Solun, koji je u antičko doba pripadao Grčkoj, pa Osmanskom carstvu, pa opet od 1912. godine Grčkoj, u tih je 500 godina, sve dok u njega nisu ušli nacisti, najviše ličio na jevrejsku državu. U doba svog vrhunca, pod muslimanskom vladavinom, postao je dom najveće, najprosperitetnije i najutjecajnije jevrejske zajednice na planeti. Sefardi nisu bili prva jevrejska zajednica koja se tu nastanila. Stoljećima prije na te su prostore došli iz Aleksandrije, a krajem četrnaestog stoljeća u njega su stigli Aškenazi bježeći od progona u srednjoj i istočnoj Evropi

Pogrom solunskih Sefarda

Solunski Sefardi

Pridavač čaja

Sefardi u BiH u 19, stoljeću

Sefardski kvart u Solunu

Pogrom solunskih Sefarda

Piše: Nedim HASIĆ

Posljednjeg dana 2019. godine istekao je rok do kojeg su potomci Sefarda protjerani iz Španije 1492. godine mogli podnijeti zahtjev za špansko državljanstvo. Pet stoljeća nakon što su katolički vladari protjerali Jevreje iz Sefarada (kako se na hebrejskom naziva Iberijski poluotok), zakon koji je 2015. donesen jednoglasno u Kongresu Španije nastojao je makar donekle popraviti nanesenu im nepravdu. Nakon protjerivanja, Sefardi su migrirali na različita odredišta. Međutim, jedno od ključnih mjesta, iz kojeg su uostalom došli i u Bosnu i Hercegovinu, bio je Solun, grad koji je kao nijedan drugi sačuvao duh, običaje i čežnje za Sefaradom. Zahvaljujući tim prognanicima iz Španije, Solun je postao jedna od najvećih metropola Osmanskog carstva.

I ovdašnji su Sefardi u Bosnu i Hercegovinu stigli iz Soluna. Nakon što su tamo pomalo uredili živote, u Sarajevo stiže druga i treća generacija prognanika iz Španije. Doseljavaju tokom 15. stoljeća i oko 1550. godine formirana je prva jevrejska zajednica (općina), a nedugo zatim i pogrebno društvo. Jevrejsko groblje otvoreno je u Sarajevu godine 1545. Sarajevski Jevreji uglavnom su bili obrtnici, trgovci, farmaceuti i liječnici. Kako su napredovali, Sarajevo postaje jedno od glavnih jevrejskih središta na Balkanu.

“Kada su nakon egzodusa 1492. godine protjerani iz Španije, prostori Osmanske države bili su za njih anticipacija egzistencijalnog mira i sigurnosti. Ta teokratska islamska država, čiji su društveni postulati normirani Kur'anom, podanicima svih monoteističkih religija pružala je imovinsku zaštitu, slobodu vjeroispovijesti, garant života i pravnu sigurnost. Uvažavajući odredbe Kur'ana, negirala je antisemitizam, kao i svaki drugi rasizam i vjersku netoleranciju. Sve lojalne podanike aktivno je uključivala u izgradnju svog društveno-ekonomskog poretka”, napisala je u svom radu o društvenom i pravnom statusu Jevreja u Sarajevu Hatidža Čar-Drnda sa sarajevskog Orijentalnog instituta.

“Izvori osmanske provenijencije označavaju jevrejsku zajednicu imenom ‘Taife-i Jehud’ ili ‘Džemat-i Jehud’. Relativno malobrojni u odnosu na pripadnike drugih etničkih i konfesionalnih zajednica, koje su najvećim brojem činile autohtone pripadnike bosanskog bića, Jevreji su u novoj sredini izgrađivali gotovo hermetički zatvorenu zajednicu. Ranije napaćenom sudbinom obilježena svijest izgradila je u njima odnos dublje distance naspram drugih vjerskih i etničkih skupina, što se manifestiralo u privatnosti života. Međutim, aktivno su se, zajedno s drugima, uključili u egzistencijalne oblike života ovog grada, kao i u njegovu duhovnu i kulturnu klimu. Svoj identitet i svoju kulturnu sferu nesmetano su mogli njegovati i održavati, jer Osmanska država nije imala tendenciju kulturnog i nacionalnog odnarođivanja. Već ranije profiliran duhovni život, u različitim oblicima, obogatio je bosanski kulturni ambijent novim sadržajima”, dodaje Čar-Drnda.

Solun, koji je u antičko doba pripadao Grčkoj, pa Osmanskom carstvu, pa opet od 1912. godine Grčkoj, u tih je 500 godina, sve dok u njega nisu ušli nacisti, najviše ličio na jevrejsku državu. Na svom vrhuncu, pod muslimanskom vladavinom, postao je dom najveće, najprosperitetnije i najutjecajnije jevrejske zajednice na planeti. Sefardi nisu bili prva jevrejska zajednica koja se tu nastanila. Stoljećima prije na te su prostore došli iz Aleksandrije. A krajem četrnaestog stoljeća u njega su stigli Aškenazi bježeći od progona u srednjoj i istočnoj Evropi.

Osim što je bio vrlo dinamična luka, Solun je bio i poveznica između Italije i Balkana na zapadu i Osmanskog carstva na istoku. Stoga su ga Osmanlije žarko željele. Osvojen je 1430. godine u vrijeme vladavine sultana Murada II. Od tog je trenutka islamsko stanovništvo držalo većinu ključnih institucionalnih i društvenih položaja. Međutim, nove su vlasti zajamčile uobičajene povlastice Jevrejima i kršćanima. Među tim je povlasticama bila i određena sloboda vjeroispovijesti, zatim visok nivo samouprave u zajednici i oslobađanje od nekih poreza.

Sultani su dočekali Sefarde raširenih ruku. Nisu mogli razumjeli da se Španija tako lahko odrekla tog dragocjenog ljudskog kapitala. Sulejman Veličanstveni čak je komentirao da mu je “drago” što su Jevreji iz Castille protjerani, budući da su oni pravo bogatstvo. Prihvatanje Jevreja bio je majstorski potez. Jevreji su Osmanlije učili, naprimjer, izrađivati ​​dijelove za tešku artiljeriju. Također su otvorili štamparije, prve u Carstvu. Manji broj jevrejskih prevodilaca, liječnika i bankara služio je samom sultanu.

Do 20. stoljeća omjer Sefarda i drugih stanovnika Soluna bio je jedan naprema jedan. Nijedno drugo mjesto na svijetu nije okupilo toliko Jevreja u pola tisućljeća kao Solun. Metropola je imala ogromnu korist od toga. Izgrađena su čitava nova naselja i modernizirana opskrba vodom. Tim više što su se između 16. i 17. stoljeća mnogi drugi narodi raseljeni sa zapada pridružili Sefardima jer su tako lakše nalazili poslove unutar Carstva ili su jednostavno bili ratnici u osmanskoj vojsci.

Jevreji su bili građani drugog reda u odnosu na svoje komšije muslimane. Međutim, njihova je zajednica uvijek bila autonomna. Zahvaljujući toj slobodi, Sefardi su uspjeli razviti neku vrstu prosperitetne mikrozajednice pod Osmanlijama. Mogli su donositi zakone u svom lokalnom parlamentu pod uvjetom da ti zakoni nisu bili u suprotnosti s carskim pravnim poretkom. Glavni rabin u Solunu mogao je čak zatvoriti i jevrejske zločince.

Ključ sefardskog blagostanja u 16. stoljeću bilo je obrtništvo. No veliki ekonomski uzlet nastao je na osnovu ugovora koji je sultan potpisao: izrada uniformi za janjičare. Lokalni Jevreji specijalizirali su se za izradu vune neophodne za tekstilnu industriju. Nakon što bi opskrbili robom tu elitnu pješadiju, mogli su nastaviti izrađivati ​​tekstil za ostale klijente. Ubrzo su obukli sav Solun i druge osmanske gradove, pa su čak i izvozili tekstil u današnju Mađarsku i Italiju. Sve zahvaljujući sretnoj kombinaciji potražnje, najmodernijim mehaničkim tkalačkim strojevima, dobrom poznavanju zanata i vrijednoj mreži porodičnih i međuljudskih veza koje povezuju islamski svijet i kršćansku Evropu.

Posao s vunom bio je najveći, ali su se posvetili i pamuku i svili, a izvan tekstilnog sektora pšenici i soli, kao i kasnijoj proizvodnji baruta i artiljerije. Također su uvozili italijanske i balkanske luksuzne predmete. Sredinom 16. stoljeća Solun je već stvarao najveći prihod od svih gradova Osmanskog carstva nakon Istanbula. Društvena integracija i prosperitet obogaćivali su sefardsku kulturu. Otvorene su rabinske škole. Ispisane su i prve knjige na judeo-španskom jeziku. Ustvari, formirana su dva mješovita jezika – ladino, kultiviraniji i korišten prije svega u religijskim tekstovima, i judezmo, koji je korišten svakodnevno. Oba su jezika sačuvana do danas, nabijena arhaizmima i riječima na hebrejskom, turskom i grčkom jeziku.

Sefardi iz Soluna pratili su s velikom pažnjom opadanje moći Osmanskog carstva iz 17. stoljeća. Vojni neuspjesi, gubici na Sredozemlju, piraterija, nedostatak žita…, sve je to kvarilo sliku procvata iz prošlog stoljeća. Jevrejima su dodatne probleme donijeli veći porezi kojima je Istanbul pokušao nadoknaditi gubitke. Stvari se za Sefarde ponajviše mijenjaju sredinom 19. stoljeća, i to iz više razloga; od globalnog konteksta kakav je industrijska revolucija i rast političke težine buržoazije i radničke klase do izgradnje željezničke pruge koja je od 1871. godine povezala Solun s carskom prijestolnicom na istoku i s Evropom na zapadu, ali najveća društveno-ekonomska promjena ogledala se u zakonodavstvu. Riječ je o reformama generalno nazvanim Tanzimat, nizom zakona donesenih od 1839. do 1876. godine radi modernizacije sultanata. Te su reforme uspostavile egalitarno državljanstvo, bez razlike u etničkoj ili religijskoj pripadnosti.

Promjena je umanjila kulturni identitet i narušila autonomiju Jevreja, ali su stekli slobodu djelovanja. Ravnopravnije mogućnosti, novi mehanizmi proizvodnje i distribucije i fluidnija komunikacija s vanjskim prostorima obogatili su i modernizirali sefardsko društvo, a s njim i Solun. Stanovništvo grada eksponencijalno je raslo. Od 30.000 stanovnika 1830. godine naraslo je na 157.900 1913. godine. Jevreji su svoj vrhunac dosegli 1908. godine, kada ih je bilo 80.000 i 93.000. Isto tako, Sefardi su postali politizirani. Sredine nije bilo, oni su ili podržavali ili su se žestoko protivili otomanizmu. Neki su čak išli toliko daleko da su htjeli da Solun postane glavnim uporištem revolucije mladoturaka.

Mladoturska revolucija već je potaknula prvu emigraciju 1908. godine zbog zalaganja za obaveznu vojnu službu u koju mnogi Jevreji nisu htjeli. Mnogo traumatičnija za njih bila je grčka aneksija 1912. godine. Atina ih je prisilno helenizirala, a taj je čin skoro pa uništio jevrejsko stanovništvo. Jevreji su morali naučiti novi jezik, odmarati se nedjeljom umjesto subotom ili služiti pod grčkom zastavom. Ove su promjene u stoljetnom načinu života toliko utjecale na Sefarde da su njihove vođe bez uspjeha pokušavale pregovarati o autonomnom statusu Soluna kako bi ga učinili slobodnim gradom.

Da stvar bude još gora, u augustu 1917. godine grad je poharao požar divovskih razmjera. Tokom Prvog svjetskog rata Solun je bio saveznička baza, a požar je planuo u vojnoj kuhinji. Vatra je opustošila trećinu grada. Tri od svake četiri jevrejske kuće su izgorjele. Beskućnici, bez posla i bez mjesta za molitvu, mnogi su napustili grad. Sefardi više nisu bili većina u Solunu.

Bio je to početak niza katastrofa za Sefarde. Novoizgrađene zgrade više nisu bile njihove već u vlasništvu grčkih komšija. Grčko se stanovništvo umnožilo od 1923. godine, kada je Atena za kršćane postala ono što je Istanbul bio muslimanima. Zabilježene su brojne epizode antisemitizma. Najozbiljniji incident dogodio se u jevrejskom kvartu u kojem je živjelo dvije hiljade ljudi, a koji je opljačkan i spaljen 1931. godine. Jedna je osoba ubijena, pet stotina porodica izgubilo je domove, a mnoštvo grobova je oskvrnavljeno. Bio je to lagani uvod u užas koji će uslijediti. Njemačka je vojska 1941. godine preuzela komandu nad gradom. S njima je stigao i Gestapo.

Jevrejima su najprije uskraćena građanska prava. Nakon toga im je oduzeta roba i zatvoreni su u geto. Prisilni rad, premlaćivanja, glad i bolest značili su smrt za stotine njih, a onda se 1943. godine konačno rješenje počinje primjenjivati direktno i na solunske Jevreje. Vozovi nakrcani Sefardima krenuli su iz solunskog geta Baron Hirsch. Odredište im je bilo Auschwitz-Birkenau.

U februaru 1943. godine u getu Baron Hirsch bilo je oko 56.000 Jevreja. Nakon rata, u cijelom gradu nije ih ostalo više od 2.000. Neki preživjeli ostali su živjeti u Solunu. Ostali, teško traumatizirani, radije su otišli iz grada. Odselili su u različite dijelove Evrope, u Sjedinjene Američke Države, Argentinu ili u novu državu Izrael. Danas u Solunu živi jedva 1.400 Jevreja.