uradili u očuvanju identiteta, pitanje bih izokrenuo: ima li išta danas kod Bošnjaka u Crnoj Gori a da nije posredno ili neposredno prošlo kroz Almanah? Ja za tako nešto ne znam.

STAV: Jeste li uspjeli doprijeti do Crnogoraca, do njihove akademske elite, kada govorimo o razbijanju predrasuda prema muslimanima i osmanskom naslijeđu Crne Gore?

RASTODER: Mislim da mogu kazati da smo u tome značajno uspjeli jer nijesmo postavljali pitanje “čije je naše naslijeđe”, nego smo prepoznavanjem onoga što mislimo da je dio našeg identiteta drugima nudili kao opću vrijednost, shvatajući da kultura i naslijeđe ne trpe nacionalni ili bilo kakav ekskluzivizam, već da je “naše” sve ono što nas čini to što jesmo, i uz to boljima i kulturno bogatijima. S druge strane, ako su stereotipi, a jesu, oblikovani generacijama, iluzija je da će nestati naporima jedne generacije, jednom knjigom ili jednim naučnim skupom. Naša je uloga da te teme učinimo predmetom dijaloga, i to je početni nivo.

STAV: Postoji li kod građana neka katarzična svjesnost o ulozi Crne Gore u prošlom ratu, ali i o periodu koji seže u još dalju prošlost, a tiče se protjerivanja i ubijanja muslimana u Crnoj Gori?

RASTODER: Što se tiče ratova devedesetih godina XX stoljeća, dešava se dnevno “krečenje” historije u kojem su glavni moleri akteri tih dešavanja, s obzirom na to da je to ista vlast. S druge strane, uočljivo je da saveznike za tako nešto uglavnom nalaze u sredinama od kojih se ne bi očekivalo da su spremne na tu vrstu zaborava. Zar treba da podsjećam koliko su prestižnih priznanja dobili tvorci “rata za mir” u Zagrebu, ili režiseri “deportacije” u Sarajevu? Kada je dalja historija u pitanju, katarza više nije samo stvar kulture sjećanja, već reakcija na zaboravljeno i potisnuto. Tu ima manjih pomaka, ali smo još daleko od temeljnog civilizacijskog stava da je ubistvo svakog nedužnog čovjeka “zločin”, a da se ubica treba nazvati “zločincem”. Jednostavno, kultura davanja smisla svakom zločinu još je uvijek dominantna, ne samo ovdje u Crnoj Gori.

STAV: Jesu li Crnogorci ponosni na Avdu Međedovića, jesu li ga uopće pozicionirali u sistem svoje književnosti, jer, neosporno, on je bošnjački, ali s obzirom na mjesto rođenja i crnogorski?

RASTODER: Mislim da se u tom smislu radikalno promijenilo stanje u odnosu na ono u nekada zajedničkoj državi. U tom smislu, Avdo Međedović dobio je ulicu, spomenik (rad Zlatka Glamočaka), mjesto u obrazovnim programima i status koji pokazuje da nema problema da će nešto što je dokazana vrijednost ne samo svi prihvatiti nego i svojatati, što je dobro. Ono o čemu se ne zna ništa može biti samo “ničije”, ali ono što se “rodi” iz saznanja mora naći svoj dom. Ne tako davno, Avdo je bio “ničiji” jer se o njemu na ovim prostorima (posebno kod Bošnjaka i Crnogoraca) tako malo znalo, kao da nije ni postojao.

STAV: Organizirali ste naučni skup pod naslovom “Sto godina od odlaska Osmanlija sa Balkana: Okupacija ili civilizacija?”. Je li se naslijeđe Osmanlija uspjelo osloboditi atributa okupacijski? Pitam Vas kao muslimana i kao vrsnog historičara: Može li vam biti okupator onaj koji vam je donio islam?

RASTODER: Što se tiče naučnog skupa, to je bio najveći susret naučnika tog profila na Balkanu 2013. godine. Dilema istaknuta u naslovu skupa bila je intelektualna provokacija, a ne pitanje na koje bi se moglo jednostavno odgovoriti. Vrijednosno određenje prema karakteru i trajanju osmanske vlasti uvjetovano je i načinom razmišljanja, kao i posljedicama i odnosu prema njima. Lično nijesam sklon Osmanlije smatrati okupatorima u trajanju od 5-6 stoljeća, posebno ako po istoj analogiji ne govorimo o grčko-rimskoj, bizantijskoj, mletačkoj i austrougarskoj okupaciji. Tim prije što i vi to situirate u kontekstu vjere. Pa sve vjere na Balkanu došle su s nekom “okupacijom”, te u tom smislu isticati samo jednu kao “nametnutu” niti je logično niti naučno prihvatljivo. Istovremeno su i Osmanlije i drugi došli na ove prostore koji nijesu bili njihovi, te po toj logici razumijem i one koji u tome vide samo “okupaciju”. Mislim da bi posebno onaj koji se osjeća okupiranim trebao biti svjestan da je dužina njegove okupiranosti nešto što nije za isticanje, posebno ako to smatrate nasilnim i nametnutim.

STAV: Kome su politički naklonjeni Bošnjaci u Crnoj Gori, Srbima ili Crnogorcima?

RASTODER: Nijesam siguran da ne bi odgovor na ovako postavljeno pitanje bio pogrešan. Zato bi se možda moglo reći sljedeće: u pokušajima da budu “naklonjeni” sebi, Bošnjaci i u drugima “biraju” sebe i, po pravilu, bivaju često razočarani sopstvenom slikom u ogledalu.

STAV: Šta je s Albancima, postoji li neka vrsta manjinske kolegijalnosti između vas?

RASTODER: Siguran sam da Bošnjaci i Albanci imaju puno toga zajedničkog, a da se veoma malo poznaju. Kada to kažem, onda ne mislim na političku mimikriju kojoj su sklone političke elite “u ime naroda”, već na nedostatak konkretnih inicijativa koje bi tako nešto premostilo. Uostalom, ne znam da je realiziran bilo koji zajednički projekt u tom smislu. Postoji manjinska empatija, ali i politička partitokratija koja je obesmišljava. Zagovornik sam potrebe otvaranja dijaloga na temu: Albanci i susjedi, među kojima mislim da je bošnjačko-albansko međusobno preispitivanje veza i naslijeđa nešto čemu treba dati prioritet.

STAV: Postoji li neka razlika između Bošnjaka u, primjerice, Rožajima i u Podgorici? Čuo sam da se neki Bošnjaci pogube ili se asimiliraju čim se izmjeste iz neke lokalne sredine i dobiju neku poziciju u Podgorici.

RASTODER: Ako i postoje razlike, one se više mogu prepoznati u vicu, nego u ozbiljnim sociološkim analizama, jer su Bošnjaci ovih prostora poznati po lokalpatriotizmu. Ali drugi dio vašeg pitanja definira prethodno. Ono u suštini potvrđuje pravilo da između lokalpatriotizma i konformizma Bošnjaci biraju ovo drugo, te, ako hoćeš da ih upropastiš, daj im vlast što dalje od mjesta rođenja. I to tako da pomisle da im ona prirodno pripada, a ne da ih obavezuje.

STAV: Koje je stanje bošnjačke politike u Crnoj Gori? Je li samosvjesna ili se utapa u većinski sistem?

RASTODER: Moguće da nijesam prava osoba za odgovor na ovo pitanje. Suviše dobro poznajem savremenu bošnjačku političku elitu, te sve što bih o njoj rekao bilo bi prožeto subjektivnošću koja bi se mogla protumačiti na različite načine. Zato ću odgovoriti u kategorijama fenomena. Nikada u svojoj historiji Bošnjaci u Crnoj Gori nijesu imali više (svoje?) vlasti. A da li od toga imaju bilo kakve vidljive i mjerljive benefite, na njima je da procijene. Lično sam kritičan prema onima koji vlast doživljavaju kao plijen koji treba podijeliti s užom ili širom familijom, a manje kao polugu kojom se podiže kvalitet življenja njihovih sunarodnjaka i zajednice u cjelini.

STAV: Finansira li Vaš manjinski kulturni rad država i da li on ovisi o političkoj lojalnosti, odnosno, imate li preduvjete za manjinsku kulturnu autonomiju?

RASTODER: Moram vam reći da na ova i slična pitanja odgovaram na sljedeći način. Crna Gora predivna je država koja u izlogu ima sve, a u radnji malo toga. Šta hoću kazati? Kada bismo posmatrali normativno, to je u ravni evropske (i to ponajbolje) prakse. Kada posmatrate suštinski, onda vidite da je politička lojalnost potisnula kompetentnost, forma suštinu, a sadržaj se svodi na pokazivanje koje treba potvrditi da je “radnja” otvorena. Ko je kreator takvog modela? Nažalost, međunarodna zajednica, kojoj je uvijek forma bila ispred suštine. Unutar takvog koncepta nije moguća ni kulturna niti bilo koja autonomija. Zašto? Pa upravo zato što bi se tek tada pokazala prava priroda društva na ovom području. Odnosno, testirali bi se njegovi demokratski potencijali koji se grade, umjesto na rješavanju problema, na način da se guraju pod tepih, uz očekivanja da će se riješiti sami po sebi. Pitanje kulturne autonomiju pitanje je ljudskih prava i ono se politički “prodaje” najčešće kao teritorijalno, što nije tačno.

STAV: Ne čini li Vam se da je upravo insistiranje na kulturnoj autonomiji, baziranoj na evropskom razumijevanju pojma zaštite manjina, budućnost opstanka Bošnjaka u Crnoj Gori i Srbiji? Pitam Vas to jer se svako malo potegne neka priča o cjelovitom Sandžaku kao dijelu Bosne, što, naravno, prije svega koriste Srbi u svojim nacionalističkim diskursima.

RASTODER: Insistiram na pravu zaštite manjina kao suštinskom, a ne formalnom obilježju demokratije. I kako ćemo to zvati, manje je važno od onoga koliko je važno izgraditi institucije koje mogu štititi ta prava. Primjera radi, ako ne birate nacionalne savjete na neposrednim izborima, nego poludirigiranom metodom kojom nacionalnim strankama iste dodjeljujete kao “prirodni” plijen i sredstvo za “pranje” novca u “ime naroda” koji navodno predstavljate, manjine politički getoizirate više ne na ravni ukupnog društva već unutar sopstvene etničke zajednice koja mora biti demokratizirana u demokratskom društvu. Ovako imate pogodbeni partitokratski model podjele plijena u ime manjina koji koristi političkim elitama, a šteti narodu. Što se tiče Sandžaka, nikada nijesam bio u prilici da čujem da se to pitanje problematizira na način kako vi govorite, ali sam mnogo puta čuo priču o evropskoj regiji Sandžak kao pozitivnom iskustvu na kojem je moguće rješavati ovo pitanje. U tom kontekstu, najčešće se spominje pitanje Tirola. Tu se samo zaboravlja da Srbija i Crna Gora nijesu isto što i Italija i Austrija .To potvrđuje i demonstrirana nespremnost da se razgovara o ovom pitanju i više puta iskazana spremnost da ga nacionalističke elite instrumentaliziraju na način koji je štetan za sve, bez obzira na cilj.

STAV: Na koji način gledate na nedostatak sustavnije pomoći iz BiH? Jeste li svjesni nezavidne pozicije u kojoj se Bošnjaci nalaze u BiH i kako se izbavljate iz onog stanja koje zlonamjernici nazivaju “vječnom bošnjačkom kuknjavom”?

RASTODER: Nikada nijesam bio zagovornik drugog osim stava: Bosna će najviše pomoći svima ako pomogne samoj sebi. U tom smislu sam na svaki upit “šta nam oni rade” odgovarao: “Ono što treba.” Pravi je odgovor: Šta smo mi uradili? Odnosno, ono što vi nazivate “bošnjačkom kuknjavom” ja vidim kao izgovor za inertnost i odsustvo vizije u rješavanju gorućih pitanja. Samo cjelovita, stabilna i sređena BiH može biti neko od koga možete tražiti podršku. Uz to, nema niti jednog savremenog evropskog pitanja koje istovremeno nije i bosansko i obratno. Zato je sudbina Bosne direktno povezana sa sudbinom Evrope. U tom su smislu moja očekivanja optimistična jer narod koji je preživio posljednji pakao rata nema pravo kazati da nešto ne može.

STAV: Ne čini li Vam se da postoji slaba svjesnost o tome da su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori zaista blizu, a da se ta blizina praktički ne kapitalizira ni politički ni kulturno?

RASTODER: Čini mi se da postoji svijest o jedinstvenoj sudbini, ali ne i svijest da to nije slučajnost. To bi značilo da bi emociju trebalo racionalizirati i pragmatizirati kroz kulturu pamćenja. Da bi se to desilo, potrebno je raditi na izgradnji institucija koje će biti utočište zajedničkih emocija i biti od koristi svima. Ako tvrdite da toga nema, u pravu ste, kao što mislim da sam i ja u pravu ako tvrdim da toga nije nikad bilo i da su svi novi počeci manje od potrebnog, ali i više od prethodnog.

STAV: Na koji način čuvate bosanski jezik u Crnoj Gori i možete li nam objasniti kako se Vaše ime našlo na listi potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku?

RASTODER: Bosanski jezik u Crnoj Gori ustavna je kategorija koja je provedena i u obrazovni sistem. I tu nema šta da se čuva, već samo da se unapređuje, nadograđuje i implementira. Što se tiče potpisa koji pominjete vezano za Deklaraciju o zajedničkom jeziku, ne znam odakle tako nešto jer ja to nijesam potpisao. Zašto? Moram naglasiti da sam na molbu književnika Arsenijevića iz Beograda da potpišem taj dokument tražio da mi samo odgovori kako se zove taj “zajednički” jezik. Pošto nije bilo odgovora, osim konstatacije da ga svako zove imenom koji mu odgovara, bio sam mišljenja da podršku za takvo stanovište treba dobiti u Zagrebu i Beogradu, a da Podgorica i Sarajevo po prirodi stvari ne bi tome trebali biti smetnja. Bez obzira koliko mi je blisko Krležino stanovište o jednom jeziku s više imena, teško bih sebi dopustio toliku količinu intelektualne naivnosti, a da ne shvatim da ponekad nijesu dovoljne samo dobre namjere. U konačnom, Deklaracija o zajedničkom jeziku može se smatrati iznuđenim pragmatizmom jezikoslovaca izvan objektivne realnosti kojoj su joj upravo oni značajno kumovali. Žao mi je, ali ko me god potpisao uradio je to mimo moje volje. Ne ljutim se na tako nešto jer su i naše iluzije često “zajedničke”.

STAV: Na koji način promatrate Njegoša i njegov “islamofobni” pjev?

RASTODER: Na način što poštujem javno dato obećanje, poslije niza neuspješnih pokušaja da otvorim intelektualni dijalog na tu temu, da o tome neću više javno govoriti. Jednostavno sam shvatio da crnogorsko društvo nije ni demokratski ni intelektualno opremljeno za razgovor na te teme i da u tom smislu kasni “punih stotinu godina” za nekim ljudima koji su u Njegoševom djelu vidjeli nešto što može biti uvredljivo za nekoga.