“Snijeg pade na behar, na voće”, jedna od najčudnijih i najzagonetnijih narodnih pjesama. Svi koji je znaju davali su joj svoja tumačenja. Ta se tumačenja, naravno, sukobljavaju. Događa se promjena u prirodi. Zašto ne i u ljubavi?! Zabranjene ljubavi sad su moguće jer je iz prirode došao znak
 ispričao nekoć svoj razgovor s malim rođakom koji je prvi put vidio snijeg.</p>
<p>Bilo je to nekoliko mjeseci nakon što su počeli razgovarati. Dječačić je zapažao slike, učio riječi. Riječ po riječ u rascvaloj bašti, korak po korak kroz drvored. I tad je počeo padati snijeg. Pogledali su obojica u nebo.</p>
<p>– Beki'e, pada beha'… – vikao je mališan i gestikulirao ručicama.</p>
<p>Nasmiješim se i zakoračim niz malu ulicu. <em>Snijeg pade na behar, na voće</em>, jedna od najčudnijih i najzagonetnijih narodnih pjesama. Svi koji je znaju davali su joj svoja tumačenja. Ta se tumačenja, naravno, sukobljavaju. Događa se promjena u prirodi. Zašto ne i u ljubavi?! Zabranjene ljubavi sad su moguće jer je iz prirode došao znak.</p>
<p>Očekivano voće izgubit će se u novom beharu kojeg nije iščekivalo. Neko će nas iznenaditi. Niknuti i oblikovati se uprkos svemu. S druge strane, pahuljice su behar kristalnog svijeta. Savršenog svijeta. Kao što je svako mogao vidjeti ukoliko je ikad bio zagledan u zamrznuti prozor.</p>
<p>Tako se sad kristalni svijet može čitati na posve drugi način i poznate neobične bajke o Snježnoj kraljici i sličnim događajima. Jesu li zaista Andersenovi zapisi, i mnogi drugi (uključujući i one braće Grimm), pročitani na primjeren način?</p>
<p>Danas, kad je kristalni svijet doveden pred vrata iščeznuća, to se čini jasnije nego ikad. Pamtim jedan briljantan tekst na tu temu. Preveo ga je moj prijatelj Sead Sadić i objavio sam ga u časopisu čiji sam bio urednik. Bio je to tekst o koloidu i kristalu, tekst koji govori o dva različita paralelna svijeta. Jedan savršen i miran, naizgled bez života ovakvog kakvog poznajemo, i drugi turbulentan, koji živimo s neprestanim greškama i promjenama u svakom segmentu. Naš svijet. Naš život. Međutim, ta se dva svijeta neprestano dodiruju i, na određen način, dopisuju. Ostavljaju poruke jedan drugome. Svijet savršene, nepotkupljive geometrije, koji se kao takav svake zime obnavlja, upozorenje je svijetu u kojem se snalazimo kako se snalazimo. I kojeg, čini se, nikako ne uspijevamo razumjeti.</p>
<p>Šta znamo o životu koji možda postoji u kristalnom svijetu? Oni koji govore o bivšim životima (neki se čak i sjećaju!) nikad u to ne uključuju svijet koji je odmah do nas. Možda zato što mi život u njemu jednostavno ne možemo zamisliti. Ne možemo zamisliti ljude koji tamo žive (ljude!) i svake se godine obnavljaju u svom ledenom životu. Nevidljivi za nas, služe li se svojim kristalnim mobitelima i plove li po kristalnom internetu?</p>
<p>Ne možemo zamisliti ledene razbojnike i njihove lijepe i mudre harambaše koji pljačkaju sve ono vrijedno što taj svijet ima. Ne možemo zamisliti nekog ko tamo laže i njegova laž mijenja oblik pahulje i crteže na zaleđenim prozorima.</p>
<p>Postoji li tamo ljubav i je li imalo nalik na ono o čemu su kod nas napisane biblioteke? Ništa o tom ne znamo, ali smo se opremili uređajima studenog svijeta i vadimo iz njih trešnje i jagode i sve drugo voće koje ledeni behar čuva u svojim nespoznatljivim škrinjama.</p>
<p>Hladni svijet nas je naselio i bez njega više ne možemo živjeti. Na svojim prirodnim staništima on se neprestano topi, obrušava u vodu i zapućuje u nepoznatu pustolovinu koja će možda otkriti tajnu ledenog života i istovremeno je zauvijek uništiti.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
MALO MAČKU TELEĆA GLAVASljedeći članak
SMRT DOLAZI SAMO PO SVOM POZIVU
PROČITAJTE I...
KAMIONDŽIJA IZ “IŠARETA”
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim