Pogledajte u Kur’anu koliko ima ajeta kao upozorenje nama, našoj nefsi emari, duši koja je sklona zlu. Neki naši užici i želje nisu zabranjeni, ali imamo okvir da ne bismo prešli granicu i da ne bismo prešli u druge krajnosti jer nas ti užici znaju odvući da zaboravimo i na sebe. Bojim se da kao muslimani u ovom vaktu veoma često zaboravimo na sebe. Tarikat nam može pomoći da pronađemo unutarnji orijentir kako bismo se vratili sami sebi

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Sead Halilagić rodio se 19. januara 1956. godine u Sarajevu, gdje završava osnovnu školu, Prvu gimnaziju i Elektrotehnički fakultet. Na Kairskom univerzitetu, na Institutu za jezik, završio je arapski jezik. Radio je u IRCE-u (Istraživačko-razvojni centar za energetiku Energoinvesta) kao rukovodilac sektora. Kada je agresija na Bosnu i Hercegovinu zaprijetila njenom nestanku, Halilagić se uključio u aktivnu borbu na prvim borbenim linijama. Trenutno radi kao profesor u Elektrotehničkoj školi za energetiku u Sarajevu.

U kaderijski tarikat stupio je 1984. godine pred šejhom hadži Fejzullahom ef. Hadžibajrićem, od kojeg je 1989. godine dobio i dozvolu za iršad i vođenje zajedničkog zikra, te je imenovan za vekila šejha Hadži Sinanove tekije u Sarajevu. Od 27. maja 2010. godine obavlja dužnost šejha Hadži Sinanove tekije, a nakon proglašenja za šejha kaderijskog tarikata od strane šejha Huseina Tajjara. Dužnost generalnog sekretara Tarikatskog centra pri Rijasetu Islamske zajednice obavlja od 1991. godine. Šejh Halilagić za Stav govori o tesavvufskim temama, objašnjava šta je to autentična islamska duhovnost te progovara o Tarikatskom centru i novoj uredbi koja je u pripremi, a koja bi trebala napokon regulirati status ove institucije.

STAV: Kako biste, šejh-efendija, definirali tesavvuf?

HALILAGIĆ: Tesavvuf je pogled na svijet kroz ljubav prema Uzvišenom Tvorcu i kroz razvijanje spoznaje da je samo Uzvišeni Allah Jedan, Jedini Bog i Gospodar i Tvorac svega u kosmosu. Tesavvuf je nalaženje u kosmosu, u našem okruženju, a i u nama samima znakova i ajeta koji to potvrđuju, a sve u svrhu da bi insan potpuno svjesno i predano bio okrenut Uzvišenom Gospodaru, ali kroz služenje dini-islamu i uopće svim ljudima.

STAV: Neki su autori, posebno orijentalisti, pravili razliku između teorijskog i praktičnog tesavvufa. Je li ta razlika za jednog derviša samo uvjetna?

HALILAGIĆ: Tesavvuf nije produkt isključivo ljudskog razmišljanja. U klasifikaciji nauka na islamskim fakultetima i na drugim mjestima u svijetu on postoji kao predmet izučavanja. Međutim, tesavvuf najbolje s jednom kratkom definicijom definira osnivač kadirijskog tarikata Abdul Kadir Gejlani, koji kaže da tesavvuf nije pričanje, već stanje. To je veoma kratka, ali reprezentativna slika tesavvufa koji trebamo nositi unutar sebe, u našim srcima. I Džunejd Bagdadi na jednom je mjestu ovako rekao: “Sufija je onaj koji drži čistim svoje srce samo radi Allaha.” To je zbog toga što za naše srce, a ovdje ne mislim na ovaj fizički organ, u Kur’anu Gospodar koristi termin “fuad”, što označava unutrašnju, duhovnu komponentu našeg srca kao duhovnog organa spoznaje koji je Allahova, dž.š., kuća i koji mora biti okrenut Uzvišenom Gospodaru da bi bio obasjan Allahovim, dž.š., nurom.

Tek kroz taj nur insan ima uistinu pravilan pogled i na čitav svijet i na svrhu svog postojanja, na ulogu i zadatke koje treba izvršiti, i nastoji da ih Allahovom milošću i pomoću ispuni. Tesavvuf je, kao pogled na svijet, podijeljen u tri dionice: prva je njegova dionica znanje, druga je rad, a treća Allahovo, dž.š., darivanje. Moramo se potruditi da steknemo znanje kako bismo mogli pravilno postupati u okviru islamskog učenja, a izvorni i čisti tesavvuf sigurno nikada nije izišao iz okvira islama. Druga dionica jeste rad po naučenom, jer onaj ko ne zna sigurno ne može ni pravilno postupati. Nakon uloženog truda i vremena provedenog u istinskom okretanju Allahu i služenju ljudima, Allah, dž.š., darovat će iz svoje milosti tom insanu određene posebnosti u doživljavanju svih istina vjere, darovat će im i određena viđenja i prizore iz alemi-gajba, a sve po uzoru na Poslanika, s.a.v.s., jer je u tesavvufu jedini i stvarni istinski uzor, kao i za sve druge muslimane, poslanik Muhammed, s.a.v.s.

STAV: Kada ste se Vi upoznali s tesavvufom?

HALILAGIĆ: Prije četrdeset godina susreo sam se s tesavvufom preko mog prijatelja Amira hadži Fejzullaha ef. Hadžibajrića. Sjećam se dobro, bio je kraj novembra 1978. godine. Kad insan susretne istinskog Allahovog roba, on će osjetiti dužno strahopoštovanje prema tom čovjeku. Bez obzira na to što je hadži Fejzullah ef. bio blagi insan, ali radi njegove blizine s Gospodarom, istinski Allahov rob uvijek će svojom pojavom uputiti drugog prema Allahu. Ne mora to biti ni razgovor, nekada je dovoljan samo susret. Na mene je susret s hadži Fejzullahom  ef. Hadžibajrićem ostavio veoma snažan dojam.

On je naprosto plijenio svojom pojavom kroz veliku učenost i duhovnost, ali i skromnost, blagost, širinu, toleranciju i pažnju prema svima s kojima se susretao. On je bio moj muršid. Ja više volim taj termin, jer termin šejh u arapskom jeziku ima mnogo značenja. Kod nas je ona uglavnom upotrebljavana i vezana za tekiju i tarikat, ali riječ muršid znači onaj koji upućuje Dragom Allahu sve one koji iskažu stvarni interes za tim i stoji im na raspolaganju kao jedan znak na putu približavanja Allahu.

STAV: Orijentalisti su sufizam predstavili kao misticizam, a tu su sliku i definiciju preuzeli i neki naši autori. U čemu je opasnost takvog predstavljanja i ima li u tesavvufu nečeg mističnog?

HALILAGIĆ: Treba odvojiti dvije stvari. Sve što je u tarikatu javno je i sam čin davanja bejata javan je. Mnogi pogrešno razumijevaju bejat. Bejat se daje kao zakletva samo Allahu Dragom pred šejhom, a ne kao robovanje šejhu. To je ogromna razlika i to treba naglasiti. Šejh je svjedok i šahid za datu osobu da je dala Uzvišenom Allahu, dž.š., zakletvu da će mu istinski robovati kroz svoj život, šejh je šahid za Sudnji dan da je neko dao riječ. Uzvišeni Gospodar u ezelu je, predvječnosti, kod stvaranja svih duša pitao duše: “Jesam li ja Vaš Gospodar?”

Rekle su: “Svakako, svjedočimo.” Neke su duše to potvrdile iz ljubavi, dragovoljno, a neke su oponašanjem i pod prisilom. To je ogromna razlika. Mi bismo svjesno trebali da iz ljubavi prema Uzvišenom Gospodaru obnovimo to obećanje iz ezela, da ga se prisjećamo. To je taj bejat u tarikatu, i ništa drugo, tako da nema ništa mistično s te strane, samo je pitanje hoćemo li, kroz sistem svog ukupnog življenja, čišćenja našeg srca kao duhovnog organa spoznaje, terbijeta nefsa kao one najveće zapreke između nas i Gospodara u robovanju, stvarno i jednom i drugom posvetiti pažnju i postati istinski Allahovi robovi. Stoga tesavvuf ne treba nikako vezati za neku tajnovitost i misticizam, i to sigurno ne priliči ni tesavvufu ni tarikatu, a ni islamu pogotovo.

STAV: Sufijski autori isticali su da nema i ne može biti tarikata bez šerijata. Je li to zaista tako i zašto neki danas misle da tesavvuf izlazi iz granica šerijata?

HALILAGIĆ: Takvi ljudi ne poznaju tarikat, ili ga poznaju veoma malo. Takvi doživljavaju tesavvuf kao neko mišljenje određenih ljudi i kao produkt jednog razmišljanja, a sam tarikat metoda je odgoja u okviru islama, odgoja svih onih koji dobrovoljno prihvate tesavvuf kao svoju životnu odrednicu. Vi znate da je Poslanik, a.s., rekao u jednom hadisi šerifu: “Zaista sam poslan samo da upotpunim i usavršim lijepi odgoj.” Zašto ovo govorim? Velika većina ljudi koja zna šta je tarikat, odnosno tesavvuf, rekla je da je u stvarnosti to jedan lijepi odgoj i lijepo ponašanje usklađeno isključivo u okviru islama po uzoru na Poslanika, s.a.v.s. Tarikat nas uči da sve stvari stavimo na njihovo mjesto, na mjesto koje im stvarno pripada.

Kad bih uzeo bilo šta, neki predmet i stavio ga ispred svog sagovornika, to bi njemu smetalo i učinio sam mu u malom obliku zulum. A da ne govorim za neke druge stvari. S te bi strane insan trebao biti dovoljno i učen i odgojen da ima lijep, istinski i iskren odnos prema svemu s čime dolazi u dodir i kontakt. Isključivo s te strane možemo pravilno postavljati stvari jer znamo da ćemo za svako svoje djelo jednog trenutka odgovarati. Pogledajte u Kur’anu koliko ima ajeta kao upozorenje nama, našoj nefsi emari, duši koja je sklona zlu. Neki naši užici i želje nisu zabranjeni, ali imamo okvir da ne bismo prešli granicu i da ne bismo prešli u druge krajnosti jer nas ti užici znaju odvući da zaboravimo i na sebe. Bojim se da kao muslimani u ovom vaktu veoma često zaboravimo na sebe. Tarikat nam može pomoći da pronađemo unutarnji orijentir kako bismo se vratili sami sebi. Tarikat nikada nije izašao iz okvira islama, a islam je ograničen šerijatom kao potpunom i pravilnom normom u svim segmentima ljudskog življenja. A tarikat nas uči kako da sva islamska, šerijatska pravila doživimo u njihovoj suštini i uvjerimo se u njihovu istinitost.

STAV: Evo, već je 40 godina od rada i djelovanja Tarikatskog centra. Da li su tesavvufu potrebne te formalno-pravne institucije koje će ga predstavljati, ili je Tarikatski centar u ovom slučaju potreban zbog specifične društveno-političke situacije iz vremena njegova osnivanja?

HALILAGIĆ: Kroz čitavu historiju razvijane su određene forme ljudskog organiziranja. Neko bi mogao pitati treba li nam Islamska zajednica. Hvala Allahu, mi smo kroz Islamsku zajednicu sačuvali svoj identitet i, kada bismo ocjenjivali posljednjih 135 godina egzistiranja Islamske zajednice, sigurno bismo vidjeli da je ona naša najvažnija institucija. U to nema dileme. Kad bismo je analizirali, vidjeli bismo da ima i padova i slabosti, uz njene izuzetne vrijednosti, ali, da je nije bilo, mi bismo izgubili dio svog identiteta, okvir u kojem se možemo kretati. Kao što Islamska zajednica daje legitimnost svakom muslimanu u Bosni i Hercegovini, tako i Tarikatski centar legalizira i legitimira postojanje i djelovanje derviša.

Tačno je da se tarikat bavi unutarnjim, duhovnim životom, ali mi smo jednog trenutka došli u delikatnu situaciju. Godine 1952. određena grupa ljudi koja nije bila sklona tarikatu i tesavvufu pokrenula je inicijativu da se rad tekija učini nelegalnim. Ali ne treba biti prestrog. Bila je tada teška situacija i to treba uvažiti, a postojao je i nedostatak finansijskih sredstava. Bio je haman čitav vakuf oduzet. Tekije su tad zabranjene pod utjecajem države, to je bez dileme. Zašto ovo govorim? Na nekoliko mjeseci prije zabrane rada tekija zabranjeni su i mektebi. A prethodno, 1946. godine, došlo je do zatvaranja i jedne grupe intelektualaca. U drugoj grupi bili su Mladi muslimani. To je stvarno bio veliki udar na naše ukupno muslimansko biće u ovom podneblju. To je trajalo od 1945. pa sve do 1952. godine. Neću reći da se stanje nije dalje produžilo, ali to su one najkritičnije vremenske distance od sedam-osam godina s najtežim udarima.

Došlo je do zabrane rada tekija i do svođenja vjerskog, a posebno tarikatskog manifestiranja, na rad u privatnim kućama, po sijelima. Zabrana rada tekija trajala je od 1952. pa do 1977. godine. U međuvremenu je ovdje u našoj Hadži Sinanovoj tekiji hadži Fejzullah Hadžibajrić 1968. godine u jednoj odaji počeo kazivati dersove iz Mesnevije. Zatražio je dozvolu od Odbora Islamske zajednice. Iako se Mesnevija u Sarajevu kazivala od dolaska islama, iako je ona kulturno‑historijsko naslijeđe čitavog svijeta, mi smo je ovdje zabranjivali. Ja govorim o situaciji kakva je bila i o njenoj težini. U takvoj situaciji bilo je neophodno da se organizira institucija koja će predstavljati derviše, da ljudi koji su živjeli tarikat i tesavvuf dobiju legitimitet i legalitet, a tekije su sigurno bile neopravdano i neosmišljeno zabranjene.

Doktor Ahmed Smajlović, koji je u to vrijeme bio predsjednik Mešihata Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju, kao jedan učen insan koji je završio Al-Azhar, gdje je magistrirao i doktorirao, imao je profesora koji mu je bio mentor za magistarsku i doktorsku disertaciju, doktora Abdula Halima Mahmuda, a koji je bio šejh šazilijskog tarikata. Pored toga što je Smajlović tesavvuf izučavao kao predmet, susretao se i sa živim šejhom koji je stvarno živio tarikat i koji je praktičnu stranu tesavvufa u potpunosti primjenjivao. On mu je pokazivao u nekoliko navrata i keramete, tako da je doktor bio s punim uvjerenjem u ispravnost sufizma. Jedan od glavnih inicijatora za formiranje Islamskog fakulteta bio je upravo doktor Smajlović.

Tu je svakako odigrao veliku ulogu i akademik Hamdija ef. Čemerlić, a sve je to bilo pod patronatom i uz saglasnost reisul-uleme Naima ef. Hadžiabdića. Onog trenutka kada su ovi ljudi 1975. godine došli na čelo Islamske zajednice, oni su predstavljali glavnu pokretačku snagu za sve kasnije mijenjanje stanja muslimana kod nas. S druge strane, među tarikatskim društvom, Fejzullah ef. je kao muderris, kao imam i hatib i jedan ugledni i veoma učeni insan, šejh kadirijskog tarikata, a bio je šejh za šest tarikata, uzeo obavezu da predstavlja tarikat. Allah je htio da Fejzullah ef. bude na tom mjestu, da to obnovi s društvom kao što su hadži Behaudin ef. Hadžimejlić, šejh hafiz Mustafa ef. Mujić, tu je bio i Abdullah ef. Fočak, šejh Fadil Sokolović, da ne spominjem druge.

Upravo je Ahmed ef. Smajlović bio inicijator sastanka 30. maja 1977. godine na Skenderiji, čiji je rezultat bio formiranje Tarikatskog centra kao institucije koja treba okupiti pripadnike tarikata i obaviti koordinaciju u radu s pripadnicima tarikata, s ostalim organima Islamske zajednice, a na dobrobit svih muslimana. Mi muslimani uvijek trebamo biti jedinstveno tijelo. Mi smo i braća, i to je najpreče.

STAV: Koliko danas medžlisi halki zvanično ulazi u sastav Tarikatskog centra i kakvi su odnosi između derviša?

HALILAGIĆ: U Bosni i Hercegovini više je od stotinu mjesta, što tekija, što džamija, u kojima se obavlja zikr, a veoma mali broj obavlja se i u privatnim kućama. U okviru Tarikatskog centra nešto je više od osamdeset osnovnih tarikatskih institucija. To su tekije ili džamije koje su verificirane i prihvaćene od Tarikatskog centra kao institucije koje imaju legalnost i legitimnost u radu, ali i koje su zvanično prihvaćene od Rijaseta Islamske zajednice jer je Tarikatski centar ustavna kategorija još od 1990. godine. Trenutno se izrađuje jedna uredba o Tarikatskom centru kao specifičnoj instituciji Islamske zajednice, a koju izrađuje Uprava za vjerske poslove s Nusretom ef. Abdibegovićem na čelu.

Ta bi uredba trebala precizirati način rada Tarikatskog centra, njegovu odgovornost za sve aktivnosti koje provodi. Hvala Allahu, između nas i Uprave za vjerske poslove nema nikakvog mimoilaženja, već imamo uistinu lijepu saradnja. Dobre odnose imamo i s reisul-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem, ali i s drugim važnim institucijama: muftilucima, medžlisima, medresama, islamskim fakultetima… Što se tiče medžlisi zikrova koji nisu u sastavu Tarikatskog centra, mi smo još 2002. godine imali jedan sastanak Tarikatskog centra u Kaćunima kod Busovače, gdje je razmatrano pitanje grupa koje djeluju samostalno, izdvojeno. Zatim smo tim ljudima poslali zvanični dopis.

Drugo, velikoj većini njih otišli smo lično i ponudili da bez ikakvog uvjetovanja svi koji djeluju na području koje pokriva naša Islamska zajednica uđu u Tarikatski centar na potpuno ravnopravnim osnovama bez ikakvih ograničenja. Ovo je istina i ja je javno govorim, a o tome postoji i dokumentacija. Međutim, jedna grupa ljudi s kojima sam vodio razgovor rekla mi je ovako: “Mi nismo ni protiv čega, samo nemojte nas unutra.” Pitao sam ih zašto, ima li išta sakriveno, ima li išta što nas ne može držati zajedno, a svi bismo trebali biti braća… Nažalost, jedna grupa ljudi, govorim prvenstveno o čelnim ljudima iz tih medžlisi zikrova, nije pristupila Tarikatskom centru. Njih, prema mojoj procjeni, ima dvadesetak, nisam tačno siguran. Stoga i ovom prilikom jasno poručujem da mi nismo nikad i ni za koga zatvorili vrata Tarikatskog centra.

STAV: Vi ste šejh kadirijskog tarikata. U čemu je specifičnost tog tarikata u odnosu na druge i koliko je on danas zastupljen u Bosni i Hercegovini?

HALILAGIĆ:. Dominantna praksa kod hazreti pira Abdula Kadira Gejlanija, osnivača kadirijskog tarikata, jeste “terbije i nefs”, odgoj duše, kao naše najveće zapreke u spoznaji Allaha. Sjetite se šta Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Najveći neprijatelj nalazi se između tvoje desne i tvoje lijeve strane.” To je “nefsi emara”, duša sklona zlu. Ako smo pod utjecajem ove duše, onda ćemo činiti stvari koje su nedolične Allahovom robu, posebno ako hoćemo da smo Allahovi istinski robovi. Kao recept za tu bolest, Abdul Kadir poručuje da nam temeljna osobina i stanja bude “mudžaheda”, borba sa samim sobom. Onaj ko nije prošao “mudžahedu”, kaže hazreti Abdul Kadir, on sigurno neće osjetiti ni miris tarikata, koliko god dugo formalno bio u njemu. Tako Poslanik, a.s., na jednom mjestu kaže: “Koje je najbolje djelo? Da ne činimo ništa što je pogrešno i ono što je zabranjeno, ono što je nedopustivo u vjeri i što islam zabranjuje.” Dakle, pažnja mora biti posvećena čišćenju srca, a da se pritom ne zanemaruje nijedan drugi naš islamski propis, poput namaza, zekata, posta, hadža, učenja Kur’an‑i Kerima, koji je, opet, sam po sebi zikr.

Dakle, dva navedena postulata vezana su za sam kadirijski tarikat. Čovjek oko svog srca oplete mrežu, napravi samom sebi koprenu, pa onda Allahov nur ne može obasjati njegovo srce. To čovjek sam sebi učini. Onda insan kroz terbijećenje svog nefsa one negativne osobine, naše želje, prohtjeve, strasti, svodi na granicu dopuštenog u okviru islama, s tim što i ono dopušteno treba da ne bude u pretjerivanju, već da bude samo u neophodno potrebnom, jer će nas sigurno i to dopušteno odvući pa ćemo zaboraviti na ono vrednije, na onu stvarnu svrhu stvaranja i ljepotu koju će Allah, dž.š., sigurno svom robu darovati kroz robovanje Njemu.

Tu moramo obratiti pažnju da i naše tijelo i da naš nefs imaju svoj hak, svoje pravo, koje moramo poštovati. Čovjek u svemu tome mora pronaći ravnotežu. Drugo, čišćenje našeg srca ide kroz učenje zikra, počev od “la ilahe ilallah”, jer je Poslanik rekao: “Najbolje što sam rekao ja i prethodni poslanici jeste izgovaranje ‘la ilahe ilallah’.” To je nešto što je najvrednije u očitovanju jedinstva Allahovog. “La ilahe ilallah” apsolutna je istina, ali ja potvrđujem tu istinu kao svjesno biće. Allah, dž.š., nama je toliko blizu da mi toga nismo ni svjesni, ali mi smo sebi napravili ogradu. Mi sebe nismo pripremili za osvjedočenje prisutnosti Allaha, dž.š., kao Jednog i Jedinog Boga. Mi smo za to sebi najveća zapreka. Borba sa samim sobom, to je taj veliki džihad i zbog toga hazreti Abdul Kadir insistira na terbiji i nefsu i mudžahedi, kao neophodnim alatkama na putu ka samospoznaji. Nema većeg mekama i deredže nego biti Allahov rob. Zato se i u riječima šehadeta “Ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu” prvo ističe da je Muhammed rob, pa onda poslanik. Rob je potpuno ovisan o Gospodaru. To je ono što mi često želimo, da smo neovisni, a nismo, samo toga nismo svjesni. Istinska neovisnost i sloboda stječe se kroz robovanje Allahu.

Volio bih biti makar sjena mojih prethodnika

Iskreno govoreći, smatram se nedostojnim. Smatram da me Uzvišeni Gospodar obradovao i darovao mi nezasluženo susret, druženje i učenje pred hadži Fejzullahom ef. Hadžibajrićem. Hasan Kaimi‑baba, jedan veliki insan koji je obilježio vrijeme u kojem je živio, ostao je upamćen kao jedna naša veoma ugledna i poznata ličnost koja je djelovala na ovom području, a bio je šejh Hadži Sinanove tekije. Vi znate da je prilikom nemilih dešavanja u Sarajevu prešao u Zvornik i gore je preselio i ukopan je na Kula Gradu. On je obilježio svoje vrijeme i ja se trudim, prema svojim mogućnostima i kabilijetu, da bar na određen način u okviru svojih mogućnosti idem tim putem i da budem bar, ako mogu tako reći, njihova sjena. Njihovo je mjesto kod Allaha sigurno drugačije nego je moje. Allah, dž.š., ocjenjivat će sve i to je njegovo isključivo pravo, a na nama je samo da se trudimo. Činjenica da predvodim zikr u ovoj znamenitoj tekiji predstavlja mi veliku obavezu, ali i čast. Ta je čast Božiji dar, a nikako moja zasluga.