“Po svim tim prilikama i kako se pričalo, za ovo mezarje zna se i u dalekom Bagdadu. Po pričama, to su šehidi s tih prostora Dalekog istoka. Kada su došli, kako su tu ukopani, odakle, to još niko ne zna”, priča Abdulkadir i dodaje da ovaj lokalitet nije smatran za obično groblje, nego su i muslimani i pravoslavci dolazili na to groblje da se mole i traže lijeka kada ih kakva bolest ili tegoba snađe. Muslimani su tu činili dovu za kišu, a pravoslavci palili svijeće

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Onako, u tišini, u borovoj hladovini, nalazi se mezarje neznanih junaka. Ko? Odakle? S kojih strana? Ne zna se… Uz poneki cvrkut ptica, samo se to i čuje, a vidi se, vidi nešto što se rijetko ili nikad ne viđa, a osjećaj da se i ne priča. Ovdje ima nešto ili svašta, pitanje je sada koliko ko zna i na to gleda. Ostalo ih je devet, a stoljeća pričaju da ih je bilo na stotine. Priču o “Čestom groblju” malo ko zna, a i oni što znaju govore kako su čuli od svojih predaka. Priča se prenosila s koljena na koljeno i ide daleko u prošlost, a starija je od djedovog djede djeda.

“Često groblje”, kako ga mještani nazivaju, groblje je smješteno nedaleko od srebreničkog sela Slatina, koje je udaljeno od Srebrenice više od 15 kilometara. Smješteno je na jednoj kosi koju okružuje gusta borova šuma, skriveno od oka prolaznika kojih, ruku na srce, i nema mnogo. Groblje je to koje svjedoči o historiji Bosne i Hercegovine, historiji o kojoj malo znamo. Mještani su uvjereni da se radi o muslimanskim nadgrobnim spomenicima zbog samog izgleda i oblika. Za njih je to šehidsko mezarje prema kojem imaju veliko poštovanje, iako ne znaju kada je i kako nastalo.

ZA OVO SE MEZARJE ZNA I U DALEKOM BAGDADU

Pisanih podataka o ovom groblju nema, a na samim nišanima nisu vidljivi natpisi. Može se izbrojati devet nišana, od kojih su dva u dobrom stanju, dok su ostali prilično oštećeni. Na jednom od njih uklesan je polumjesec i na sebi ima šupljinu za koju je teško odrediti da li je nastala prirodnim putem tokom stoljeća ili je uklesana.

Abdulkadir Bećirović kaže da se priča o “Čestom groblju” prenosila s koljena na koljeno, s oca na sina.

“Mogu pričati onoliko koliko sam ja upoznat s tim. S obzirom na to da pisani tragovi ne postoje, ali postoje usmene predaje od mog oca, djeda, pradjeda i dragi Boga zna dokle još. Niko ne zna kad je to groblje nastalo, nego se prenosila priča s koljena na koljeno. Priča prenosi da je tu bila na tom mjestu tek poneka smreka i da je samo jedno jutro osvanulo groblje. Grobovi su osvanuli. I tako su tu stajali, a vrijeme prolazilo. Nekad ih je bilo daleko više, a sad mali broj, tek njih devet. Kada se to svelo na taj mali broj, to je zagrađeno. I to je davno bilo, ima i sto godina kako je zagrađeno”, kaže Bećirović i dodaje da su se tokom vremena o groblju i tome ko je ukopan tu pričale razne priče.

“Po svim tim prilikama i kako se pričalo, za ovo mezarje zna se i u dalekom Bagdadu. Po pričama, to su šehidi s tih prostora Dalekog istoka. Kada su došli, kako su tu ukopani, odakle, to još niko ne zna”, priča Abdulkadir i dodaje da ovaj lokalitet nije smatran za obično groblje nego su i muslimani i pravoslavci dolazili na to groblje da se mole i traže lijeka kada ih kakva bolest ili tegoba snađu. Muslimani su tu činili dovu za kišu, a pravoslavci palili svijeće.

“Tu su ljudi dolazili da traže lijeka. Nije to bitno samo nama muslimanima, Bošnjacima, nego su tu i druge vjere dolazile i molile se. Postoji jedan nišan, glavnik, koji je šupalj, i kroz tu šupljinu, po pitanju nekih bolesti, posebno kod male djece kad plaču i stomak ih boli, bio je običaj da se donese pojas, proturi kroz nišan i stavi djetetu oko stomaka. Stariji su pričali da su se na tom mjestu okupljali ljudi i činili dovu za kišu. Prenosi se da su ljudi znali činiti dovu za kišu koja bi počela padati, a da se oni nisu stigli vratiti svojim kućama. Pravoslavci su dolazili na to mjesto i palili svijeće. Stoljećima je to tako. Tu nešto postoji.”

JOŠ KAO DJECU SU NAS UČILI DA ČUVAMO TO MEZARJE

Bećirović kaže da nedaleko od sela postoji muslimansko groblje u koje se kopaju mještani sela. “Nikad se ne zna ko je ukopan tu, u ovom ‘Čestom groblju’. Niti se ko nanovo kopa na tom prostoru. Muslimani ovdje imaju svoje groblje koje postoji od davnina, jer imamo nišane koji su toliko stari da ne znamo ko je tu ukopan. Naše groblje odvojeno je od ovog mjesta. Znamo mi šta su stećci, kako su nastajali i kad, imamo i groblja, bilo da se radi o muslimanskim, pravoslavnim, katoličkim, ali ovo groblje jedan je fenomen za koji se zna da su grobovi, vidi se da su nišani, ali niko ne zna kad i kako su nastali. Priča se prenosi s koljena na koljeno, i to traje stoljećima. Može biti da je ovo groblje starije od svega spomenutog. Sigurno da je starije od ovog našeg muslimanskog mezarja, a ono je staro stoljećima. Svi s ovog kraja uvjereni su da se to tako desilo kako se prenosi s koljena na koljeno, da je groblje nastalo preko noći i da su tu šehidi pokopani.”

Bećirović je ispričao i poznate događaje koji su vezani za ovo groblje, a desili su se u Drugom svjetskom ratu i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

“Tokom Drugog svjetskog rata stari su pričali da ni jedna neprijateljska vojska nije mogla ući u selo. Moj amidža rahmetli Emin je pričao da je neprijatelj bio pošao prema Slatini, ali je tu vojsku zaustavio jak vjetar i nevrijeme. Vojska je pokušala ući sa strane od groblja, ali nisu od nevremena mogli. Pokušali su i s druge strane, ali ih je nevrijeme otjeralo, jaki vjetar i drveće koje je padalo. To je neka viša sila koju je teško objasniti.”

“Mi smo to groblje ostavili, ti šehidi koji su tu ukopani nas nisu nikad ostavili. Kada je Srebrenica pala, i mi smo protjerani, morali smo napustiti selo koje je kasnije u potpunosti spaljeno i uništeno. To je mezarje ostalo, nije oštećeno. Na početku rata srpska vojska je ispalila devet tenkovskih granata prema ‘Čestom groblju’ i svih devet granata je promašilo. Pale su u blizini. Po povratku Bošnjaka u selo nakon rata, na ovom mezaru koji ima šupalj nišan našli smo dosta voska od paljenja svijeća. Prije nekoliko godina je požar izbio, izgorjelo je dosta šume. Ni tad groblje nije oštećeno.”

Stanovnici Slatine vode računa o ovom groblju, lijepo su ga zagradili, očistili i uredili. Kažu da im je obaveza da se prema groblju i šehidima ukopanim tu odnose s poštovanjem.

“Svi u ovom kraju znaju za ovo groblje i uvijek se odnosilo s poštovanjem. Svi na to groblje gledaju sa strahopoštovanjem. Još kao djecu su nas učili da čuvamo to groblje, da održavamo. Prije rata je to mezarje bilo zagrađeno perdom (op. a. drvenom ogradom). I sjećam se, dok sam ja bio dijete, a to je bilo prije više od 50 godina, da su stariji govorili, kad idemo tuda, da nosimo sa sobom uvijek par eksera, da popravimo ogradu ako je oštećena, da, ne daj Bože, ne bi stoka ulazila. U mezarja se ne ulazi ako si musliman a da ne proučiš Fatihu. Zabilježeno je dosta slučajeva gdje su ljudi ulazili bez dove u to mezarje i zaboli ih stomak. Isto važi i za druge vjere, dok se ne pomole na svoj način, bolje da ne ulaze. Svake godine mi čistimo groblje i uredimo ga. Ono je lijepo zagrađeno. Kada su groblja na ovom kraju u pitanju, prvo se uvijek spominje ‘Često groblje’. Prvo svake godine uredimo i očistimo to groblje, pa tek onda ovo naše što imamo. Prenosi se da je mnogo nišana bilo tu, sad ih je ostalo devet. Mi ih smatramo da su oni šehidi i da je naša obaveza da čuvamo i brinemo o njihovim grobovima.”

“Često groblje”, mezarja, mnogi neznani mezarovi, veliki broj nekropola stećaka na ovom kraju svjedoče o kontinuitetu života na ovom prostoru koji traje stoljećima. Nadgrobni spomenici u “Čestom groblju” izgledom podsjećaju na najstarije otkrivene nišane u Bosni i Hercegovini. Možda su baš oni i najstariji do sada otkriveni. Svakako da bi stručnjaci trebali istražiti ovo groblje i s naučnog aspekta donijeti zaključke jer do sada bilo kakva istraživanja nisu rađena, a pisani tragovi ne postoje.